Egotrip - Ma! Čuvam se JA!

“Ma! Čuvam se Ja”! Vikao sam za umrlom vjetropirastom mamom, koja je brzinom uraganki Rite i Katrine nestala iz prošlog Egotripa, 22. 9. 2,,5. ... (Ki je pozabil; aš sam to već govoril, ću mu reć: ma je (naj)kraća kratica naziva za majku u Primorju: mater, mat, ma... a u mom slučaju, tko hoće neka je čita i kao – “nehajnicu”, u smislu ili besmislju: MA ne seri, MA zajebi, MA otkud to?). Slijedilo je smirenije i tiše, jer se tek danilo (odnosno – “odnoćivalo”): “Pazi mat rađe na sebe! Duhasti lahorić ti je smrdio po rakiji i bilom luku, ko u onog za tebe čudaka, ali pristojnog gospona Ljubičić Branka... uvrnut, zbog duge sijede brade i kose, fin, jer se znal prišmajhlat da nekaj užica. E, češnjak je ok., dobro ti je činio tlakomjeru, no smradovita jeftina rakija od kumica sa Trešnjevačkog placa, spuštala ti je i tako (pre)niski tlak. Kaj i Gore ima (pitam bez veze, pošto me kada dođem neće uopće zanimati), prigradskih baba s tim FUJibus bučkurišem”? Naravno, sve riječi uputim u prazninu ono malo poznatog nam Svemirka, koji poimamo kao naš JEDINI SVIJET, jerbo se mutka vrnula nazaj, u nama XY SVIJET, te tamo valjda već ispašta zbog prekršaja iz prošlog Egotripa, godište VII, broj 163.

Mu - tematika

Zaboravit ću DUH MAJKE, i obratit se svojoj pričuvnoj mozgalici, računalu, u mojoj percepciji... PISUNALU. Vjeran, uvijek na raspolaganju osim, kada mu ulete hakerasti Trojanci i slične parazitske gadure; DUH MOG KOMPJUTERA nikada ne odleprša u NJIHOV SVIJET. “Što smo kopirali za aktualan trip, rekni”! On otvara folder Zarez 132_files, te stane ispisivati vijest HINE:

“Jesen je ove godine počela u petak, 23. rujna, 23 minute poslije ponoći. Trajat će do 21. prosinca u 19.35 sati, kada počinje zima. Na južnoj zemljinoj polutki 23. rujna počelo je proljeće. Izmjenu godišnjih doba omogućava nagib Zemljine osi u odnosu na ravninu po kojoj Zemlja obilazi oko Sunca. Budući da Zemlja kruži oko Sunca, Zemljina os u odnosu na Sunce dolazi u različite položaje. Kako Zemlja nastavlja svoju ophodnju oko Sunca, u jednom trenutku obje su zemljine polutke jednako obasjane, a Sunčeve zrake padaju okomito nad ekvatorom. To se događa 22. ili 23. rujna za jesenske ravnodnevice. Dan i noć jednako su dugi i taj dan se na sjevernoj polutki smatra početkom jeseni... “.

“MA stani, ta ne pišemo pučkoškoljkastu zadaću, koji ti je kurac”? – naljuti me. Ah da, to sam si zapeštal zbog nečega što nije bilo za tripice, no ne znam kako je došlo do MOVE THIS FILE... ne sjećam se, možda sam još svakodnevno od jutra cugal, no sada ću pohani file preseliti u pravi folder – VIDEOFILM. Najme, kajgod je, da sad ipak velim. Zanimalo me kada točno počinje jesen, a ne i ostalo, radi novog rada: Martin grob. Točnije rečeno – videofilma kojim ću zaokružiti svoju MU - tematiku (iskovano po uzoru na primorsku kuhinju, na moj osobni purgerski način: Muter ili Mutka, uvezeno davno iz njemačkog šprehanja... pa MUT, i konačnica = MU...). Još točnije reknuto, na dva zažnorana filmeka pe i taj treći, kojim bu vuzel bil fertig, tj. na neki način isfuravam “trilogiju” videka... MARTA. Ajde, da ne prepričavam, neka asistent napravi peštu iz sinopsisa (pešta je dodatak u jelo, svez čini od komp. Paste):

“Scenom spaljenih stvari, koje su u završnici asocirale na “gorući grobek”, uz snimanje grobova (ponajviše maminog, tj. onog stvarnog a ne željenog) tijekom svih godišnjih doba, ubacivanjem scena iz prvog filma, koje su se pojavljivale i u drugom (paljenje Martinih stvari, slika broda, dim...), prožimanjem slika vrhova stabala i neba sa artističke akcije Palidba u Istri, te istih slika nad grobovima na Mirogoju, dobila bi se povezanost ranijih filmova (Martine instalacije, Martin brod) s novim projektom, i na taj način realizirala trilogija vezana uz smrt Marte Jerman”. (All right! Takvu peštu ni nona ne bi napravila!).

Grobno proljeće

Prvo sam snimao početkom godine po snijegu (uf, uf; bilo je to za me stvarno neuravnoteženog, u smislu ravnoteže koju sam izgubio 60 – 70% tijekom brojnih operacija na oba uha, a ne pod pojmom udarenog u glavu, makar ide jedno s drugim... bilo je uistinu jako teško, na trenutke sam mislio neizvedivo; po dubokom snijegu stazicama uz grobove još sam se kak-tak kretao, ali glavni, asfaltirani kakti očišćeni putevi, bili su prave sklizaljke, ma čuvao sam se i oprezno hodao, niti jednom nisam pao... a Traumatološka je bila prepuna razbijenih glava, slomljenih udova, napuklih rebrica i tak sl.). Nakon zimskih grobnih tegoba, bi ugodno GROBNO PROLJEĆE (izašao sam stanicu prije glavnog ulaza na Mirogoj, popio pivce u birtiji VESELI ZOMBI sa zombačima i par starih cugera iz kvarta, malo vani na sunčanoj terasi uz alkiće, malo nutri u kmici & društvu “spidi – zombija” štono već u 3 popodne dolaze na kavu, zakrabuljani i sa zaštitnim kacigama koje imadu zamračena stakla nalik onima za doktore specijalne policije, kako im ni tračak sunca nebi zasmetao... pa sam kupio proljetno cvijeće i svijeće, te ritualno snimkao staništa kostiju svojih roditelja, s akcentom na maminu raku, jerbo je ona glavni moto filma, a tata, kao za njihovog zajedničkog života, statira u drugom planu... ). Ondak dojde, ... joj! GROBNO LJETO gorše nego GROBNA ZIMA, katastrofično vruče na samom početku, baš kako su klimakteriji srećom krivo najavili, a ja po onoj – i riknuti za art, odabrao najtopliji dio dana, te skoro zbilja lavovski hrabro riknuo za veliku ljubav prema umjetnosti... na povratku jedvajedvičnom u nekoliko mi navrata došla misao kako nikada neću izaći sa groblja, srce je tampanski lupalo, lice se zažarilo, ostajao sam bez zraka poput nasukane ribe, jednostavno mi došlo da legnem u neku raku i ostanem u njenoj hladnoj, Vječnoj svježini... nu tada pomislih na Jedine moje, suprugu i sina i, Duh nad svim duhovima uključujući i Boga, Bogove, te gospođe i gospodićne Božice pruži mi ruku, odvuće sa mjesta gdje sam kanio ostati do Amena, posjedne na stolac va zombastoj oštariji, pa i natoči pivicu – ledenicu, da, natoči da dođem sebi a ne njemu... ).

“Ludi, pijani i talentirani”

Dakle, ne samo da se Ja čuvam, nego me (za sada) čuva i sam Velebni NadDuh, osobno ili preko emisara, tako da MAT – MA, oliti MUT – MU nema razloga brinuti se za moju Jedinstvenost. Eno još primjerica; odsličuham se jednom na skliskoj rivi, drugi puta na zaleđenim štengama, razbim glavastu tikvu, oba puta budem onesvješten oko pola ure; na Korčuli (kako s rive pljusnuh u more i plutah 5 minuta poput naftne platforme) zaradim i upalu pluća, te gadnu posjekotinu, a u Zagrebu napukne mi lubenica i malo se rastrese i tako rastrešen moza(i)k. I, niš... ostajem živ bezposljedično! U zemlji Purgera nisam poslije išao ni na kontrolu, a u zemlji Bodula morao sam ipak jedno vrijeme odlaziti svakodnevno u Dom zdravlja previjati ružnu ranu (u protivnom me ne bi vidli doktrići, a ni njihove sestre i sestrične, kao što me nije vidio ni naređeni rentgen – sam sam dijagnosticirao: plućica više ne kipe!).

Nego, da vidimo što još ima asistent Kantić u mapi radnog naziva “Zarez_132 files”, spremljeno za eventualnu upotrebu u egoističnom tripuljku? “Piši bre, Kompa moj, spusti se sa kojekakvih ‘perverznih’ webova; ta nisi u sjemeništu ili samostanu, nemaš povoda surfat po inim pornomaterijalima, pedofilskim i homičkim stranicama”!

“Ludi, pijani i talentirani”! OH WELL, naslikao bi Demurko DEMURić PUBić spiralno! Kako ne bi kopipastirao taj naslov, kada se sa njime blisko i sklisko poistovjećujem? Herr Kompmann radosno (zbog zabijenog gola) nastavi:

“Veliki se umovi, osim djelima, moraju nečime izdvajati iz gomile. Rijetko čujemo za velikog umjetnika ili znanstvenika koji vodi ‘normalan’, povučen, obiteljski život i pritom stvara čuda. ‘Normala’ je rezervirana za ‘obične’ ljude, a slava za one po nečemu posebne. Ako nisu u pitanju prirodni i sintetički stimulansi, onda je svakako stvar u psihičkom ili mentalnom odmaku od onoga što psiholozi, doktori i svi ostali koji se takvima osjećaju vole zvati normalnim”.

Je, da, sve je to točno, nu fali en žniranec! STIMULANSI & ODMAK OD NORMALE često su istomahna i jednakovrijedna, značajna stavka u življenju Veleumnika i Veletalenata. Je, da, to autor s T – Portala izostavlja, ta ga, ne, ekvivala razotkriva; ili je nekakav uobraženi psihić kojem je hobi igranje sa genijalnim duhovima, il kakvo kosooko škrabalo, kojem je svejedno o čemu tipka, glavno da ima žuti štih! “Dalje, kompač, ovaj ti je gol za TV – Peticu”!

Popeki DUM - BUM!           

“Gotovo je postalo pravilo da umjetnici moraju biti pijanice, narkomani ili jednostavno ‘iskrivljenog’ pogleda na svijet. U ovom slučaju nećemo osporavati to pravilo niti tražiti iznimke, nego naprotiv, potkrijepit ćemo ga primjerima. Od Nerona do Jimija Hendrixa - izbor nije malen”. Hej! Ipak je riječ o Žutanjku, pojedinim psihijatrima, poput primjerice “mom” (primarijus Ljubomir Radovančević, dr. sci.) koji prvenstveno izučava psihu kreativnih ljudi & ljudica, nikada ne bi palo napamet žnoranje krvoločnog rimskog cara, samozvanog umjetnika, s rudlavim “Kinderom cvijeća”, otkačenkom i zbiljskim artističkim rockerom! Što ono veli za uzoritog beatnika Bukowskog?

“Navodno je imao takvu tremu da bi prije svakog predavanja popio litru alkohola i još bi jednu bocu ponio sa sobom, tako da bi predavanje o književnosti i pisanju redovito završavalo vrijeđanjem i tučom”. I to je ofarbao soboslikar u žutkasto, makar mi je sam Charles priznao da je imao strah pred studentima, ali bi popio “samo” par dupljaka. Ponekad se posvadio s mularijom, ali nikada potukao... ta ne bi ga više pozvali niti na jedno veleučilište (a on je tako volio mlade pičkice). Žućo nadalje u odmaknute ubraja i Oskara Wildea, samo stoga što je imao biseksualne i homoseksualne sklonosti, posebno prema mlađim dječacima... Vid bogati ljubim Ljubičiću, ercegovački vrlo pokojni trulopišće, pa ti si imao sličnosti s plemenitim Oskarom, samo srećom nisi obletavao oko sina nekog lorda, poradi toga završio u zatvoru, te na koncu psihički slomljen obolio i umro u 45-toj godini. Na koga me ono još asocira Wilde, bem ti, nešto mnogo aktualno... O YES! Okvir normalan, slika ofucana!

Popeki! Od rođenja priseb(n)i, no kada se zarede, sam Vrag ih lično u kurac odvede... Zato će sada Vatikan uvesti aerodromsku provjeru – koji to mantijaši kvare Crkaveli ugled i buše džep, da zbog njih i sam Vatikan skup sa papkom ne zaglibi u stečaj! Kaj se mene dotikavlje, može, može(!)... samo izvolite NESTAT! Ja bih s vama postupao kako su radili anarhisti u Španiji za građanskog rata, bez milosti DUM – BUM!

JOŠ UVIJEK ŽIVI UMJETNICI

Aber, kog još spominje Žuti novinarček sa T–Porte? Manično depresivnu Virginiu Woolf, za koju između ostalog kaziva: “28. ožujka 1941. napunila je džepove teškim kamenjem i utopila se u rijeci Ouse. Mužu je ostavila poruku: ‘Sigurna sam da ponovo ludim: osjećam da ne možemo podnijeti još jedan onakav period. A ovog se puta neću oporaviti. Čujem glasove i ne mogu se koncentrirati...”. Vid bogati božjeg, Ljubičiću! I ja, iako inače ništa ne čujem, čujem duhove i elektronske naprave, pače i razgovaram s njima, ali mi ne pada na pamet napuniti npr. oblutcima sa Badije džepove i hitit se u more sa Šešule.

MA! MU! (Ili koju “uškopljenicu” da rabim)? Čuvam se Ja! Da nije tako odavno bi Gori Ja tebe (a ne ti mene), čeka da dođeš na briškulu.

Nadaljše, med lude i pijane T-portretista ubraja Toulouse Lautreca, Musorgskog, van Gogha, a od naših samo imenjaka mog sina Polić Kamova...

(T-Portal petak, 06.05.2005.). Morti je to išlo kao sapunica u više nastavaka, pojma nemam, jer rijetko se muvam po tim strankama, ali Komp sam prebire i zasigurno bi mi pohranio cijelu seriju. Pa kako se iz mnoštva “uvrnutih” može izvući samo par njih, u početku spomenute (Neron, Hendrix) uopće ne obraditi, izostaviti ponajjače osobe u tom kontekstu (de Sade, Baudelaire...), uistinu mi je nejasno? A isto tako nije mi bistro, zašto se u takvim napisima nikada ne spominju JOŠ UVIJEK ŽIVI UMJETNICI, koji ma kako otkvačeni bili, slušaju savjete – čuvaj se! Zašto nije primjerice spomenuo Vladimira Dodiga Trokuta, Demura, Valenta, Sašu Meršinjaka, ili moje veliko JA?