Lydie Salvayre

Proizašlo iz narcističkih devedesetih dvadesetog stoljeća, pisanje Lydie Salvayre je poput svježeg daška vjetra. Najznačajnija dva aspekta njezina rada su njezino pažljivo promatranje i njezin glas, točnije, način na koji ona vidi stvari i kako ih opisuje. Promatrajući suvremeno francusko društvo, Salvayre je prestravljena i zgranuta onime što vidi. Njezin je pogled posebno pronicljiv, mogla bi njime otvoriti ostrigu na udaljenosti od nekoliko metara (da se poslužimo frazom P. G. Woodehousea). Probijajući se kroz službeni panglosovski diskurs koji na sva usta hvali francusko blagostanje i društveni napredak, ona primjećuje kulturu pogođenu raširenom otuđenošću, nejednakošću i institucijaliziranom brutalnošću. Prikazujući bez straha te fenomene u svojim romanima prisiljava čitatelja da se suoči s oblicima organizacije francuskog društva koje bi on možda radije previdio. To ne znači da je njezin glas, glas nekog instinktivno dogmatičnog društvenog realiste. Baš suprotno tomu, njezino pisanje je precizno iznijansirano, ponekad komično, uporno zagrižljivo, i ironično beskompromisno. Ne nedostaje mu ništa osim obzirnosti, i ono predstavlja jednu vrstu angažirane književnosti koju nismo imali prilike vidjeti već dulje vrijeme jer, da budemo potpuno iskreni, prema kanonima našeg ukusa takvo pisanje nije smatrano modernim, nego duboko uznemirujućim.

Salvayrein je glas većinom ljutit. Daje oduška ogorčenju dostojnom onoga Zolina J’accuse!. Kad, na primjer, opisuje životne uvjete urbanih squattera ili uvjete u kojima rade radnici u tvornicama. Njezino pisanje je ciljano, štoviše, pronicljivo. Upade u bijedno središte postojeće zbilje obilježava satiričnost koja je afirmativno sviftovske prirode (i zaista Salvayre se eksplicite nadovezuje na Swifta u više slučajeva). Njezini napadi na pogubne suvremene egoizme učinili bi ponosnim i Philipa Waylija. Njezin gnjev usmjeren je prema širokom rasponu meta, od političke nomenklature i moralnih kastrata koji obećavaju uspješnu primjenu vlastitih programa, do običnih nasilnika, zlostavljača, profitera, te samodopadnih debila s čijim nam se putovima isprepleću naši dok se povlačimo krajolicima svakodnevice. Taj glas nije lako slušati, jer ubrzo postaje jasno da smo jedna od njezinih meta i mi, te činjenica da smo se spokojno pomirili s društvenom zbiljom na način na koji pošteđujemo vlastitu savjest.

 Poput njezina uvida u stvari, i diskurs pripada odbačeniku, osobi s margine. Namjerno je zauzela ekscentričan stav kako bi što jasnije ispitala neke od središnjih premisa naše organizacije društva.

Psihijatrijsko iskustvo

 Rođena u Francuskoj, kao dijete španjolskih republikanskih izbjeglica (od majke anarhistice i oca komunista), Salvayer iskreno razvija svoje političko uvjerenje. A možda i vlastitu marginalnu poziciju: kao dijete “stranaca” teško se na početku uklopila u francuski jezik i francusku kulturu. Književnu je karijeru započela poprilično kasno, objavivši svoj prvi roman, La Déclaration (Deklaracija, 1990.), kad je imala četrdesetak godina. Nakon što je studij književnosti napustila kako bi se posvetila studiju psihijatrije, Salvayer je kao psihijatar godinama radila u Seine-Saint Denisu pokraj Pariza. Nema sumnje da iskustvo psihijatrije nadahnjuje njezino pisanje na nekoliko načina. Mnoge njezine knjige, poput La Déclaration, La Vie commune (Običan život, 1991.), La Puissance des mouches (Snaga muha, 1995.), La Compagnie des spectres (Društvo duhova, 1997.), Quelques conseils utiles aux él?ves huissiers (Nekoliko korisnih savjeta vježbenicima za dostavljača sudskih poziva, 1997.), La Conférence de Cintegabelle (Predavanje u Cintegabelleu, 1999.), te Contre (Kontra, 2002.), potpuno su monološki – čine ih opsesivni, neumoljivo dugi odlomci koje izgovaraju sobe na rubu živčanog sloma. Osobni i društveni uzroci te rastresenosti mogu se razlikovati (dapače, Salvayre u nekim tekstovima insistira na “osobnim”, dok u drugima naglašava “društvene” razloge), no svaki od likova–pripovjedača duboko je otuđen od svoje okoline i od službeno blagoslovljenih inačica društvene zbilje.

 Anonimni pripovjedač knjige Snaga muha (La Puissance des mouches) dobar je primjer tog nategnutog bratstva. On je čuvar u muzeju Port-Royal-des-Champes, u opatiji koja je u sedamnaestom stoljeću udomila nekolicinu jansenista, među njima najpoznatijeg, Blaisea Pascala. Pripovjedač je cijeli život proveo čitajući Pascala i njegova djela zna napamet, a čini se da nije puno čitao druge autore (nikada na primjer, nije čuo za Montaignea). Poput Salvayre, i on je dijete španjolskih republikanskih izbjeglica, a začet je u zloglasnom francuskom internacijskom logoru u Argelésu. Pascal mu donosi neznatnu utjehu u njegovom nastojanju da se pomiri s ljudima oko sebe. Otac mu je nasilan lik (što je tema koja se provlači Salvayreinim djelima, u kojima je odnos djeteta i oca uvijek sporan); njegov šef je hirovit i zahtjevan; a supruga ga, zasićena dugogodišnjim zanemarivanjem, napušta. Zatvoren je zbog umorstva, iako nije sasvim jasno koga je, između nekoliko mogućih kandidata, ubio. Tijekom cijeloga romana on neprestano govori – sucu koji vodi njegov slučaj, medicinskom bratu u zatvorskoj ambulanti, psihijatru koji mora procijeniti je li sposoban podnijeti sudski proces – no taj mu govor donosi samo ništavnu utjehu i sve manje razumijevanja. Istina o pitanju umorstva eksplozivno se razrješava na samome kraju romana, no nekolicina ostalih pitanja ostaje neizvjesna.

 Suzanne, glavni lik i pripovjedač romana La Vie Commune, sredovječna glavna tajnica, jako mu je nalik. Poput njega, i Suzanne je otuđena od onih s kojima bi, barem teoretski, trebala biti najbliskija. Odnosi te dugogodišnje udovice s njezinom kćeri, najblaže rečeno, teški su. A prema susjedu koji joj se, koliko god mu taktika bila bljutavo sentimentalna, udvara na dirljivo iskren način, ne osjeća ništa doli prijezira. Pogotovo ne može podnijeti novu tajnicu koja joj se doselila u ured. Sve u vezi s njom nepodnošljivo je vulgarno. Ona puši. Kad ne puši, glasno žvače žvake. Voli kratke haljine i trećerazredne pisce. Divljački se iza leđa izruguje njihovu poslodavcu (kojeg Suzanne iznimno cijeni), a pred njim pokazuje svoj vragolasti šarm. Suzanneina mržnja prema novoj kolegici raste tijekom romana, te je postupno potpuno obuzima. Gotovo da ne može uobličiti svoje osjećaje, koliko su snažni: “Zazirem od nje. Gnušam je se. Gnušam je se”. Opsesivan, iterativan oblik te izjave lijepo predstavlja glavnu strategiju pripovijedanja kojom se Salvayre koristi u La Vie Commune, knjizi koja se više nego ičim drugim bavi načinima na koje tričave nevolje mogu ponekad poremetiti vrlo krhku ravnotežu koju se trudimo održati balansirajući na užetu “obična života”.

Izgubljeno umijeće “razgovora”

 La Campaigne des spectres još se otvorenije bavi socijalnom i političkom sferom. Radnja je smještena u radničku četvrt pariškog predgrađa, i roman govori o ženi po imenu Rose i njezinoj osamnaestogodišnjoj kćeri Louisiane, te njihovom susretu s Maîtreom Echinardom, dostavljačem sudskih poziva koji se pojavljuje kako bi ih izbacio iz njihova stana. Pripovjedački glas pripada Louisianei koja ima nezahvalan zadatak posredovanja između pogrdnog baljezganja svoje majke i Echinardove administrativne šutljivosti. Rosein odnos sa stvarnošću je vrlo krhak. Naime, ona istovremeno živi u dvije stvarnosti; onoj koja se događa “sada” i onoj u vrijeme okupacije, za čijeg trajanja joj je kolaboracijska francuska milicija ubila brata. Rose čvrsto vjeruje kako je Echinarda poslao Joseph Darnand, šef milicije, kojem je nedugo nakon oslobođenja bilo suđeno, te je zbog svojih zločina i pogubljen. Očito je da je Rose luda – no možda (kao što je i Camus rekao za rimskog cara Kaligulu), nije dovoljno luda, jer u svom deliriju upozorava na postupke institucionalnog ugnjetavanja u Francuskoj koji se nisu mnogo promijenili u razdoblju od završetka rata do danas.

 Quelques conseils utiles aux éléves huissiers kratak je ali vrlo oštar tekst koji ima neku vrstu dijaloškog odnosa s La campaigne des spectres, jer ga pripovijeda sam Echinard te tako dobiva vlastiti glas kojeg je u romanu bio lišen. Obraćajući se razredu vježbenika za dostavljače sudskih poziva, Echinard želi s njima podijeliti mudrost koju je stekao iskustvom u poslu kojim se oni žele baviti. Biseri koje on baca pred ove svinje su stvarno blistavi. “Jadni ljudi, u što ćete se imati priliku uvjeriti, često su pretjerano emotivni.” Naravno, nitko više od Rose i Louisiane, čiju deložaciju koristi kao primjer za moralnu poduku svojih učenika – iako se njegova verzija događaja poprilično razlikuje od one ispričane u La Campaigne des spectres.

Nažalost, njegovi učenici nisu toliko svestrano naobraženi koliko se on nadao da jesu: nikada nisu čuli za Darnanda, niti imaju ikakvog pojma što znači riječ “paranoja”. Sve to, naravno, samo pojačava Maitre Echinardovu pedagošku revnost. On je neobičan pripovjedač, a Quelques conseils utiles aux éléves huissiers je neobičan tekst. Slažući slojeve ironije jedan na drugi, Salvayre nas poziva da čitamo kroz pripovjedača, izlažući ga poput foto-negativa, pozivajući nas da razvijemo vlastitu sliku događaja koje on prepričava i vlastitu verziju etičkog koda koji on utjelovljuje.

 Sličnim se postupkom koristi i u romanu La Conferénce de Cintegabelle. Jedne večeri u vijećnici malog mjestašca u Pirinejima, lokalni hvalisavac drži dugo – točnije gotovo beskrajno – predavanje svojim sumještanima. Tema njegovog govora je izgubljeno umijeće “razgovora”, umijeća koje je prije svega karakteristično za Francuze, a koje se sada, nažalost, zajedno s kulturom koja ga je gajila, ne upotrebljava. Njegova retorika je retorika potpuno razvijena neoklasičnog stila, pompozna i jako aforistična. Govornik začinja svoje primjedbe pomno odabranim, i krajnje neumjesnim, aluzijama na mislioce koji su mu prethodili, kao što su Platon, Gracián, Gandhi, Cervantes, Sterne, Melville, Kant, Epiktet, Seneka, Saint-Simon te Swift. Pa ipak, usprkos zavodljivosti njegova govorničkog stila, uzrujava ga to što gubi publiku. “Je li vam moj jezik previše apstraktan?”, pita on u jednome trenutku svoje slušatelje, pazeći da im ne ostavi vremena za odgovor. I tu je temeljna ironija: njegova himna razgovoru je isključivo monološka, i govornik je spreman utišati bilo koji glas koji nije njegov. Nije ni čudo, stoga, da su njegovi razgovori sa suprugom dok je bila živa, bili nezanimljivi, no sada kad je preminula, on s njom redovito razgovara, i to vrlo kvalitetno. Lydie Salvayre se poigrava ironijama koje gradi sa znatnim oduševljenjem. Vjerujem da tako želi započeti razgovor sa svojim čitateljima – no ne onakav na kakav vodi govornik iz njezina romana.

Turističke posjete siromšnima

 U romanu La Médaille (Medalja, 1993.), odjekuju različiti glasovi. Usredotočivši radnju na ceremoniju dodjele godišnjih nagrada u jednoj tvornici, u tekstu se vrtoglavo izmjenjuju govorničke brzine, dok se izmjenjuju govori šefova i administracije s govorima nagrađenih radnika. No, ta izmjena je značajno neujednačena, jer šefovi uvijek govore duže od radnika; veselo rezimiraju, dok se radnici znoje i mucaju; njihov je stil konvencionalno elokventan, gok je stil govora radnika isprekidan i povremeno afazičan. Šefovi iznose zastrašujuće stvari uobličavajući ih u jako privlačnu retoriku. Upravitelj odjela za upravljanje ljudskim resursima uslužno naglašava da životu tvornice ne nedostaju mala zadovoljstva. Zaista, pravila ponašanja, iako doduše stroga u prošlosti, sada se polako liberaliziraju. Dok se, naime, na onaniranje u radno vrijeme u prošlosti prijeko gledalo, od sada će se ono tolerirati, i ne samo to, nego će se i poticati. Otkrivamo da su se ovogodišnji laureati tijekom godine istaknuli u nekoliko područja. Ili su među elitom potpuno pasivnih potlačenika, ili su primjerni stahanovljevski superjunaci, ili su špijuni i doušnici. U svakom slučaju, ne pruža im se prigoda da mnogo govore. S druge strane, s obzirom na to da se u tvornici zahuktava štrajk, administracija je potpuno svjesna da za sve što kažu, moraju imati pokriće.

 Roman Les Belles Ames (Plemenite duše, 2000.) bavi se “stvarnošću”, najprolaznijim fetišem naše suvremene kulture. Putnička agencija pod nazivom “Stvarna putovanja” organizirala je posebnu vrstu “stvarnih turističkih ruta”, koja će grupi liberalnih turista buržuja omogućiti posjete najgorim sirotinjskim četvrtima Europe. Kompanija je sastavila svoj itinerar na osnovu dvaju načela. Prvo, namjera im je turistima predstaviti “kako raznolik tako i iscrpan uzorak različitih vrsta siromašnih ljudi”; a kao drugo, sve je zamišljeno prema načelu progresije: “Prvo pristojnije izdanje siromaha, zatim oni manje ugodni oku, nakon njih dno dna i na kraju one ljudske olupine, od kojih vam se na sam pogled na njih zgadi život”. S razgledavanja pariških stambenih područja turisti se vraćaju uglavnom netaknute benevolentne prijaznosti. Zapravo, nekolicina njih se osjeća prevarenima, te zahtijevaju bjednije prizore. Na putu od Bruxellesa do Kölna, Berlina, Dresdena, Milana i Torina ta im se želja ispunjava. I prije nego što se moglo očekivati, prezasitit će se “stvarnošću”, zapravo i više od toga. Svaki će dan napuštati “stvarni” svijet sa sve više olakšanja, kako bi boravili u dobrodošlom prividu njihovih luksuznih hotela i restorana s tri zvjezdice. “Stvarnost” povremeno pokazuje zube i unutar grupe, činjenica da turistički vodič, vozač autobusa zatim Jason, koji se brine za atmosferu u grupi, i njegova djevojka Olympe ne pripadaju svijetu turista, povlači pitanje klasa kojima je toliko neugodno koliko se nalaze u krivom okružju. Usprkos plemenitosti prvotne koncepcije, ova odiseja završava neodlučno i dvosmisleno – kako i treba.

Osuda suvremenog društva

 U knjizi Contre (Protiv) Lydie Salvayre napokon govori vlastitim glasom, bez posredništva fiktivnog pripovjedača. K tome, to je i doslovno točno: Contre su kao dramski tekst za glas i dvije gitare naručili organizatori kazališnog festivala u Avignonu, a uz tekst objavljene verzije priložen je nosač zvuka, na kojem je snimka Lydie Salvayre kako recitira svoj tekst. Sasvim neočekivano, ili možda naposljetku i ne toliko neočekivano, njezin glas sliči glasu nekih njezinih likova. Držeći naizmjence vatrene govore, uvijek ironizirajući, ponekad zajedljivo laskajući, napadajući, koristeći se satirom, oštro kritizirajući, Salvayre izriče široku osudu suvremenog francuskog društva. Ona upozorava na društvo prožeto komercijalnošću i potrošnjom, u kojem je jedina glazba koja je zaista bitna, zvuk burzovnog izviješća, te u kojem je medijska fascinacija krvlju i senzacionalizmom uspostavila rat kao jedinu razonodu vrijednu pažnje; gdje je utamničenje sveprisutno, a obrazovanje temeljno zamišljeno kao sustav kontrole koji omogućuje proizvodnju uzornih građana. Opisuje bulimično stanovništvo natrpano alkoholom, croissantima premazanima sirom i maslacem, opijeno ljubavnim romanima i funkcionalno umrtvljeno raznim vrstama droga. Prema kućnim ljubimcima ophodi se bolje nego prema ženama kojima se plaća da brinu za kućanstvo; žene same robuju kultu tijela kojem se klanjaju pod savršenim nogama Barbie lutaka; ljubavnici izmjenjuju erotsku elektroničku poštu umjesto da izraze seksualnost koja bi mogla biti “opasna”, ljudi govore bez prekida i bez zvuka. Kao i u prethodnim tekstovima, Salvayre se i u knjizi Contre hrabro izražava. Pa ipak, usred opomena upućenih onima koji je slušaju, ona se zasigurno obraća i sebi: “Probudite se iz svojih koma, kažem im, i osvijestite se, niste ovce. Zapravo sam to govorila sebi, i sama sebe opominjala”. Iza te ironične refleksivnosti, naime, Salvayre, poput velikog grčkog cinika Diogena, Psa, koji je govorio istinu, a čiji primjer ona u ovome djelu prati, traži iskrenu osobu koja će odgovarati kad na nju ili njega dođe red, te koja će s njom komunicirati pravovremeno i beskrajno. Ali tko bi mogla biti ta osoba?

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno u e-časopisu Context

http://www.centerforbookculture.org/context/no13/Motte.html