Noga filologa - Machinima

Šetajući, razgovaraju o budućnosti knjiga i virtualne stvarnosti. Razgovor je na akademskom nivou. Oba su sugovornika golemi, oklopljeni su od glave do pete u dobrih stotinjak kilograma bioničke plastike, imaju kacige s vizirima i futuristička oružja u rukama. Krajolik kojim šeću dijelom je napuštena sovjetska čeličana, dijelom daleka zatvorenička kolonija; razgovor dvojice bioničkih divova ometa povremena paljba drugih takvih divova, te razmjena ideja i izlaganje stavova bivaju nakratko prekidani bacanjem granata ili otkidanjem glave nepozvanom napadaču.

Taj spartanski život

Ovako izgleda tipičan intervju internetskog talk-showa “Taj spartanski život” (“This Spartan Life”, www.thisspartanlife.com. Talk-show pripada novome video-žanru koji se zove machinima. Kovanica je nastala spajanjem machine i cinema, uz dodatnu asocijaciju na anime (japansku animaciju). U osnovi, machinima je snimanje kompjuterski generiranih filmova “uživo”, unutar programa određene igre. Ovo je drugačije od profesionalne kompjuterske animacije, koja se koristi posebnim softverom. Machinima je tako primjer upotrebe igre (ili pribora za igru) u nepredviđene svrhe, jednako kao i primjer umjetničke modifikacije kompjuterskih igara.

Pretpovijest machinime počinje više-manje 1993, kad je kompjuterska igra Doom omogućila igračima da snimaju svoje prolaze kroz igru. Pojavom igara za više igrača (tzv.?multiplayer), skupine, ili klanovi, počinju snimati svoje sukobe – pretpostaviti je, da bi kasnije u njima uživali. Ovdje još nije bilo priče. Ona se javlja 26. studenog 1996, kada je unutar igre Quake, nasljednice Dooma, klan Rangers snimio “Kamperov dnevnik”, pripovijest o tome kako jedan kamper (idiom za igrača koji čeka u zasjedi) ubija dvojicu iz protivničkog tima, da bi preostala trojica ubila njega. Možda nije Ingmar Bergman, ali kritičari i povjesničari slažu se da su replike bile promišljene (mada u to doba još prikazane kao titlovi), da su se igrači kretali poput glumaca, da je film sniman iz različitih perspektiva. Sve je ovo itekako utjecalo na uspostavu video-igre kao medija za kinematografiju; “Kamperov dnevnik” inspirirao je čitav niz daljnjih tzv. “Quake filmova”.

Masivno mnogoigračka mrežna role-playing igra

Termin machinima smišljen je u siječnju 2000; skovao ga je Hugh Hancock, pokretač mrežnog portala machinima.com, u namjeri da odvoji pojam snimanja filmova unutar igara od bilo koje specifične igre (kao što su spomenuti Quake ili Doom). Prvi Machinima filmski festival održan je 2002; 2003., MTV je emitirao prvi machinima glazbeni video; ubrzo potom, BBC TV-serija “Komandanti vremena” poslužila se kompjuterskom igrom “Rome: Total War” da rekonstruira niz bitaka iz rimske povijesti; dio jedne epizode South Parka (iz 2006) odigrava se unutar svijeta “masivno mnogoigračke mrežne role-playing igre” (neke termini technici ne znam ni prevesti) “World of Warcraft”. I tako dalje.

Ljudi koriste machinima za različite žanrove: za snimanje akrobacija, za gegove (osobito insider jokes, razumljive poznavateljima pojedine igre), ali i za drame i eksperimente. Jedan je od takvih eksperimenata i “Cirque du Machinima: Cuckoo Clock”, kratki film za koji je u listopadu ove godine, na machinima festivalu u Leicesteru – posebno je istaknuta “potpuno neholivudska estetika” filma – nagradu dobio autor iz Hrvatske po imenu Tom Jantol (nikakve daljnje biografske podatke nisam uspio otkriti).

Na muzičaru je da svira

Fenomen machinime, kao i fenomen kompjuterskih igara, promatram tek s vrlo udaljene obale (igre sam sebi morao zabraniti). Usputno, svejedno, primjećujem – primjećujete to vjerojatno i vi, čak i da o kompjuterskim igrama znate samo ono što se može doznati iz novinskog priloga za kompjutere i zabavu – da se oko igara vrti vrlo ozbiljan novac, da su pojedine igre po budžetima i publicitetu izjednačene s boljim holivudskim filmovima. Sadržaji na machinima.com, pak, čak u usputnom posjetitelju jasno pokazuju da se tu jedan žanr jako trudi postati respektabilan – drugim riječima, da svi organizacijski elementi vezani uz pravljenje filmova (producenti, scenarij, glumci, kamera, montiranje, glazba, festivali) vrlo brzo migriraju u virtualni prostor ove “igre unutar igre”.

A opet, ono neodoljivo privlačno u vezi s machinimom upravo je činjenica da i bez svega toga – bez produkcije, festivala, scenarija, producenata, čak i bez glumaca – možete napraviti vlastiti film, koji pritom izgleda posve uvjerljivo. Tu se budi upravo onaj gerilski, pankerski osjećaj vezan uz kompjutere – tu je čitav svijet u koji uskačete kroz ekran i preko tipkovnice – osjećaj koji je, usprkos Microsoftu i ostatku industrije, u istom okolišu i na istoj podlozi iznjedrio svijet otvorenog softvera i otvorenog pristupa, Wikipedije i Flickra.

Posebno se zanimljivim medijem machinima čini upravo za one koji dobro znaju kako, ali nemaju čime – na primjer, za profesionalne filmaše (osobito hrvatske), koji znaju sve o ritmu i kadriranju, ali između dvije prilike za snimanje imaju nepodnošljivo dugu pauzu. Isplati li se takvima savladati jednu kompjutersku igru, da bi mogli unutar nje – poput lutkara – pokretati vlastitu priču? “Na muzičaru je da svira.” To jest – ako si režiser, a ne možeš snimati film na klasičan način, slobodno pronađi neklasičan; bitno je da radiš.

Predizborna machinima?

Napokon, prisjetimo se akademskog razgovora dvojice bioničkih divova-ratnika s početka ovoga teksta. Posebnu pikantnost cijeloj situaciji daje, naravno, nesklad između mjesta zbivanja i sadržaja razgovora. Taj je nesklad ponajprije groteskan – u stilu Monty Pythona, intelektualci kao interpunkciju svoga razgovora koriste otkidanje glava i bacanje granata (mada tu, istini za volju, intervjuirani ostaje čedno po strani – borbena djelovanja izvodi voditelj intervjua, koji se u serijalu zove Damian Lacedaemion); istovremeno, taj je nesklad i svojevrstan duhovit komentar teme (divovi-ratnici razgovaraju, sjetimo se, o budućnosti knjige); usto, isti nesklad stvara i efekt očuđenja, spajanja nespojivoga, zbog čega na obje začudno spojene sastavnice gledamo novim očima: “Gle! Unutar ubilačko-pucačke video-igre moguće je voditi intelektualnu raspravu!” – “Gle! Intelektualnu je raspravu moguće voditi unutar ubilačko-pucačke video-igre!”

Čovjeku odmah padaju na pamet varijacije: zamislite predizbornu raspravu bioničkih divova-ratnika iz suprotstavljenih stranaka – ili, još bolje, predizborni susret čitava dva klana; zamislite obranu doktorata unutar virtualnog svijeta takve video-igre (to onda postaje doslovno obrana); zamislite, konačno, zbor radnih ljudi (vijeće zaposlenika?) jedne firme održan u takvom miljeu. Da i ne spominjem da kompjuterske igre koje omogućavaju snimanje vlastitih filmova ne moraju nipošto biti isključivo nasilne, niti u okviru niti u vlastitoj radnji.

Machinima: dali su nam alat. Na nama je da ga iskoristimo u neočekivane svrhe.