13.1.2005.

Ilja Stogoff  

Mačo ne plaču

Na jesen se u cijelosti sastojala od izbora. Vlast se trebala promijeniti od dna do vrha. Na Dvorcovoj je svaki tjedan bio koncert… kao potpora nekome. Svi su žurili zaraditi. Sologub je pričao da mu je neki kandidat poslao 500 dolara da NE piše o njemu. “Zamisli, koliko mi tek plate kad sjednem za kompjutor!” Rekao sam da neka mi kandidat da stotku i kunem se da nikad u životu neću spomenuti njegovo ime.

Meni, dakako, nitko nije nudio novac. Novine za koje sam pisao bile su male. Sumnjao sam da će odmah nakon izbora prestati izlaziti. Da mi pribavi akreditaciju za Smoljni, urednik se znojio i naprezao dva tjedna. Sad sam odrađivao malu plaću. Motao sam se između Press-centra i bifea u Smoljnom, pio kavu i pušio kutiju i pol cigareta dnevno. Kakav sam ja to politički novinar? Sve senzacionalne podrobnosti svojih reportaža crpio sam iz razgovora sa Sologubom.

Bio je simpatični židovski momak. Malo ga je kvarilo to što je vječno bio neobrijan. Vjerojatno je smatrao da mu to pridaje muškost. Iza leđa prijatelji su mu bradu zvali “stidno raslinje”. Nakon prošlih izbora kupio si je stan u Kupčinu. Nakon ovih spremao se kupiti auto. Uzgred, Sologub nije bio žmukler. Nije mu bilo žao podijeliti informacije s dečkima kao što sam ja. Osim toga, često je častio kolege alkoholom.

Kad bi zvao u bife, Sologub je svaki put svraćao Feliksu. Spajao je ugodno s korisnim. Feliks je bio press-sekretar malog odjela na prvom katu i mogao je pričati nešto zanimljivo. Nosio je skupe, ali neugledne sakoe i uske kravate. Dok je razgovarao preko telefona, stiskao je slušalicu ramenom i istovremeno nešto tipkao u palmtop. Isto vrlo pozitivan i najvjerojatnije također Židov.

Današnja zabava počela je standardno. Prvo je Sologub sve počastio konjakom. U bifeu su bili visoki stropovi, kovani lusteri?i otrcani sagovi. Na ulazu je zaštitar s licem ubojice provjeravao propusnice. Po pipničarkinim obrazima širile su se crvene žilice. Promukli bariton, vesele hulahopke na tankim nogama. Ona je uredno, do zadnje kopjejke, vraćala kusur. Kupci su ga pažljivo prebrojavali. Muškarci koji su sjedili za stolom imali su kravate i metalizirane naočale. Žene su imale snažne guzice i broševe na haljinama.

– Ludo vrijeme. Zar ne, Jannet?

– Što? Vrijeme? Da.

– Ne volim kišu. A vi volite?

– Što? Ne. Ne volim.

– Kod vas u Australiji sad je vjerojatno proljeće?

– Da. Proljeće je.

– Sve je u cvatu, zar ne?

– Da. U cvatu je.

– Ima li u Australiji snijega?

– Što? Snijega? Ne, nema.

S nama je sjedila australska novinarka Jannet. U Smoljnom je proučavala ruske izborne tehnologije. Momci su se pravili važni. Napor im je bio uzaludan. Djevojka nije dobro znala jezik. Svijetla kosa, debele usne. Da nije bila djevojka sa Zapada, ne bi bila ništa. No, može li se reći da je Australija na Zapadu?

S neba je kapalo već nekoliko dana zaredom. Oblaci su visjeli tako nisko da se na ulici trebalo malo sagnuti. U bifeu je gorjelo mnogo ugodnih električnih svjetiljki. S vremena na vrijeme Feliks je ?itao želi li Jannet štogod? Pa, recimo, voće ili sladoled. Dok je kupovao čašicu konjaka, svaki put je, zbog konspiracije, ulijevao u nju kavu.

Moj glavni osjećaj bio je osjećaj gladi. Ponekad sam i ja smatrao da je treperenje pred očima od gladi i svakodnevni gubitak težine za jednu rupicu na remenu – nešto iz reportaža o Africi. A nedavno, u gostima kod slabo poznatog lika čekao sam da domaćin ode popričati na telefon, bez pitanja otvorio hladionik i skupa s omotom pojeo veliki komad sira. Već nekoliko tjedana jedini jestivi proizvod u mome stanu bio je kečap.

Jednom u pola sata Feliks je odlazio k sebi. Interesirao se ima li zapovijedi od uprave. Šef odjela bio je na putu, nije bilo zapovijedi. Sologub je dolijevao djevojci konjak. Iz njihova razgovora do mene su dolazile riječi tipa “deveta uprava KGB” i “istraživanje kupovne moći”. Prvi gutljaj alkohola na gladni želudac – kao šakom u oko. Do treće čaše počinje se zapletati jezik i postavlja se pitanje: a što ja tu radim? Čudno: kemijski spoj “alkohol” upija se u stjenke želuca, a mijenja se naša ličnost. I još ta beskrajna kava. Nakon nje osobito sam bio gladan.

Škiljio sam na susjede. Imali su jako hemeroidalne profile. Činilo mi se da sam najpijaniji u zgradi. Kad sam ispio još jedan konjak, shvatio sam da mi se društvo kategorički ne sviđa.

– Znaš što, Felikse? Odavno sam ti htio reći. Imaš glupi posao, Felikse, eto.

– Zašto?

– Pa glup i gotovo!

Feliks me s pažnjom pogledao.

– Pa dobro. Imam glupi posao.

– A znaš zašto?

– Hoćeš konjaka?

– Golema zgrada. Puno ljudi. Što radite? Izmislili ste nekakve izbore!

– Nisam ja izmislio izbore. Časna riječ.

– Pa kome trebaju vaši izbori? Pogledaj oko sebe! Gomila ljudi. Piju konjak, kravate, super, nose…

– Što ja imam s time, ha?

– Pa sam si pričao o Moskovljanima koji su dovezli opremu. Jenny, jeste li čuli tu priču?

– Nisam shvatio: da li da kupim konjak ili ne?!

– Niste čuli? Iz Moskve su lokalnim kandidatima poslali opremu. Dva kamiona kompjutora, faksova-šmaksova i svakakvih utvara. Zašto su poslali? Što raditi sa svim tim? Pola opreme su službenici već prvoga dana razvukli po kućama, a drugu polovicu su porazbijali kad su za goste organizirali banket. Napili su se i porazbijali. Pri čemu su alkohol za banket u službene svrhe obvezali dati mjesnu tvornicu alkoholnih pića. Besplatno! Veliš, nije tako? Pa sam si rekao da su tvom šefu dva puta telefonirali iz “vanjs?ih veza Unutarnjih poslova!”

– Ako ne volim novinare, onda je to zbog cinizma. Sve banaliziraju.

– A što to banaliziraju? Otkad sam tu, stalno čujem: mi radimo! Mi mislimo na ljude! Evo, ovim rukama pridržavamo grad na rubu ponora! Pogledaj oko sebe! O kakvim ljudima?!

Feliks je šutio.

– I vi vjerujete u to? Što se tu može banalizirati?

Feliks je pogledao pipničarku, počešao bradu, ustao od stola i rekao ide vidjeti je li došao šef.

Sologub je posegnuo za cigaretama.

– Bez veze. Uvrijedio si dečka.

– Zašto bih ga uvrijedio?

– On je dobar dečko. Što ti je došlo?

– Nije mi ništa došlo. Zar sam se izmislio?

– Dosta sranja!

– Ne, reci je l’ istina ili nije istina?

I ja sam zapalio. Jannet je nastojala gledati kroz prozor.

– U redu. Kada dođe, ispričat ću se.

Sologub je kupio konjak. Feliks je došao kasnije.

– Hajdemo k meni. Šef vjerojatno danas neće doći.

– Ovdje ti nije dobro?

– Ne možemo se naljoskati.

– Pusti! Zašto bismo se naljoskali?

– Idemo, idemo! U uredu se isto tako može normalno sjediti.

– A alkohol?

– Imam ga. Bit će ti dosta.

Hodnici Smoljnog tako su osvijetljeni da već ujutro izgleda kao da je noć. Kameni pod, mutno obojeni zidovi. Svi hodaju koncentrirano, čak i kad idu na zahod. Putem u Feliksov ured upirao sam podbradak u prsa. Rukujući se s kolegama, na trenutak sam zaustavio dah.

Povukao sam ga za rukav.

– Nemoj se ljutiti.

– Ne ljutim se.

– Ne, ozbiljno. Nisam te htio uvrijediti.

– Ma, nije stvar u tome. Jednostavno… to nije tako!

– Razumijem. Oprosti.

Bolio me želudac. Osjećaj kao da nosiš trojke… koje napadaju poput trojke. U ustima mi je bio kiselkast priokus. U Feliksovu uredu za stolom je sjedio muškarac sa slomljenim nosom i tragičnim borama oko usta. Feliks je pljesnuo muškarca po leđima i rekao da danas mora biti gotov izvještaj. Ovaj je bio petnaestak godina stariji od Feliksa, ali shvaćate: nije bio šef.

Kao što se to obično događa, ubrzo sam osjetio kajanje. Odnosno, ne kajanje nego toplinu, zahvalnost. Što mi je stvarno došlo? Da bih popravio dojam, javio sam se da svima operem čašu. Zahodi u Smoljnom bili su zapanjujući. Dok sam stajao kraj školjke, pomislio sam da bi bilo smiješno ovdje sresti nekoga od prvih ljudi grada. Zatim sam popio vode iz pipe. Koji idiot je rekao da to ublažuje osjećaj gladi?

– Čuj, Felikse, je l’ istina da ovdje tumara duh Kirova?

Ma, svašta!

– Zašto? Pa tu su ga ubili, zar ne?

– Pa da, ubili su ga.

– Bilo je to ovdje, iza ugla, zar ne?

– Pa da.

– Onda bi morao biti i duh. Hajdemo ga potražiti! Bilo bi dobro pitati ga za rezultate glasanja. Zamisli ako tjedan dana prije izbora mogu predvidjeti sve do postotka?

– Ne, dečki, ne idemo iz ureda.

– Pusti! Idemo prošetati. Napravit ćemo izlet za Jannet. Jenny, želite li se malo izležavati na Lenjinovom krevetu?

– Na Lenjinovom krevetu? Što, on je ovdje spavao? U ovoj zgradi?

– I spavao i jeo. I s Krupskom ono…

– Ma, šalite se!

– Što bih se šalio? Pa ovo je Smoljni! Ovdje se na katu iznad nas čuva zrcalo s kojega je Lenjin snifao kokain!

– Lenjin snifao kokain? Ma, šalite se!

Feliks se mrštio.

– Ne, nikuda ne idemo. Ne daj Bože da nas vide. Znaš li kako bi me izjebali u aparatu? Oprostite, Žanočka.

– Ne zovem se Žana. Jannet. To je drugo ime.

Pili smo konjak. Feliks ga je točio iz kanistra koji je stajao ispod stola. Najprije smo ga pili s hladnim čajem, a onda jednostavno s vodom. Podčinjeni je šutke radio. Kad je naposljetku stavio na stol svoj izvještaj, Feliks ga je pokušao čitati. Rekao je da se čini kako je sve u redu, no preciznije će reći sutra.

– Žanočka, želite li da vas upoznam s imagemakerima? S vrlo poznatim imagemakerima? Vi čak ne možete niti zamisliti kakvi su to ljudi! Svakako ću vas upoznati. Da vam još natočim?

– Samo malo.

Nakon toga Sologub je ustao.

– Što želim reći?... Pa slušajte, naposljetku! Mislim na ono što je bilo u bifeu.

– Glupo je ispalo.

– Već sam se ispričao.

– Ne mislim na to. Jednostavno… Da završimo s tim…

– Da! Da završimo!

– Pijem za… Na svijetu nije samo govno. Čujete me? Pijem… za dobro. Jer na svijetu… pa, prijateljstvo… Cinizam – cinizmom, no dobroga ipak ima više! Hajde da pijemo za svijetlo! Za stvari koje… pa, razumijete.

– Za djevojke.

– Za djevojke! Za dobre odnose među ljudima! Jer svi smo mi ljudi! Zajedno smo! Za ono malo svetoga što je ostalo u našim životima! Da uvijek ostanemo… pa, razumijete.

Uz električno je svjetlo ured je podsjećao na oplemenjeni kazamat. Ravno ispred mene na stolu je stajala fotografija Feliksove žene. Na smeđem zidu visio je plakat s licem gubernatora. Papiri na stolu bili su u strogom redu. Nekoliko sati ranije Feliks je i sam bio u redu. A sad mu se zadnji gumb na košulji olabavio i kroz otvor se vidio dlak?vi trbuh. Sa svakim gutljajem Feliksovo je lice postajalo sve više od gume. Kad je Jannet otišla u toalet, urotnički je prošaptao.

– Dečki, ajmo pojebat Australku, ha?

Sologub se pristojno okrenuo. Rekao sam da ćemo vidjeti. Onda je nestalo konjaka. Odlučeno je da se nekuda ide.

– U Konti? Premda s ovakvim izgledom… A klubovi su nam blizu… e-e-e… Predložite nešto, zašto šutite?

Stali smo na Sunduku. Dugo smo išli mimo masivnih vrata i silazili uskim željeznim stubama. “Ama tiše, vi!” Ovdje se ne može! I prestanite štucati!” Stavljajući ogrtač, Feliks je zaboravio izvaditi iz rukava svileni šal. Šal je opao na pod i on ga je nagazio cipelom. Rekao je “Kurva!” i u nekoliko ga okreta omotao oko vrata.

Spomenik Lenjinu ispred pročelja Smoljnog izgledao je malen i bespomoćan. U okruglu ćelu udarale su sitne kapljice. Rekao sam da je to, vjerojatno, spomenik Lenjinu-djetetu. Sologub se slikovito udario po čelu.

– Čujte! A da idemo u banju?

– Žanočka, idete u banju?

– Ne zovem se Žana. Jannet. To je drugo ime.

– Mislim da je to odlična ideja! Idemo u banju!

Ponad zgrade je visjela mokra zastava. Ako je suditi po boji – države Trinidad i Tobago. Na samom početku Suvorovskog uhvatili smo taksi. Sologub je sjeo naprijed i razgovarao s vozačem o izborima. Feliks je bio pun alkohola. Pri svakom trzaju auta zamalo je udarao nosom u vjetrobransko staklo.

Kad smo izašli iz auta, Jannet se začuđeno ogledala. Uokolo je bilo tamno i strašno. Kosa mi se odmah smočila i prilijepila za glavu. Prošao sam rukom po njoj. Oko mutnih kioska, otvorenih dan i noć, skupljali su se alkići. Ispod nadstrešnice, na ulazu u banju, smotali su se riđi psi.

– Kakav je to klub?

– To nije klub. To je banja.

– Mislila sam da je Banja naziv kluba.

– Ne. Banja je naziv banje.

Jannet se nasmijala i upitala zašto smo došli ovamo. Nema kupaći kostim i općenito… Vjerojatno je umorna. Hvala na društvu. Sutra se vidimo u Smoljnom.

– Žanočka! Čekaj! Dođi ovamo! Samo trenutak. Daj da na miru popričamo… na miru…

Uokolo su se talasale lokve. U perspektivi je svjetlucao Nevski. Bio sam veoma pijan. Feliks je nešto govorio i vukao djevojku za rukav. Ona je pokušavala otići. Feliks je mrmljao i vukao je za rukav.

Jannet se istrgnula i pretrčala na drugu stranu.

– I WON’T GO!

– A što je s imagemakerima? Žanočka! Imagemakeri!

Sologub je uhvatio Feliksa pod ruku i doveo natrag. Ovaj se petljao u skutima otežalog ogrtača i umalo mu je ispao diplomat.

– Kučka!

Sologub mu je pružio cigaretu.

– Ma, neka ide! Samo bi mi još trebao australski sifilis! Kučka! Koza, eto! Kurac će od mene dobit akreditaciju!

– Felikse, pijani muškarac može zanimati ženu samo u jednom obliku. Znaš u kom?

– Znam.

– Zašto onda navaljuješ?

– Koza, eto!

– Radije reci imaš li novaca?

Feliks se napregnuo, s mukom se pokušavajući otrijezniti.

– Imam nešto. A zašto?

– Tako.

– Imaš tu?

– Trebalo bi biti.

Feliks je prekopao po džepovima i pružio Sologubu hrpu zgužvanih novčanica. Ovaj je dugo nešto brojao, slagao novac u gomilice, dio vratio, a onda opet uzeo natrag. Kad me pogledao, rekao sam da sam čak i cigarete ujutro kupio na komad.

Sologub je smotao novčanice u cijev i rekao: “Idemo”. Dugo je kucao na aluminijska vrata banje. Zvuk se daleko razlijegao po pustoj ulici. Otvorio nam je čuvar u odori. Primijetio sam da se Sologub u trenutku promijenio. Sad je zamalo do laktova gurnuo ruke u džepove, pljuc?ao pod noge i žmirkajući se ogledavao uokolo.

– Što je bilo, šefe?

Nije gledao milicionara u oči. Ovaj je imao sive obraze i riđe brkove.

– Trojica? Na prvi kat.

Prošli smo predvorje obloženo mramorom i popeli se stubama. Na vratima obojenima poput drva bila je pločica Odjel LUXE. Trebalo je dugo zvoniti. Kasnije je ćelavi muškarac u bijelom ogrtaču objasnio da smo pogriješili i da je banja zatvorena. Svijetle pjege, kao zimska djeca, spuštale su se po padinama njegova oštra čela. U raskopčanom ovratniku stršio je pramen dlaka nalik na krznenu kravatu.

Potom je službenik banje neočekivano popustio i kimnuo da uđemo. Kad su se vrata zatvorila, govorio je drugim tonom.

– Koliko danas?

– Kao i uvijek.

– A ako tri kupimo?

– Prvi put, zar ne? Pa znaš da nema popusta.

– Nikakvog?

– Druga je situacija.

– Onda jednu.

Službenik je prebrojio novac i pospremio ga u ladicu starog svjetlosmeđeg stola.

– Hoćete se i pariti?

– Hoćemo, hoćemo! I parit ćemo se i votku! Desno?

U svlačionici je vonjalo na jesenju trulež. Činilo mi se da je to vonj brezovih grančica. Na podu su ležali mokri gumeni sagovi. Odjeća se morala objesiti na savijene kukice na zidu. Zanimljivo, kad sam posljednji put promijenio donje rublje? Feliks je prebrojio preostali novac i spremio ga u unutarnji džep sakoa. Zatim je izvukao i stavio u čarapu. Nakon kraćeg razmišljanja zabio je čarapu duboko u cipelu.

– Neću se zajebavati s prostitucijom. Odnosno, hoću. A vi?

Sjeli smo oko stola. Stol je bio malo vlažan. Zasad gaćice nitko nije skidao. Čak su se i kroz tkaninu naslonjači doimali hladnima i skliskima. Kao da guzovima dodiruješ frišku pastrvu. Svi su se uzajamno gledali i ježili se.

Službenik je donio veliku bocu votke. Odmah za njim u svlačionicu je ušla djevojka. Feliks je pokušao dignuti pogled prema njoj. Njegovi kapci podsjećali su na izrasline na starim stablima. Djevojka je imala bluzu i sivu suknju. Uske trake izgriženih noktiju, tanke listove. Bluzu je objesila preko Feliksovog ogrtača. Istu takvu bluzu sa crnim uzorcima svojedobno je nosila moja razrednica.

– Pozdrav.

Rekli smo kako se zovemo. I djevojka se isto nekako zvala.

– Od kada počinjemo štopati vrijeme?

– Ako Ja ne pitam, zašto se onda TI brineš?

– O! Jeste li čuli? Sviđa mi se! Hajdemo sada samo sjediti. Hoćeš votke?

Nisam mogao pogoditi je li djevojka pijana. Jeste li primijetili da ako sa čovjekom ne pijete od samog početka, on uvijek izgleda trezniji od vas? Razumije se, počeli smo pričati na temu “A kako je TO kod vas počelo?”, “Što osjećate kad se ujutro probudite?” i “Imate li boy-frienda?”. Koliko znam, ako se dogodi pauza, takva pitanja postavlja devet od deset domaćih muškaraca.

– A što vi radite? Komercijalisti ste?

– Aha. Trgujemo stvarima za past u nesvijest.

– Koliko vam je onaj ćelavi zaračunao?

– Trgovačka tajna. Kod nas, komercijalista, sve su tajne trgovačke.

Feliks je neprimjetno zaspao. Pun trbuh objesio se na njegove sportske gaćice. Na trbuhu, ispod dlaka, isticao se ožiljak od operacije slijepog crijeva. Na gaćicama su skakutali veseli slonići. Iz ugla usana na vrat je klizila slina.

– Ne obraćaj pozornost. Neka sjedi.

– Što sad?

– Pij. Nemoj sjediti samo tako. I ti si natoči.

– Dobra je votka.

– Što si rekla, kako se zoveš? Gdje ono stanuješ? U domu?

Djevojka je rekla da je unajmila sobu. Nije skupo i gazdarica je dobra. Doduše, nedavno su se u sobi pojavili žohari. “Jedanaest komada, možete to zamisliti?” Sologub i ja hinili smo da očaravamo damu. Kasniji seks – rezultat je našeg zanosa. Tko je za tim stolom izgovorio riječ “novac”?

Kasnije je Sologub rekao da ima obrezan ud.

– Jesi to ikad vidjela?

I mene je zanimalo. Pridigao sam se i pogledao. Ud je bio velik i plav. Velike razlike u odnosu na vlastiti, neobrezani, nisam primijetio. Djevojka je malo okretala ud u rukama. Sologub je ispio votku i rekao: “Dobro. Sad ćemo”.

Ispod suknje je imala kožne gaćice s uskim remenčićem umjesto zadnjega dijela. Remenčić se urezao među guzove i vjerojatno joj smetao u hodu. Kad se vratila, natočila si je votke i ispila u nekoliko malih gutljaja. Prije negoli je progutala, dugo ju je držala na jeziku: dezinfekcija. Stresao sam se.

– Sad ti?

– Izgleda.

– Hoćeš tu ili idemo tamo gdje su tuševi?

– Je l’ ima tamo koga?

– A tko bi bio?

Prostorija s tuševima podsjećala je na skladište sanitetskog materijala. Djevojka je brzo izgovorila da je analni seks u načelu isključen, a tradicionalni je moguć samo s prezervativom. Imala je loše obrijana pazuha. Mokra leđa s oštrim kralješcima nalikovala je na prevrnutu barku.

– Ama čekaj… Zagrcnut ću se!

Voda je šumjela. Nisam čuo kad su zalupila drvena vrata. Feliks se laktom naslonio na zid i štucnuo. Ispod mokre crne kose virile su oči, a odmah iza njih počinjala su iskrivljena usta. Cijelo lice bilo je nalik na metalizirano staklo automobila. Drugom rukom se držao za slabine.

– Hoćeš dugo?

– Što trebaš?

– Pogodi.

– Je l’ moram prekinuti?

– Pa hoćeš još dugo?

Vrata su se otvorila još jednom i u prostoriju s tušem ušao je Sologub. Zanimljivo je da svi misle kako je erekcija nešto poput dresiranog kremaljskog sata.

– Felikse, idemo! Ne smetaj!

– Čekaj! Htio bih vidjeti!

– Reci mu!

– Bit ću tiho. Neću smetati.

– Mogu li biti sam, ha?

– A zašto tako?

– Felikse, izađi, molim te. Ne želim. Razumiješ?

– Dobro, dobro. Idemo dečki svojski opalit tu kučku!

– Nagledao si se crtića o Beavisu i Batheadu?

– A zašto to? Čuj, kučko, okreni se!

– Prestani! I pusti djevojku.

– Kakva je to djevojka? Jesmo li joj platili? Neka se okreće!

– Felikse, molim te!

– Voliš kad te mažu u dupe, ha? Vo-liš, kučko!

– Boli me! Slušaj! Što to radiš?

– Hajde, daj!

– Felikse, dosta! Samo nam još trebaju problemi u banji!

– Kakvi problemi? Neka ta kučka odradi! Hajde, hajde, kozo! Vrti dupetom!

Za Sologubom su zalupila vrata. Prostitutka se okrenula prema meni i uzdahnula. Na njezinoj blijedoj koži Feliksovi su se dlanovi doimali jako preplanuli. Prekjučer je pričao kako se ovog ljeta sa ženom odmarao negdje na moru.

– Jesi poludjela? Pazi, ako mi se ne svidi, onda…

Otišao sam u svlačionicu. Tamo je bilo hladnije nego u prostoriji s tuševima. Bilo je nezgodno držati cigaretu mokrim prstima. Nokti su se doimali neprirodno ružičastima.

– Jesi uspio? Barem nešto?

– Baš možeš nešto s tim Feliksom!

– Da-a. I s onom Jannet… isto je ispalo neugodno.

– Je l’ ostalo još votke?

I usne su bile mokre. Uopće nisam osjećao okus dima. Zato sam osjećao glad. Pri svakoj nagloj kretnji u očima mi je nešto skakutalo. Po rubovima je slika gubila jasnoću i rasplinjavala se. Barem sam se oprao, i to dobro.

– Meni se ona svidjela. Tako je nježna.

– Nježna?

– Dobro je odradila posao.

– Blago tebi.

Prozor u svlačionici bio je obložen pločicama od debelog neprozirnog stakla. Izvana je malo svijetlilo. Sologub je nešto govorio i smijao se u naslonjaču.

– Oni to nešto dugo. Idi vidi, ha?

U školi sam iz anatomije imao solidnu četvorku. No, kako joj je u takvom stanju uspio stegnuti noge, ne znam. Feliks je na leđima imao nekoliko odvratnih nabora. Leđa su završavala neočekivano upalim guzovima. Tanke ženske ruke upirale su se o skliske zidove. Sve zajedno podsjećalo je na buldožer u radu ili, na primjer, borbu jednoroga s kanalizacijskom cijevi. Ispod pogrbljenih muških leđa virilo je smrknuto prostitutkino lice. Ona se izvijala od boli i jecala.

Vele da su prije revolucije propale žene lovile bogatu gospodu na frazu: “Ja sam Ne-znanka. Želite li se upo-znati?” Uvriježeno je mišljenje da je prostitutki na svoj način lijepo. No, jeste li vi osobno pokušali kupiti prostitutku?

U Peterburgu se Četvrt crvenih svjetiljki nalazi nekoliko prospekata oko Moskovskoga kolodvora. Kod Trga Ustanka ulice su mračne i puste. Prema Aleksandro-Nevskoj Lavri postaje svjetlije. Natpisi pomodnih butika pridaju području europski izgled. U trgovinama koje rade 24 sata prodaju se oko dva tuceta raznih vrsta prezervativa.

Kao i sve žene koje su prisiljene mnogo vremena provoditi zajedno, prostitutke se grupiraju, stavljaju na mjesto precijenjenih bestidnica i smješkaju se prijateljicama. To što su svjetiljke u tim ulicama rijetkost, ide na ruku debelim, masnokosim i prištavim prodavačicama ljubavi. Ne uspijeva se svake noći naći kupac ljubavi. Djevojke se guraju uz rub, brbljaju s prodavačicama iz kioska, diskutiraju o školi, gdje su bile jučer i kakvu suknju je sašila Svetka.

Obrazovna razina kategorički je pala. Više nitko ne čita Bloka. Kad priđete djevojkama one vam, kao prodavačice zelja, u oči kažu cijenu. I vjerujte, nema ničega zanimljivoga u seksu koji ćete dobiti za tu cijenu. Dame su iskompleksirane, histerične, zamalo da se i ne miču i ono što rade nazivaju glupom rječju “posao”. Gaćice navlače jednako užurbano kao ona debeljuškasta učenica desetog razreda koja mi je svojedobno oduzela nevinost. Nikad ih nisam imao želju u cijelosti isplatiti.

S ruskoga prevela Irena Lukšić

Ilja Stogoff rođen je u Lenjingradu (Sankt Peterburg) 1970. kao Ilja Jurjevič Stogov. Radio je kao prodavač sportskih bicikla, televizijski voditelj, ulični mjenjač valuta, školski učitelj, čistač u berlinskom kinu, glavni urednik erotskog časopisa, zaštitar, prevoditelj, glazbeni kritičar, barmen i glasnogovornik u kazinu. U medijima je proveo petnaestak godina.

Od brojnih knjiga koje je Stogoff objavio ističu se: Tabloid. Članci 1995.–1997. (u knjigu sabrani 2001.), Imperatorova lubanja (1997.), Kamikaze (1998.), Revolucija sad! (2001.), Klupski život. Pravi se da si znalac (2001.), Otvarač (2002.), Pepeo imperija (2002.) i mASIAfucker (2002.).

Preokret u Stogovljevoj spisateljskoj karijeri je roman Mačo ne plaču (2001.). Autor je pomak najavio na koricama knjige: sufiks svog ruskog prezimena vesternizirao je u zvučno off i pretvorio se u Stogoffa. Tim približavanjem poznatim robnim markama poput Smirnoff i Davidoff ponajprije je signalizirao veće spisateljske ambicije i žarku želju za osvajanjem globalnog, notorno anglokratskog kulturnog prostora. Drugi znak osvajačkog pohoda na svjetsko tržište bila je valuta: sve cijene koje se spominju u tekstu autor je izrazio u dolarima. Time se, s jedne strane, zaštitio od inflacije (cijene u Rusiji posljednjih su desetak godina jednostavno mahnitale: na primjer, kaseta grupe Talking Heads 1990. na crnom tržištu se jedva mogla nabaviti za 25 rubalja, na obično se pak pismo 2000. godine morala nalijepiti marka u vrijednosti 2500 rubalja!), a s druge od zbunjujućega naziva nacionalne valute (rubalj), koji u nekim slavenskim jezicima izaziva šaljive konotacije (rublje u smislu veša). Oba su razloga, vjerujemo, bitno pripomogla stvaranju uvjerljivosti i postojanosti svijeta koji opisuje, da ne kažemo – spriječila laku kvarljivost štiva.

Mačo ne plaču kritika je prepoznala kao nešto novo, svježe i, nadasve, otvoreno u recentnoj literarnoj proizvodnji. Nakon mnogih desetljeća napetosti između dviju umjetničkih krajnosti, sovjetske i neoficijelne te postmodernizma kao čina pomirbe svih ruskojezičnih pisanja, iz pepela mnoštva koncepata što su iritantno vrištali u praznini krcatoj smećem, napokon je izronila čista, ljudska, dakle iskrena ispovijed “naraštaja Y”, u kojem je Petrograd ponovo dobio svoje zemaljske obrise. Mogli bismo reći da je grad Sankt Pe?erburg (Peterburg i Lenjingrad) glavni junak romana. Odnosno, njegova duša, koliko god to zvučalo apstraktno.

Jedno vrijeme Ilja Stogoff je živio i na otoku Sahalinu. Glumio je u spotu uz pjesmu za film Mačo ne plaču, snimljenom prema istoimenom romanu. Ulomke iz Mačo ne plaču ukomponirala je popularna ruska rock-grupa Scary B.O.O.M. u svoj CD Kuala Lumpur.

Godine 1995. Stogoff je Rusiju predstavljao na Petom svjetskom forumu katoličke mladeži u Manili. Godine 1999. proglašen je novinarom godine u Peterburgu.

Godine 2001. časopis OM proglasio je Stogoffa piscem godine, a roman Mačo ne plaču romanom godine. Sljedeće pak djelo, roman mASIAfucker (2002.), nominirano je za prestižnu nagradu Nacionalni bestseller. Ilja Stogoff po obrazovanju je magistar bogoslovije, a radi kao novinar. I.L.