10.3.2005.

Tajana Gašparović  

Lutkarstvo bez ograničenja

Lutkarski studio? Tamo gdje djeca izrađuju lutke i prave lutkarske predstave. Lutkarska predstava? Pa, predstava za djecu s lutkama. Lutka? To je već malo teže, ali znam i to – lutka može biti na koncu, onda je to marioneta; može biti na ruci, to je ginjol; postoje i gigantske lutke i lutke na štapu koje se zovu...

No, ova naoko jednostavna pitanja na koja gotovo svatko misli da zna odgovor zapravo otvaraju mnogo složeniju problematiku definiranja lutke i lutkarstva, problematiku koje su itekako postali svjesni gledatelji prošlogodišnje UNIMA-e gdje su prevladavale atipično mišljene lutkarske predstave, mnoge usredotočene na vizualni teatar, često posve bez riječi. Može li materijal biti lutka? Oblik, boja? Je li i to ponekad lutka? A što je s animacijom predmeta? A s lutkarskim predstavama za odrasle? Gdje su granice lutkarstva i postoje li uopće? Treba li ih na?etati toliko fluidnom i interdisciplinarnom mediju?

Osoba koja će na posljednje pitanje zasigurno odgovoriti niječno jest Kruna Tarle, dugogodišnja voditeljica Lutkarskog studija pri Učilištu ZeKaeM-a, koja muku muči s njegovim usko ograničenim nazivom koji ljudima sugerira isključivo ono lutkarstvo iz uvodnoga dijaloga. A sve što se događa u Studiju uvelike premašuje tako konvencionalno promišljanje lutkarstva, no s obzirom na to da naša teatrološka teorija oskudijeva točno definiranim pojmovima unutar lutkarstva, priličan je pothvat pronaći točan naziv ko?i bi ujedinio rad Studija. Što se, dakle, krije u nazivu – Lutkarski studio Učilišta ZeKaeM-a?

Svaštomašta

Nesputano sve i svašta, jer ovaj je Studio jedna od malobrojnih oaza u nas gdje upravo buja mašta! Ukratko, osim pedagoškog rada s djecom i mladima (od predškolske do srednjoškolske dobi) na kojem se već tradicionalno temelji rad ovakve vrste studija, Lutkarski studio Učilišta ZeKaeM-a ne zatvara vrata niti zainteresiranim studentima, a odnedavno ni onim još odraslijima, što je potakla jedna duhom mlada baka koja je dovodila svoga unuka, oduševila se i upitala može li i ona biti polaznicom Studija. A osim pedagoškog rada, Lutkarski studio obuhvaća i stvaranje predstava u kojima djeca glume djeci, od?asli djeci ili pak odrasli odraslima; mnogobrojne humanitarne akcije koje uključuju i u nas još vrlo nerazvijenu art-terapiju; sudjelovanje na raznoraznim domaćim i inozemnim festivalima i manifestacijama, pri čemu je, naročito u posljednje vrijeme, uočljiva sklonost uličnom teatru; radionice što ih drže značajni lutkari koji često pristižu iz inozemstva; izložbe; snimanje tv-emisija.

Ovako bogat spektar djelovanja Lutkarskog studija Učilišta ZeKaeM-a, utemeljenog 1987., naročito se razvio tijekom posljednjih desetak godina, od dolaska Krune Tarle 1992. S obzirom na to da je upravo ona ključna osoba i spiritus movens Studija, treba joj posvetiti malo pažnje. Činjenica da je određuju jednakopravne ljubavi prema plesu, literaturi, slikarstvu, glazbi i teatru, te bavljenje raznim umjetničkim i intelektualnim izričajima (diplomirala filozofiju i anglistiku; prva umjetnička iskustva stekla u sferi likovnih umjetnosti, te klasičnog baleta; intenzivno se u mladosti posvetila suvremenom plesu kao članica KASP-a pod vodstvom Milane Broš) potakli su u njoj vjerojatno već urođenu potrebu za danas vrlo popularnom interdisciplinar?ošću koja je došla do izražaja u njezinu poimanju lutkarstva koje u svojoj formi učestalo isprepliće s postmodernim plesom i s takozvanim vizualnim kazalištem, a sadržaj lutkarskih predstava Studija vrlo je često prožet filozofskim, ontološkim promišljanjima svijeta i lutkarstva.

Znatiželjna potreba za istraživanjem koja ne podnosi nametanje bilo kakvih ograničenja rezultirala je postupno preobrazbom Studija u svojevrsni “laboratorij” široke radioničke prakse. “Laboratorij” koji se bavi ne samo lutkarskim kazališnim izričajem u klasičnom smislu nego nečim što Tarle, u nedostatku preciznijeg teorijskog termina, naziva “drugim kazalištem” – kazalištem objekta, materijala, maske... I uopće, Tarle zanimaju granična područja Drugosti, što je odvlači u svijetu sve popularnije sfere s društvene i umjetničke margine – sfere humanitarnog rada, art-terapije, ženstva, bolesti, uličnog teatra... i u “ono između” svega toga. Njezini su senzibilitet i svjetonazor iskonski suvremeni, mnogo bliži alternativnijoj urbanoj populaciji mladih, negoli ljudima njenih godina, što je uvjetovalo da Studio zrači u našoj još prilično gerijatrijski nastrojenoj (mislim prvenstveno na duhovnu gerijatriju) i okoštaloj kazališnoj stvarnosti rijetko prisutnim duhom oslobađajuće stvaralačke svježine. Stoga i ne čudi što je privukao mnoge mlade l?ude koji godinama ostaju njegovim polaznicima, od srednjoškolaca do studenata od kojih su neki tijekom godina postali lutkarski pedagozi i preuzeli vodstvo određenih grupa, radionica i programa Studija (to su: Natalie Murat, Katarina Budak, Dragica Pehar, Marijana Županić).

Maštomijena

Treba istaći da raznorazne sadržaje i poetike Studija ujedinjuje jedna značajna karakteristika – njegovanje kreativnog procesa na način blizak dijalektičkome načinu mišljenja koji onemogućuje postavljanje krutih granica, potičući stalne mijene i preobrazbe, stalna ispreplitanja raznorodnih elemenata. Posve u skladu s poimanjem lutke kao protejskoga bića. Posve u skladu s poimanjem čovjeka kao stvaralačkoga, a time i slobodnoga bića – bića koje nije samo ono što jest, nego i bića mogućnosti svestranog i stalnog razvoja. I, da se vratimo lutki, posve u skladu s Aristotelovom pojmovnom analizom koja razlikuje tvar i oblik – u kamenu ili drvu u mogućnosti je sadržana statua Hermesa; prijelaz iz tvari u oblik jest kretanje, oduhovljenje, upravo ono koje struji cijelim Lutkarskim studijem Učilišta ZeKaeM-a.

Zavirimo sada dublje u pojedinačne sfere njegova djelovanja:

Lutkarsko-pedagoški rad s djecom (i odraslima) obuhvaća brojčano nevelike, homogene grupe polaznika. Sadržaj i metode rada primjerene su pojedinim dobnim skupinama, od kojih su najbrojniji predškolci i osnovnoškolci. Kod mlađe je dobi prisutnije usmjeravanje i upoznavanje s temeljnim smjernicama lutkarstva, iako su u izradi zastupljene i neklasične, improvizirane lutke, dok je kod starijih skupina snažno naglašeno prepuštanje inicijative samim po?aznicima, te detaljniji uvid u filozofiju lutke u njezinu najširem pojmu, kao i u interdisciplinarnost lutkarskoga medija čiji suvremeni razvoj daleko nadilazi tradicionalno shvaćeno lutkarstvo. Rezultate svoga rada Studio pokazuje kroz ogledne satove, završne produkcije i predstave. Rad na predstavama koji uključuje djelovanje nekoliko grupa.

Fasade

Grupa Fasade nudi predstave odraslih uglavnom za odrasle. Prvotni članovi ove eksperimentalne grupe, uglavnom studenti filozofije i teatrologije, od kojih su neki u međuvremenu postali lutkarskim pedagozima u Studiju, okupili su se 1993. radi istraživanja različitih oblika vizualnog teatra, te specifičnih izražajnih sredstava (neoblikovani i oblikovani materijal – maska, lutka, predmet, ali i tijelo i pokret), dakle, svega onoga što obuhvaća kontekst dramaturgije slike. Njihova prva predstava Kaleidoskop (1995.) posve je spontano proizašla iz studijskoga rada s Krunom Tarle. Otad su pod autorskim vodstvom Krune Tarle, uz neke novopridošle članove, osmislili i predstave Pješčani sati, Clair-obscur, Djevin skok ili Proljeće u slijepoj ulici i Zemlja je okrugla, kao i ambijentalnu umjetničku radionicu koja se održavala od 1998. do 2003. u sklopu Imaginarne akademije u Grožnjanu, a u njoj su surađivali i u nas poznati bugarski lutkar Sunny Sunninsky, te istaknuti poljski umjetnik Leszek Madzik. Sve njihove radove odlikuje naglašena sklonost k metafizičkim, filozofskim pitanjima, uporaba simbola i metafora, istraživanje mogućnosti scenskog oblikovanja materijala, finoća i atmosferičnost izraza, iznimna suptilnost i poetičnost potpomognuta pomno odabranom glazbom, ?socijativna dramaturgija, te iskorak u nadrealno. Predstave kao scenska poezija. Značajno je napomenuti da snaga izraza Fasada napreduje – posljednje dvije predstave, dosad posljednja predstava za odrasle Djevin skok ili Proljeće u slijepoj ulici i prva predstava za djecu Zemlja je okrugla, vrhunci su njihova dosadašnjeg stvaralaštva. Djevin skok svojevrsna je paradigma autorskoga svjetonazora Krune Tarle i Fasada – u njezinu je središtu osebujan slikarski jezik i svijet Slave Raškaj. Već u samoj su temi sadržana dva važna elementa navedene autorske poetike – vizualnost i Drugost (višestruko izopćena Slava Raškaj: gluhonijema i duševno bolesna žena-slikarica koja je posljednji period života provela u umobolnici), a u samoj je predstavi do vrhunca dovedeno takozvano kazalište oblika ili poetskih slika bez narativnog tekstualnog predloška, zatim sinteza pokreta, zvuka, boje i linije, brisanje granice između kostima i lutke kojim se postiže efekt depersonalizacije i depsihologizacije, kao i prikazivanje one realnosti koja počiva u šutljivim unutarnjim prostorima duha, istraživanje tišine i nježnosti, polaganosti, svega što je jedva primjetno i toliko krhko da bi se svakog časa moglo raspasti u neku drugu formu i oblik. Svjetlost u koju djevojka ulazi u finalnom prizoru priziva ne samo neke od slika Slave Raškaj nego i još jednog od velikih umjetničkih srodnika Krune Tarle – Craiga. Kao i kod njega, izvor intenzivne svjetlosti ovdje je izvan scene, te joj udahnjuje nadzemaljsku, metafizičku ljepotu. Značajan je podatak da je predstava, na inicijativu jedne oduševljene gledateljice, uspjela ostvariti dodatnu interdisciplinarnu komunikaciju sa sudionicima međunarodne konferencije posvećene Unescovoj općoj deklaraciji o ljudskom genomu i ljudskim pravima. “Nadam se da razaznajete zašto bih bila presretna ako bismo mogli ostvariti da predavači ponesu kao poklon poruke Vaše predst?ve!”, piše gledateljica u pismu upućenom Kruni Tarle.

Nonsense

Nonsense čini grupa srednjoškolaca. Prije nekoliko se godina spontano formirala i ova mlađa grupa sadašnjih srednjoškolaca koju trenutno vodi Natalie Murat, a čija se poetika uvelike razlikuje od poetike Fasada – bliska je harmsovskom načinu propitivanja skliskih granica realnoga koje se preobražava u apsurd, besmisao i grotesku. No, usprkos prilično drugačijoj poetici koja je obilježena humornim odmakom i ironijom, predstave Nonsensea i Fasada izrastaju iz zajedničke osnove, ne toliko u izrazu, koliko u idejnom promišljanju lutkarstva i svijeta: zanimanje za marginalne pojave i za poimanje Drugosti, egzistiranje paralelnih stvarnosti u kojem prostor scene počesto postaje unutarnjim prostorom svijesti, filozofske ?onotacije predstava, asocijativna dramaturgija, široko poimanje lutkarskoga izraza koji, u predstavama Nonsensea, uspostavlja dijalog uglavnom s glumljenim, mimskim prizorima i s oblikovanjem maski. Pohvalna je i poticajna činjenica da su se na temelju zajedničke idejne osnove razvile posve različite poetike. Druga je predstava grupe Nonsense U redu ili Nazovi B. radi balirke, nastala nakon prvijenca Slučajni slučaj, ušla među tri najbolje predstave prošlogodišnjega SKAZ-a (Smotre kazališnih amatera Zagreba). Zanimljive su neke od izjava članova grupe koje odaju vrlo suvremeno promišljanje lutkarstva, te poticajan i oslobađajući način rada u kojem je presudna inicijativa samih polaznika Studija, primjerice... “Lutka je u lutkarstvu sve što oživi na pozornici”; “Lutkarstvo je sinteza svih mogućnosti, tu i glumac ima svoje mjesto, i novi mediji...”; “Kad ponekad idem gledati lutkarske predstave, čini mi se da mnogi pro?esionalni lutkari ne shvaćaju lutkarstvo tako kao mi”; “Od renomiranih kazališnih redatelja ili skupina? Pa, sviđa mi se Daska...”; “Prije smo uvijek radili puppet patchwork produkcije, a sad želimo nešto ozbiljnije, više naše...”; “Nemamo tekst, radimo svi sve zajedno, intuitivno”; “Nikad nismo izveli nešto nametnuto, nešto što nama nije drago”; “Da netko od nas ode u Dramski studio ne bi tamo mogao funkcionirati jer takav način rada nije naš način – mi mislimo da smo ovdje da bismo izrazili svoje vizije, stvorili predstavu iz sebe, a ne po nekom zadatom tekstu”; “Ponekad se uključe i neki novi članovi u našu grupu, ali nekad se uklope, a nekad i ne”; “Prije sam bila jako zatvorena, a ovdje sam procvala, otvorila se...”; “Najprije me kolege iz škole nisu htjeli doći gledati jer da ne vole lutkarske predstave, a kad su jednom došli bilo im je super i sad uvijek dolaze”... Upravo to je jedna od činjenica koja najviše veseli – tinejdžeri razbijaju šablonu mišljenja prema kojoj je lutkarstvo namijenjeno isključivo djeci, te počinju uživati u njemu s obje strane rampe.

Panaceja

Panaceja priređuje predstave djece za djecu, no primaran joj je humanitarno-pedagoški rad. Panaceju je 1996. godine Kruna Tarle zamislila kao projekt putujućeg kazališta, namijenjen djeci stacioniranoj u domovima i bolnicama. Osnovna je želja bila potaknuta ratnim stradanjima djece, a cilj je spajanje umjetničkog i humanitarnog rada, konkretnije – približavanje djece-polaznika Studija ugroženoj djeci koja su na razne načine stradala i(li) žive u teškim okolnostima. Uz mnogobrojne humanitarne akcije koji su njezina primarna djelatnost, Panaceja je kao grupa dosad ostvarila dvije predstave – Plavi zvuk i Crveni muk koje se, kao i predstave Fasada, odlikuju u Hrvatskoj posve neprisutnom primjenom teatra oblika, objekata, figura, materijala, linija i boja, kao i istančanom poetičnošću, te važnom uporabom glazbe. I u njima su članovi Panaceje sudjelovali u svakoj odluci i prošli cjelovit stvaralački put u nastajanju predstave.

Humanitarno-pedagoški rad je primarno djelovanje projekta Panaceja, a obuhvaća ne samo gostovanja malih formi (uglavnom minijatura otvorene strukture) i organiziranje radionica u domovima i boln?cama za djecu nego i takozvani Bazar – humanitarni sajam koji se u atriju ZeKaeM-a održava svakih nekoliko mjeseci po nekoliko sati, a čiji se novčani prihod daruje uglavnom ugroženoj djeci ili ustanovama za djecu, a ponekad i odraslima kojima je potreban (primjerice, za pomoć nastradalom nepokretnom dječaku, Dječjoj bolnici u Gornjoj Bistri, socijalno ugroženim starijim osobama...). Svaki je Bazar obilježen drukčijom tematskom odrednicom koja povezuje raznolika događanja, no uvijek dođe do eksplozije spontane kreativnosti koja ni iz čega preo?razi inače sivi i sterilni atrij u magični labirint glazbe, uličnog teatra, radionica, izložbi, prodajnih sajmova svega i svačega, domaćih kolača...; povremenu art-terapiju koja se ostvaruje kroz suradnju s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu, Centrom za autizam, te sa specifičnim ustanovama, a u svrhu osposobljavanja i edukacije štićenika s posebnim potrebama. Iako zasad tek “u povojima”, u Studiju postoji velika želja da se jednoga dana ostvari sustavni i kontinuirani rad u ovome u nas got?vo posve neprisutnome području umjetničko-humanitarnog djelovanja.

Izvan svojih granica: festivali, izložbe, emisije…

I ovaj segment, kao i sve u Studiju, obuhvaća vrlo širok i raznolik dijapazon – od humanitarnih festivala, kao što je nedavno održan Festival jednakih mogućnosti u organizaciji Društva tjelesnih invalida, preko Dana planeta Zemlje, uličnog festivala C’est is the best, Dana muzeja, pa sve do važnih domaćih i inozemnih lutkarskih i kazališnih festivala (PIF, PUF, SKAZ, SLUK, TEST, Međunarodni lutkarski festival u okviru Svjetskog kongresa UNIMA-e u Njemačkoj, Hrvatsko proljeće na Balearima, Slavenski tjedan u Italiji, studentski festivali u Belgiji i Tunisu, lutkarski festivali u Bugarskoj, Austriji, Sloveniji, alternativni festivali u Bosni i Hercegovini, Srbiji). Uz dodatne sadržaje kao što su izložbe lutaka i snimanje tv-emisija prije nekoliko godina (Ja, lutkar, serija Svakog tjedna lutka jedna), značajno je učestalo organiziranje radionica različitih tematskih odrednica. Neke su radionice zatvorenog tipa, namijenjene isključivo pedagozima Studija i članovima Fasada, a uglavnom ih vode gosti iz inozemstva, no većina ih je posve otvorena za sve zainteresirane, pa se na njima, osim nekih polaznika Studija, nađe i podosta pedagoga, nastavnika, likovnjaka, studenata, odgajatelja, defektologa... Radionice otvorenog tipa izrazito su potrebne jer popunjavaju barem mali djelić velike praznine u nedostat?u lutkarske edukacije u Hrvatskoj. Evo i nekih od napisanih reakcija: “Lutkarstvo sada gledam drugačijim očima, kao da sam tek provirila kroz odškrinuta vrata”; “Ono što sam doživjela bilo je neopisivo, osjećala sam se lagano, opušteno, razigrano poput djeteta”; “Najviše me se dojmila sloboda uključivanja, spontanost, igra ljudi koji su sudjelovali”; “To je bila eksplozija široke kreativnosti i kreativnih ljudskih odnosa!”.

Lutkarski studio? Lutkarska predstava? Lutka? Ha, hajde sada probajte jednostavno odgovoriti na ova pitanja!