Magični krug mode: od antimode do pomode

Ukrašavanje i nastanak odjeće

Za odjeću se kaže da vrši tri funkcije – štiti tijelo, prekriva dijelove tijela koji se smatraju sramotnima te ukrašava ili uljepšava. Za izražavanje tih funkcija u njemačkom jeziku koriste se tri riječi koje znače upravo zaštitu, stid i ukras – Schutz, Scham i Schmuck. Povodeći se za tim funkcijama teoretičari odijevanja i mode razvili su ponajprije teorije koje objašnjavaju nastanak odjeće – funkcionalizam, moralizam i esteticizam. Ako krenemo sa teorijom funkcionalista po kojoj se nastanak odjeće povezuje sa zaštitom ljudskog tijela od hladnoće i vlage, odmah možemo reći da klima nikako ne određuje nosi li se odjeća ili ne. Kao najbolji primjer za pobijanje te teorije može poslužiti priča kada je Charles Darwin došao na Ognjenu Zemlju i tamo unatoč antarktičkoj klimi naišao na pripadnike primitivnih plemena koji su bili sasvim goli. Tako su ljudi u 19. stoljeću shvatili da njihova odjeća nije nužan odgovor na hladnoću ili ljudsku građu. Sada kada je jasno da ovako, na zaštitu tijela reducirani funkcionalizam nije objašnjenje, ili barem jedino objašnjenje, za nastanak odjeće, slične zamjerke se mogu uputiti i moralizmu. Stid se još ne javlja kod primitivnog čovjeka, iako je već na razne način intervenirao na svoje tijelo. Tek kasnije se stid počinje povezivati sa spolnošću. Stid kakav danas poznajemo nastao je iz socijalne i moralne ljudske prirode, povezivanjem golotinje sa spolnošću, grijehom te neprimjerenim ponašanjem. Najbolji primjer je što danas egzibicionističko razotkrivanje u javnosti najčešće završava prijavom policiji, a nerijetko i zatvorom, dok se stid i moralna osuda vezani uz golotinju ili obnažene genitalije ne javljaju kod primitivnog čovjeka. Ali stid može značiti i skidanje odjevnog predmeta ili ukrasa koji ima funkciju znaka. Kada je barun von Nordenskiold na putovanju Amazonom htio kupiti urese za nos i usne od “gole” žene iz plemena Botocudo, žena je pristala i dala urese, ali je tek tada, ostavši bez njoj primjerene odjeće, osjetila stid i pobjegla u šumu. Isto tako žena iz plemena Masai, čije su genitalije prekrivene samo komadićem kože, bila je krajnje postiđena kad bi morala skinuti svoje brončane naušnice koje označavaju njen status kao udane žene. Jedini uzrok odijevanja ne možemo naći ni u pukoj želji za ukrašavanjem. Većina se povjesničara i teoretičara slaže da su prve intervencije na ljudsko tijelo imale obrednu ili magijsku svrhu. Štovanje životinja, zaštita od zlih sila očitovala se nošenjem zuba ili roga od jelena i vepra na vrpci oko vrata, bojanjem tijela ili vješanjem privjesaka oko pojasa. Svi ti ukrasi za paleolitskog su čovjeka posjedovali magijsku snagu, služili za obranu od zlih duhova, kao pomoć u lovu ili pridonosili plodnosti. Danas bi kazali da je on svojim ukrasima pridavao karakter simbola.

Odijevanje i vrijeme

Kod klasičnih Grka odjeća i razni dodaci postupno gube magijska svojstva. Njihovo shvaćanje odjeće svojstveno je njihovom viđenju čovjeka i odnosa ljudskog duha i tijela. Za Grka su tijelo i duh bili povezeni, duh je nalazio svoj vanjski izraz kroz tijelo, tako da je odjeća postala izrazom duha i tijela. Nabori su se oblikovali primjereno situaciji, raspoloženju, individualnom ukusu. Za Grka je krojena odjeća bila barbarska. Grk nije shvaćao ljudsko tijelo kao materijalno “s dijelovima, s rukama, nogama, trupom itd., već prije svega “utjelovljeni” lik – ono što Nijemci nazivaju Gestalt – koji je cijeli prožet snagama i upleten u svijet, stopljen s njime. Naposljetku, iz svega toga proizlazi činjenica da Grci homerskog doba nisu imali riječ za “živo čovjekovo tijelo”. Kada bi se vratili na početne tri teorije o uzrocima odijevanja – zaštita tijela, stid i uljepšavanje – i to pokušali primijeniti na Grke, došli bi do nekog kompleksnog spoja svih triju teorija, s različitim pojedinačnim udjelima. Naravno, Grci su opet izdvojen primjer zbog svog jedinstvenog života i mišljenja, ali sva tri uzroka u različitim omjerima mogli bi primijeniti bilo gdje. Postoji jedna zanimljiva priča iz meksičke mitologije predkolumbovskog doba u kojoj je toltečki kralj-bog Quetzalcoatl, vidjevši da je gol, shvatio da je ružniji od životinja te da se mora pokriti perjem kako bi svoju ružnoću sakrio pred sobom i drugima. Tu priču mogao bi potkrijepiti i iskaz da je čovjek “goli majmun”, čime se, pored ostalog, tvrdi da majmun već ima “odijelo” kojeg je čovjek lišen te da bi neutralizirao razliku, to jest “ružnoću” podliježe odijevanju i ukrašavanju.

Neki psihoanalitičari tvrde da je čovjek htio od sama sebe sakriti ponižavajuću sličnost sa životinjama pokrivajući se odjećom i nakitom. Ako bi rekli da čovjeka odijelo razlikuje od životinja, bili bismo samo djelomično u pravo, jer znamo da to nije jedina razlika. No ako bi to preformulirali, da je odijevanje svojstveno samo čovjeku, mogli bi opet navesti razne primjere kada čovjek intervenira u ono prirodno životinja i nerijetko ih oblači. U zadnje vrijeme možemo naći čitave kolekcije odjeće za životinje, bilo da je riječ o zimskim kaputićima, ljetnim šlapicama, haljinicama, kabanicama. Sljedeći pokušaj sužavanja te tvrdnje bio bi da odjeća ima društveno značenje, “prihvatiti odijevanje, znači ući u civilizirano društvo; prema Concorcetu, odjeća je ono što čovjeka razlikuje od životinje; Auguste Comte je u njoj vidio znak civiliziranosti, dokaz nadmoći razuma nad osjetilima”. Sve ove tvrdnje ipak su, mogli bismo reći, produkt površnog, ponekad i prepoetičnog shvaćanja odjeće. Prije nego povežemo odjeću s civilizacijom trebali bi smo jasnije definirati što je civilizacija, ali i odjeća. Deslanders ipak kao najvažniji razlog odijevanja, a ne samo pokrivanja, navodi taštinu u najširem smislu riječi. To potkrjepljuje mišlju kako “većina ljudskih bića ne drži nošenje odjeće, koje prihvaća iz navike, neprijepornom životnom činjenicom”.

U srednjovjekovnoj je Europi vladao kruti feudalni sustav u kojem su kmetovi i plemići imali zasebnu stalnu antimodnu odjeću koja je zapravo bila odraz društvene nepokretljivosti i nemogućnosti uspinjanja društvenom ljestvicom. Kako bi se zaštitilo, plemstvo je donosilo zakone kojima je ograničavalo raskoš i time osiguralo ekskluzivnost vlastite odjeće. No te zakone često nije bilo moguće provoditi, a osim toga, umjesto da jednostavno oponaša stalnu odjeću aristokrata, građanstvo u usponu odlučilo se za neprestano mijenjanje odjeće – za  modu. Taj sustav stilske pokretljivosti bio je prikladan i logičan izraz društvene pokretljivosti što ju je podrazumijevao raspad feudalnog sustava. I to je trenutak pojave mode kao pojma kako ga danas shvaćamo. Što se tiče terminologije, riječ moda, kako kaže Loschekova, dolazi od latinski modus, a označavala je izvorno vrstu i način života jednog naroda, što se osobito odnosilo na odijevanje. Kad je Marija Medici 1600. godine došla u Francusku, o njezinom stilu odijevanja govorilo se kao al modo italiano – na talijanski način. Isto tako se u prvoj polovini 17. stoljeća, kada su francuski kicoši donijeli u Njemačku osobine svoje zemlje i modna pretjerivanja, to opisivalo á la mode française – na francuski način. Riječ moda kao način (modus) danas više nema to značenje. Sada je razumljivo da “moda podrazumijeva određenu fluidnost društvene strukture zajednice. Moraju postojati razlike u društvenom položaju, ali mora se činiti da ih je moguće i poželjno premostiti; u krutoj hijerarhiji moda nije moguća.” Osim navedene fluidnosti društvene strukturne zajednice, za nastanak mode neizostavan čimbenik je i prikaz vremena kao promjene. Moda kao pojam prvenstveno znači odjeću koja se mijenja u vremenu, a takav pristup odijevanju nastaje kao jedinstven produkt već navedenih čimbenika u renesansi.

Ukrašavanje kao moda i antimoda

Već i sam Barthes uočava kako postoje dva zasebna tipa mode; jedan strogo povijestan, a jedan kojeg pamtimo. Drugi tip se zasniva na modi prethodne godine. Nešto bolju raspodjelu napravio je Flügel 1930. godine, kada je od općeg predmeta ukrašavanja razlikovao pomodno (modish) i stalno (fixed). Barthes i Flügel zapravo su mislili na istu stvar, ali s jednom bitnom razlikom. Barthes je razlikovao dva tipa mode, a Flügel ukrašavanja. Iako se moda i ukrašavanje često koriste kao sinonimi, to nije točno, stoga bi ipak bilo ispravno prikloniti se Flügelovoj podjeli. Prema Flügelu, stalno i pomodno svoje temeljne razlike polažu u određenim razlikama u organizaciji društva, a ponajviše u odnosu ta dva tipa spram vremena i prostora. Stalno se “mijenja sporo u vremenu, a cjelokupna mu vrijednost donekle ovisi o trajnosti, ali zato bitno varira u prostoru, pri čemu se posebna vrsta odjeće obično povezuje sa svakim zasebnim mjestom događaja i svakim zasebnim društvenim tipom (a zapravo i sa svakim čvrsto definiranim hijerarhijskim položajem unutar svakog tijela)”. S druge strane,  pomodno se “vrlo brzo mijenja u vremenu, pri čemu je sama njegova bit upravo u strelovitosti promjene, ali razmjerno malo varira u prostoru, uz težnju strelovita širenja svim dijelovima svijeta podložnim istim kulturnim utjecajima i povezanima prikladnim sredstvima komuniciranja”. Sada vidimo da ono što Flügel naziva pomodnim, nije ništa drugo nego moda, a za stalno kao suprotnost modi Polhemus i Procter 1978. godine uvode pojam antimoda. Iako se termin antimoda danas najčešće povezuje sa subkulturama, to nije ispravno, gledajući iz perspektive Polhemusa i Procterove. Ono što je bitno, a Polhemus i Procter nisu naglasili, jest da u temeljnoj podjeli ukrašavanja na modu i antimodu kao zasebnu cjelinu moramo razlikovati antimodnu i modnu odjeću. Jer kao što ukrašavanje i moda ne mogu bit sinonimi, tako ne mogu ni moda (ili antimoda) i odjeća. Kada kažemo moda, iza toga stoji cijeli jedan kompleksan sustav, što ne možemo reći za odjeću.

Evans-Pritchard, jedan od utemeljitelja britanske antropologije i protivnik funkcionalističke škole Malinowskog, odnos vremena i (anti)mode razumio je kao socio-kulturni pojam što odražava realno ili idealno društveno stanje zajednice ili osobe, a moda i antimoda su alternativni modeli vremena. Moda je simbol promjene i napretka, a antimoda vremena kao kontinuuma. Svaka osoba koja se penje, ili se želi penjati po društvenoj ljestvici, upotrebljavat će najnoviju modu. Time će osoba postat i “reklamni oglas za socio-temporalnu pokretljivost i takva će ostati sve dok oni i oni što nose budu imali više koristi od društvene promjene nego od održavanja društvenog statusa quo”. Slijed promjena u modi je kaotičan. Što se antimode tiče, Polhemus i Procter su iznijeli dvije zanimljive teze. Prva glasi da je antimoda vizualno komuniciranje unutar ideologija, a druga da je antimoda najjače oružje kojim se neko društvo može zaštititi. Ako bi smo se pozabavili prvom tezom, najprije bi isto se zapitali da li ideologija ulazi u vizualnu komunikaciju. Mogli bi isto to preformulirati i reći da se antimoda koristi kao društveni simbol. Ali pitanje ideologije ostaje i dalje. Poslužit ćemo se primjerom sudske odore. Ona je povezana s idejom komutativne pravde. No da li iza te odore stoji ideologija? Isto se možemo pitati za bilo koju vrstu odore ili radnog odijela. Oni svojom trajnošću spadaju u antimodu, ali su ipak lišeni neke temeljnije ideologije. Pravilno bi bilo reći da je to antimodna odjeća, a ne antimoda. Suprotno tome, za revolucionarnu ideologijsku simboliku Mao-jakne bez sumnje možemo reći da spada u antimodu. Isto tako za fašističku ili nacističku, punkersku ili rastafarijansku odjeću možemo reći da spada u antimodu, jer se iza svake krije makroideologija ili mikroideologija.

Što se tiče teze kako je antimoda najjače oružje da se zaštiti neko društvo, možemo upotrijebiti primjer religijske odjeće i arhitekture. Ako sagledamo religijsku odjeću tj. antimodu, možemo vidjeti da se ona zaista malo ili uopće ne mijenja kroz stoljeća. S druge strane, današnje crkve nemaju nikakve veze s onima s početka 20. stoljeća. Zaista, kada neka društvena skupina želi izdvojiti ili zaštititi svoju ideologiju, najčešće će se poslužiti odgovarajućom odjećom koja će nearbitrarno označiti ono što oni jesu i u što vjeruju. Antimodom svaki pojedinac unutar društvene skupine objavljuje da se jedan s drugim poistovjećuje. Do stvaranja antimode može doći spontano, ali ipak najčešće dolazi pod utjecajem društvenih, socijalnih i ekonomskih čimbenika. Smjerovi toga procesa ovise o uzorku stila, oni ga mogu podrivati ili se od njega udaljavati. Karl Marx je također ustvrdio da ideološka manipulacija uvijek slijedi ekonomsku i političku dominaciju, a iz toga proizlazi da se i antimodom (kao izrazom ideologije) može manipulirati, te time stvoriti i nametnuti antimodu koju propisuje vladajuće društveno tijelo.

Antimoda makroideologije i antimoda mikroideologije

  Ako smo razlikovali makroideologiju i mikroideologiju, moramo razlikovati i antimodu makroideologije i antimodu mikroideologije. Jennifer Craig u tekstu The Cultural Politics of the Uniform kaže da su uniforme dio društva, osobito ondje gdje je presudna identifikacija društvene skupine. Drugim riječima, uniforma je uvijek vezana uz ideologiju, posebice makroideologiju. Vojna uniforma javlja se u Francuskoj u 17. stoljeću, prvotno s funkcijom međusobnog razlikovanja vojnika na bojištu. Vojnici su nosili marame iste boje zataknute za remen i druga slična obilježja na kapama i kaputima. Vojna uniforma se pokazala kao dobar instrument za kontrolu individualaca i uvođenje discipline, jer kada je vojnik obukao uniformu njegova poslušnost i individualna snaga doprinosili su kolektivnoj moći. Također, bivši vojnici nosili su uniforme u civilnom životu kako bi na neki način regulirali civilno društvo. Kao što kaže Craig, to je bio ideološki instrument. U stvaranju uniforme najbitnija je bila boja – najčešće kombinacije crvene, bijele, sive ili plave, zatim varijacije detalja, gumba, kroja hlača, rukava, kaputa ili jakne, odabir tkanine, vrsta ovratnika, način vezanja i ostalo. Kada je Hitler došao na vlast, način na koji je vojna uniforma oblikovana postao je ključnim simbolom totalitarne vlasti. Velik trud i kapital odlazio je u oblikovanje posebne odjeće koja bi stvorila obvezu odanosti. Nacisti su u uniformama simbolizirali moć i autoritet režima.

U Berlinu je početkom 2007. otvorena izložba pod nazivom Kunst und Propaganda kojoj je cilj bio prikazati kako su se u razdoblju od 1930. – 1945. godine vladajući totalitarni režimi služili slikarstvom, fotografijom, skulpturom, arhitekturom, filmom, sve u svrhu širenja ideologije. Umjetnost samo po sebi već ima potencijal za propagandu, čak i bez eksplicitne političke poruke. Najpoznatiji je primjer suradnje Helene Bartha Amalie “Leni” Riefenstahl i Hitlera. On ju je sponzorirao, a ona je snimala filmove koji su se koristili kao nacistička propaganda. Berlinska izložba prikazuje kako su se Mussolini, Hitler, Staljin i Roosevelt koristili umjetnošću za manipulaciju masa i širenje ideologije fašizma, nacizma, staljinizma i demokracije. No, koja je uloga antimode? Mogli bismo reći presudna. Na svakoj slici i fotografiji, bilo da je riječ o Hitleru, Mussoliniju, običnom vojniku, radniku ili čak djetetu, antimoda je u prvom planu. Kao najbolji primjer mogu poslužiti fotografije Hitlera i Mussolinija, s uniformom i bez uniforme.  Roosevelt uvijek nosi klasično odijelo koje je i do danas ostalo uniforma demokracije i kapitalizma. Antimoda predstavlja društvenu zajednicu i ideologiju te zajednice, a to možemo primijeniti i na sve podgrupe, jer svaka skupina, ma koliko ona mala bila, ima potrebu razviti vlastitu antimodu kojom se kao skupina može razlikovati. Na zapadu je došlo do raspada obiteljske identifikacije, jer u ruralnim društvima antimoda može obilježiti velike proširene obiteljske skupine te se time razlikovati od drugih obitelji. U suvremenom zapadnom društvu četrdesetih godina javio se jedan zanimljiv oblik povezivanja mikroideologije i antimode. James Dean, Marlon Brando, Jack Kerouack, Bob Marley, Johnny Rotten, svi imaju jednu stvar zajedničku. Brojne skupine mladih ljudi formirale su svoj identitet prema njima. Naravno, to nije prvi put da se dogodila takva identifikacija. Kao primjer može poslužiti 1774. godina kada je Goethe objavio roman Patnje mladog Werthera. Skupine mladih čitatelja odmah su preuzele Wertherov način odijevanja, ali i njegovu pretjeranu sentimentalnost i romantičnost, emocionalnu prenaglašenost, a čak je bio i povećan broj samoubojstava. Postoji još mnogo sličnih primjera poistovjećivanja s likovima i osobama, ali takvu zasićenost antimodnim mikroideologijskim skupina još nikada nismo imali. Nakon četrdesetih godina u zapadnom društvu javlja se izričito mikroideologijska antimoda zasnovana obično na glumcima, pjevačima, književnicima i ostalim pripadnicima popularne kulture.

Pomodnjavanje antimode

“Oni koji su šezdesetih godina mislili da je moda mrtva, da ‘moda više nije u modi’, zaboravili su da antimodne predodžbe u kontekstu modnoga sustava zadobivaju novo značenje i da to značenje izručuju na nov način. Kad ih nose sljedbenici mode, hipijevski, Hell’s Angel, ruralni i radnički stilovi nisu više narodne nošnje, oni su dio modnog sustava.” U ranim sedamdesetim godinama St. Martin’s College of Art za svoje je studente i studentice modnog dizajna napravio radionice u Sohou, tradicionalnom londonskom središtu prostitucije. Antimodni “izgled uličarki” ubrzo se proširio među studenticama, te je ubrzo u Sohou nastalo mnogo nesporazuma. Studentice su dobivale pozive na seks, a odbijeni klijenti su bili naprosto zbunjeni. Sada semiotika rješava problem. Naime, ono što klijenti nisu mogli znati je to da studentica odjevena u antimodnu odjeću prostitutke ima arbitraran odnos prema označenom – tj. onome što prostitutka jest i što od nje klijenti očekuju. Studentica time postaje arbitraran znak. S druge strane, antimoda se koristi kao simbol. Djevojka koja se oblači, drži, priča i šminka kao prostitutka i koja jest prostitutka simbol je antimode. Studentica će vjerojatno za mjesec dana preuzeti antimodu pankera ili neke druge antimodne skupine. To se naziva pomoda tj. pomodnjavanje. Njezina poruka je lišena bilo kakve mikroideologije, ona jednostavno poručuje: “Ja sam pomodno odjevena”. “Proces pomodnjavanja prijelaz je sa simbola na znakove, te je sukob mode i antimode, u semiološkom smislu, bitka znakova i simbola.” Danas pomoda pokreće cijelu modnu industriju. S time da treba odmah napraviti bitnu razliku mode i antimode kod modnih kreatora. Naime, sam taj naziv modni kreator, trebao bi podrazumijevati (zbog ovog dijela modni) kreiranje odjeće koja se mijenja, koja je efemerna. Međutim, ako pogledamo većinu današnjih “velikih” modnih kreatora, pa i modnih kuća, da li možemo reći da se njihova odjeća mijenja iz sezone u sezonu? Teško. Svi oni, od Giorgia Armania, Prade, Calvina Kleinea, imaju svoju antimodu. Jer ako se može reći za nekog modnog kreatora da ima svoj osobni prepoznatljivi stil, on samim time spada u antimodu. On će dalje iz kolekcije u kolekciju pomodnjavati svoju antimodu. Naravno, uz dodatno pomodnjavanje drugih antimoda. S time smo zapravo dosta suzili pojam moda. Zapravo, čini se da oni iz šezdesetih koji su govorili da “moda više nije u modi”, i nisu bili tako daleko od istine. Od početka 21. stoljeća modu je zamijenila pomoda. No, treba spomenuti i jedan novi vid pomode. Švedska modna kuća Hennes & Mauritz (mega-popularni H&M) kao dizajnera “zaposlila” je popularnu Maddonu, a londonski Top Shop manekenku Kate Moss. Već smo na ranijim primjerima vidjeli kako je neka popularna ličnost mogla pokrenuti antimodu i cijelu subkulturu, ali ovdje se učinio korak dalje. Angažiranjem Madonne i Kate Moss modne kuće više ne prodaju kopije njihovih stilova, nego prodaju njih i njihove stilove. Pomodne potrošačke mase više se ne trebaju brinuti da li bi neki odjevni predmet obukla njihova modna ikona; sad im je to zajamčeno. S time da je Kate Moss  za jedan časopis izjavila kako je dizajnirajući kolekciju zamišljala što je u njenom ormaru i što bi ona inače odjenula. Osim eksploatacije vlastita lika, time priznaje i kopiranje, pošto se njezina garderoba sastoji od odjeće najpoznatijih modnih dizajnera. Da li ovo znači da se vraćamo u 17. stoljeće kada se riječ moda koristi u izvornom značenju, kao način ili modus? Na način Kate Moss? Na način Madonne? Djurdja Bartlett se dotakla tog problema u klasnim teorijama gdje to jednostavno objašnjava kao – oponašanje. A to zaista i nije ništa drugo nego oponašanje. Madonna se s druge strane odlučila za pomodnjavanje jednog antimodnog stila sedamdesetih godina. Tako je njezina kolekcija “nadahnuta” disco-groznicom. Nadahnuće se danas koristi kao sinonim za pomodnjavanje. A ista ta Madonna je prije par godina nosila vojne uniforme i kaubojske šešire. Polhemus je jedan svoj tekst nazvao Supermarket stila, a tim je naslovom najbolje opisao ono što se danas događa. I zaista, danas iz tog supermarketa možemo uzeti bilo koji stil i jednostavno ga iskoristiti. Više nije bitna ni mikroideologija, a kamoli makroideologija. Moguće je jedan dan nositi radničko odijelo, drugi fetišističku odjeću od kože i PVC-a, a treći lasteksice i pokidanu majicu pankera. No, ipak najčešće se kombinira sve zajedno. Antimoda se iskorištava bez ikakvog promišljanja. Isječak iz jednih dnevnih novina kaže: “ponovno slušamo swing i blues i sviđaju nam se muškarci u bijelom, zalizane kose i s tamnim naočalama na nosu, no suvremeni Elvis Presley umjesto košulje često nosi majicu”. Naslov tog teksta je Rockabilly novog doba. Odjeća prikazana u novinama uz taj tekst nema nikakve veze s rockabilly stilom iz sredine pedesetih. To je već i Barthes primijetio: značenje odjevni predmeti nemaju začetno, nego ga stvara tek komentar uz fotografiju, ali u ovom slučaju komentar je vezan uz antimodu koja je u nearbitrarnom odnosu sa označenim i označiteljem. Na slici su prikazane klasične bijele košulje, sportske jakne, kožne sandale i sportska vesta u mornarskom stilu. Eksploatacija antimode? Čak ne bismo rekli antimode, nego onoga što antimoda označava. Jer s jedne strane imamo bijelu sportsku vestu i ostale artikle, a s druge označitelj rockabilly koji označava susret crnačke i bjelačke kulture u poslijeratnom SAD-u. Jerry Lee Lewis i Elvis Presley glazbom su se nadovezali na crnačke utjecaje, ali su razvili odjevni stil koji s njima nije bio povezan. No, cijela ta priča nije bitna autoru tog teksta, a kamoli da odjeća koju opisuje nema veze sa rockabilly stilom. On vjerojatno  računa na neinformiranost čitatelja koji bi čak i mogao pomisliti da je Elvis nosio sportsku vestu i kožne sandale. Sve to ne bi bilo toliko apsurdno da se u istim novinama sljedeći tjedan nije pojavio članak naslova Veliko plavetnilo s gotovo identičnim modelima odjeće, ali u modroj boji. No, ovdje se više ne navodi rockabilly stil, već sportska elegancija, udobnost i funkcionalnost. Sada tekst više ne daje samo značenje odjeći na fotografiji, kao u Barthesovo doba, nego ga usput iskrivljuje ili “lažira”. Svi posežu u supermarket stila, bez ikakvog promišljanja, bilo da iskoriste odjeću, bilo mikroideologiju vezanu uz neki sti. Ljudi koji se pomodno odijevaju nisu prava društvena skupina, nego samo stilska kategorija onih koji su “između” raznih društvenih skupina. No, treba istaknuti i jedan primjer “pametnog” pomodnjavanja. Slovenska grupa Laibach u svojoj odjeći spaja estetske bliskosti nespojivih makroideologija. Tako koriste simbole i odjeću fašizma, komunizma, Trećeg Reicha, socrealizma i talijanskog futurizma. Oni žele u sustav znakova inkorporirati totalitarne elemente i znakovne sustave te ih time “oslabiti” i “razvodniti”. Ujedno žele raskrinkati totalitarne režime i manipulaciju ljudima upotrebom njihove ikonografije. Naravno, malo teže prolazi pomodnjavanje totalitarnih režima, zato se uz tu grupu najčešće veže pojam kontroverzija. Stoga se ipak najčešće poseže u supermarket stilova, koji je sigurniji sa svojim mikroideologijama. Pomodnjavanjem se potvrđuje da svaka subverzija kad tad postane dio vladajućeg sustava znakova. Postane dio ili dobije novo značenje. I tu se zatvara magični krug mode, antimode i pomode.