Prozna zbirka mlade teksaške autorice nesvakidašnja je žanrovska i tematska smjesa, mračna i mučna koliko i zabavna i stimulativna
Jeanne Thornton, Crni smaragd (The Black Emerald), Instar Books, 2014.
Književna produkcija na sjevernoameričkom kontinentu toliko je obimna da je s njom, barem iz naše periferne perspektive, teško i fingirati nekakvo "praćenje". U internetsko doba u to nestaje svake sumnje. Moguće je, dakako, pratiti top-liste, šire i uže izbore za književne nagrade, književne časopise i blogove; kad je u pitanju žanrovska književnost, tu su i fanovske niše (specijalizirani časopisi, fanzini, blogovi i forumi) iz kojih možemo dobiti važne smjernice. S druge strane, dolaziti do samih knjiga s ove strane Atlantika vjerojatno je lakše nego ikada – premda najčešće ne i besplatno. Elektronska izdanja sve su raširenija, a servisi kao što je Book Depository omogućuju besplatnu dostavu analognih svezaka diljem zemaljske kugle. Pritom, slobodnije navigiranje Mrežom zna nas odvesti, i onda kad tamo uopće nismo zbog književnosti, do pravih malih literarnih otkrića. I sām sam nedavno tako nabasao (izraz je doista primjeren) na proznu zbirku Crni smaragd (Black Emerald) Teksašanke Jeanne Thornton, objavljenu kod elektronskog nakladnika Instar Books (www.instarbooks.com).
U kratkom manifestu na službenoj stranici Instar Books pročitat ćemo kako se ova kuća suprotstavlja korporativizaciji nakladničke djelatnosti, a ujedno i žanrovskim etiketama i razgraničenjima. Veza između ovih planova postaje jasnija imamo li na umu da su pitanja rodovske i žanrovske klasifikacije književnosti u SAD-u najuže povezana sa strategijama komercijalnog plasmana i marketinga. Tu je i moto Instar Booksa: "Objavljujemo tamu" ("We publish the darkness"). Koliko god mogao zvučati pretenciozno, pa i asocirati na adolescentski "darkeraj", sudeći po Crnom smaragdu moto vjerno opisuje područje djelovanja ovog nakladnika. Možemo ga razumjeti dvostruko: u smislu da su tematsko područje literature koje Instar Books objavljuje (a koja nije samo beletristička) "tamni" predjeli suvremenog života, ali i smislu da oni objavljuju "neobjavljivo" – ono što bi po klasifikacijsko-marketinškim kriterijima izdavačkog mainstreama ostalo osuđeno na "tamu".
Ezoterija kvir odrastanja Na nultoj, organizacijskoj razini Crni smaragd sastoji se (kako je i nagoviješteno autoričinim samoodređenjem) od sedam priča i dviju novela koje ih uokviruju. U žanrovskom smislu, riječ je o smjesi horora, macabrea, široko shvaćene "fantastike", mjestimice i magijskog realizma, pa i trilera i znanstvene fantastike. Crni smaragd možda bi najpraktičnije bilo označiti difuznom odrednicom "čudne proze" (weird fiction), pod koju se obično podvode djela pulp klasika poput H.P. Lovecrafta i Clarka Ashtona Smitha, ali i neki trendovi u suvremenoj žanrovskoj produkciji (tzv. New Weird, čiji bi najpoznatiji predstavnik bio China Miéville). Thornton, koja se osim pisanja bavi i crtanjem, popratila je prozu u Crnom smaragdu vlastitim ilustracijama. "Popratila" možda i nije odgovarajući izraz: autorici ilustracije ne služe kao ornament, bonus, pa čak ni kao dopuna, nego u bitnoj mjeri određuju ton i oblikuju atmosferu njezinih pripovijesti. Uz to, Thornton posjeduje i vrlo stripovski "naštimanu" žicu za crni humor i apsurdno, te nam se nerijetko učini da pred sobom imamo neki makabrični, mračni grafički roman; po analogiji s konceptom "filmične" proze, mogli bismo reći da je proza Thornton "stripična". Štoviše, u svojim najupečatljivijim dionicama Crni smaragd se doima kao križanac između suvremenog,urbanog weird fictiona i tradicije američkog underground, alternativnog i kontrakulturnog stripa (Robert Crumb, Peter Bagge...).
Ovakav dojam zasigurno dugujem i uvodnoj, eponimnoj noveli, koja i eksplicitno tematizira likovno stvaralaštvo. Novela prati srednjoškolku Reagan, autsajdericu s umjetničkim ambicijama koja čini sve što je u njezinoj moći da ponovno zadobije ljubav bivše djevojke Josephine. Dok skvota u kući nedavno preminuloga kultnog stripaša Reagan pronalazi neobični dragi kamen koji joj daje nadnaravan umjetnički talent: postaje sposobna crtežom izraziti neugodne i potisnute istine o ljudima iz svog okruženja. A ovi čine doista živopisnu galeriju likova: od oca mikroagresivca – u jednom će trenutku nakrcati Reaganinu sobu smećem koje ova uporno zaboravlja odnijeti iz kuće – do profesorice likovnoga, ljubiteljice mange i hentaija koja prema njoj odašilje vrlo dvosmislene signale. Kroz prizmu bizarnog i nadnaravnog novela na iznimno prodoran, rekli bismo i realističan način zahvaća u dramu queer adolescencije. Pritom se ne radi tek o tome da je u svijetu Crnoga smaragda granica između realističnog i nadnaravnoga fleksibilna, nego ta dva registra ni od početka nisu suprotstavljena. Rekli bismo da protagonistica svoja životna iskustva već doživljava i proživljava kao da spadaju u sferu ezoterije; jedan čarobni smaragd doći će samo kao šlag na torti.
Omladina, kosturi i paralelni svijetovi Općenito, udio "čudnog" ili "bizarnog" (the weird) i "fantastičnog" u pričama Jeanne Thornton manifestira se na vrlo raznorodne načine. Ponekad je, kao u naslovnoj noveli, nedvosmisleno na djelu element nadnaravnog, okultnog i/ili parapsihološkoga. Drugdje pak upravo "realizam" ispripovijedanog proizvodi efekt začudnosti . Takav je slučaj s pričom Kostur (Skeleton), o prijateljstvu koje jedna djevojka uporno i predano gradi s plastičnim kosturom kojeg je naslijedila iz neke davne veze. Očekujemo prodor paranormalnoga, ili barem neki ekstreman preokret, ali do toga ne dolazi – i upravo taj izostanak čini prividno realističku postavku krajnje bizarnom. Zauzvrat, priča Energetski lukovi i fraktalna neba (Energy Arcs and Fractal Skies), polazi od eksplicitne SF premise: u zidovima naizgled običnoga stana mladi kompjuteraš slučajno pronalazi ulaz u paralelne dimenzije koje se tamo kriju. No, umjesto da ovu premisu razvija u registru znanstvene fantastike autorica se usredotočuje na međusobne odnose dvoje protagonista, cimera i bivših partnera, koji sad stanuju na istom prostoru, ali u različitim ravnima postojanja.
Konstantu u svim ovim pričama predstavlja ranije spomenuta, stripovska crnohumorna i apsurdistička nota. Ni u najmračnijim i najmučnijim dionicama Thornton ne ostavlja humor po strani, nego na baš tada dodatno inzistira na smijehu (makar i onom turobnome). Drugu bitnu konstantu u zbirci čine autoričine preokupacije tijelom i tjelesnošću – pitanjima roda i seksualnosti, ljubavi i erotike (u svim sižeima koje smo dosad skicirali pojavljuje se raskid ljubavne veze!) ali i dinamikom tjelesnosti i dramom bivanja-u-tijelu uopće. Treba reći da je Thornton i sama trans žena, i otud planu tjelesnosti pristupa sa, u odnosu na društvenu normu, izrazito marginalne pozicije. Dok izmjenjuje žanrovske registre i vizure, njezina proza neprestano rovi po tamnim zakutcima heteronormativnog i cis-seksističkog patrijarhalnog društva u kojem živimo. Seksizam je i eksplicitno tematiziran u priči Limunska trava koja trune (Puterifying Lemongrass), najmračnijoj u zbirci. Mlada i pomalo dezorijenitrana trans žena Rhoda u kasnim noćnim satima u kvartovskoj zalogajnici upoznaje sredovječni muško-ženski par koji se spram nje ponaša iznimno, čak agresivno prijateljski. Nakon pića i deserta Rhoda im se pristaje pridružiti u hotelskoj sobi, no tamo ubrzo ustanovljava kako njezino tijelo, u kojem se sama osjeća nelagodno, oni fetišiziraju (kolokvijalno rečeno, pale se na "komade s pimpekom"). Limunska trava još jedna je priča lišena dramatičnog preokreta ili središnjeg događaja: čekajući da se nešto "dogodi" čitatelju/ici dogodit će se tek akumulacija nelagode. Pritom je upravo kvazi-realistički registar u koji je priča smještena zaslužan za njezinu pomjerenu atmosferu.
Cjelina za pamćenje Istina, ne možemo baš reći da u prozi Jeanne Thornton nema padova, neujednačenosti i nedorečenosti. U negativnom bih smislu istakao završnu novelu, Sedam Myrinih razgovora (Myra’s Seven Conversations). Zamisao o neobičnome malom motelu u kojem je moguće boraviti besplatno, ukoliko osoba koja u njemu odsjeda pristane na svakodnevne ispovijedi kod ekscentrične vlasnice (Myre) zvuči intrigantno, ali izvedba priče jednostavno nije na razini: Razgovori od ostatka zbirke odudaraju pretencioznošću, mjestimice i padovima u nezanimljivost. I u drugim pričama mjestimice nailazimo na podbačaje na stilskome i/ili kompozicijskom planu. Međutim, takve mane gube na značaju pred cjelinom, koja je doista uspjela: Crni smaragd je prije svega izvrsna knjiga. Uz to, i onda kad u nekim aspektima pripovjedanja podbaci autorica se uglavnom uspješno "vadi" moćnom atmosferičnošću, maštovitim slikama i humorom.
Jeanne Thornton zaslužna je za nesvakidašnju smjesu drame i humora, mračne ljepote i bizarnosti, ekscentričnosti "realističnog" i trivijalnosti "iracionalnoga". Ukoliko ste raspoloženi za makabrično, ali stimulativno i zabavno štivo za vruće ljeto pred nama, to bi mogao biti upravo Crni smaragd.