Mađarski poučak

Što mislite, što nam je to naša partizanska (a i domovinska) borba dala? Koje nam je najvažnije ideje marksistička teorija i praksa (a i domovinska) ostavila? Prvu, posljedičnu misao proleterske (a i domovinske) prakse vjerojatno pogađate: cinizam i politički sarkazam – “deziluzioniranost” o ljudskoj naravi i mogućnosti ostvarenja utopijske budućnosti: Pa onda brate, zgrabi kol’ko mo’š! Ako ne’š ti, ne’ko drugi će. A druga? Naslućujete li možda koja je druga nasljeđena pouka, malčice zabačena? Ako se ne možete domisliti, evo vam odgovora u vidu vica koji ide otprilike ovako: Znate li koja je bila najdugovječnija “komunistička” laž? Pa, uglavnom, sve ono što nam veljahu o njem sâmom, tj. o tadašnjeme, tzv. socijalističkome društvu! A najdugovječnija istina? Sve ono, pak, što nam pravljahu o kapitalizmu!

Za razliku od jasne poante ove duhovite i ironične, ali ujedno i nadasve ozbiljne dosjetke nepoznatoga autora, u nas se često (a i u drugim postsocijalističkim zemljama) govori o tzv. divljem kapitalizmu. Kao da negdje drugdje postoji neki čovječniji kapitalizam, neki nama još nedosegnut kapitalistički ideal s ljudskijim licem, da parafraziram i izvrnem onu poznatu o Titovoj Jugoslaviji. No bojim se (a dao Bog da sam u krivu!) da je to jedna velika laž. Dašto da se puk u različitim kapitalističkim državama ne izrabljuje uvijek jednako grubo, nu ipak je, cjelinu motreći, daleko on i od toga da makar donekle razmjerno uživa društvene blagodati. Zato bih se usudio reći da je količina društvene zadružnosti i, uopće, nesebična privređivanja vazda u opreci s ostvarenjem punoga kapitalističkoga ideala. Jer u njem je uvijek netko jebena stranka. Je l’ kako inače doći do dobiti, tj. do viška vrijednosti. A da sve ne ostane samo na teoretiziranju, hajmo vidjet’ primjere oko nas!

Novac ili smrt!

Nedavno se, u susjednoj nam državi Mađarskoj, digla politička bura i ograničena pučka buna zbog javnosti nenamijenjena, ne zna se kako iskuljala govora njihova premijera Ferenca Gyurcsanyja, koji on držaše svojim sustrančarima, mjestimice pučki sočnim jezikom. Sâm govor, kada ga pročitate (poveće izvatke možete naći na internetskome portalu Jutarnjega lista), zapravo, po ničeme nije osobit; u svojoj je to osnovi agitacijska propovijed, i stilom i sadržajem osovljena samo oko jedne namjere: kako doći do potpore svoje stranačke baze za željeni cilj. A cilj je, dakako: Reforma ili propast! Ne postoji drugo rješenje. A kad kažem propast, govorim o Mađarskoj, ljevici i, da vam budem do kraja iskren, govorim i o sebi... Taj je hinjeno pobuđen govor najlakše prispodobiti drukanju trenera u poluvremenu neke utakmice, kad se kao ne bira verbalna metoda, a sve za rezultat. No počesto je to samo puki element u opisu posla motivatora. Od sve te halabuke koja se digla na dan, dva, i politički uobličena prosvjeda nogometnih kluboljubaca i rabijatnih plješivoglavaca (koji potpuno imbecilno svoga premijera “socijalista” prozivaju komunjarom, jadni bili, ne shvaćajući kako su tomu prezrenomu imenu, po svojeme radničkome ishodištu, bliži negoli poslovnjak Gyurcsany; kao i što ubogi vjerojatno ne znaju da je njihovu subkulturnomu habitusu, kao mitski prauzor, najbliži Ernst Röhm, stranački batinaš Adolfa Hitlere i vođa SA odreda, koji, uzgred rečeno, bijaše homoseksualac, no puno je važnije, neuklopljiv u aristokratski omišljen vojni i politički sustav Trećega Rajha, zbog čega je uostalom i zaglavio), dakle, od sve te spektakularizirane medijske galame i pokojega bačena molotovljeva koktela, puno mi je zanimljivija jedna stvarčica o kojoj se u našim općilima niti nije nešto posebno razglabalo: Pa o kojim je to uopće reformama riječ? Upućenomu se našijencu brk mora izviti u zajedljiv osmijeh. Naime, riječ je o otpuštanju “viška” zaposlenih u državnim i javnim službama, povećanju poreza i cijena režija, uvođenju studentskih školarina, te novčanomu sudioništvu (participiranju) za usluge javnoga zdravstva. Svaka sličnost sa nama, dakako da nije slučajna. Sve nam je to već poznato. I to ne baš od prekjučer. O domaćoj javnoj zdravstvenoj skrbi mnogi naši (bivši) bolesnici imali bi štošta reći: za participaciju da je ustvari bezočno plijenjenje, doduše, za sada još uvijek parcijalno, ali tijek je i vidljiv i pretpostavljiv. I što onda mniti o takovu društvu, njegovu ekonomskomu sustavu i političkoj eliti, koji se nimalo ne brinu hoće li biti i onih koji neće moći birati makar ni između onoga: novac ili smrt! Jer ako ti jadnici (ustvari Mi) ne umru od neke boleštine, umrijet će do gladi, ili će oboljeti od živciranja, i tako u krug. Čini vam se pretjerano? Pa, malo jest, ali u biti, ako nemaš novca – crkni beskorisniče! Uostalom, to su tek početne stube idealnoga kapitalizma. Sjećate li se nedavnoga vremena kada su isti liječnici dopodne radili u javnoj ambulanti, a poslijepodne, u istome tome prostoru, u privatnoj. I kako ste na svoj red za pregled u onoj javnoj morali čekati mjesecima, a u privatnoj ste se pak, ako platite, naravno, mogli pojaviti već sutradan.

Žohari tranzicije

Druga znakovita stvar koja se može uočiti, tiče se pervertiranih (izopačenih) ideoloških znakova: premijer socijalist zalaže se za reforme suprotne ideji socijalne, građanskomu sudjeljenju priklonjene države, ideji koja bi socijalistu trebala biti imanentna, a sklonost prema društvu tako usmjerenu neupitna. Na žalost, zajednica gdje se njezini dionici međusobno potpomažu, u dostignutoj je ljudskoj praksi ostvarivana manje milom, a više poreznom prisilom. Pa ipak, to što je u mađarski reformistički paket mjera uključeno i povećanje poreza, ne smije nas skrenuti s ovoga misaona puta, jer se u osnovi svi privredni čini prijelaznih (tranzicijskih) društava, u prvome redu tiču prelaska na uglavnom slobodnotržišna pravila i takovu logiku razmišljanja. Još jasnije, na kapitalistička počela ponude i potražnje gdje manje-više danas samoupravljajuća pravila tržišne utakmice, kako se to već reče, određuju uglavnom sve! Konkurentnost je jedna od osnovnih mantra. Je, gospon, niste konkurentni, pa odite proč! Prevelik vam je proračunski deficit, a javne službe otromboljene i skupe. Treba to srezat. Odbaciti nepotrebno! Samo što od odrezanih radničkih krakova u nas nisu narasle nove poduzetničke zvijezde. Prije tek pokoji Krampus. A konkurentan je onaj koji ima, a ne onaj koji nema. I onda svakako da je lakše platiti porez onomu koji se nakrao i poplijenio koješta, tj. pardon, koji se snašao i kupio nešto po povlaštenoj cijeni. Ili bio na usluzi režimu kojemu je tada trebao, pa mu se poneko zatejenje poreza i može progledati kroz prste. Ili jednostavno jer ima! Jer je ambiciozan i poduzetan, vrijedan i marljiv, na čast i diku svake zajednice. To što je usput stlačio i pokojega proleterskoga žohara, a Bože mili, oni su tu i tako da ih se gazi.