Makovo zrno

Bezuspješno, jagodicama prstiju, pokušavala sam ukrutiti kositrenog vojnika u njegovim hlačama. Čak ne mogu reći da se nije obazirao; Joška se obazirao, iz pristojnosti mi je to dopuštao, obazrivo, da mu slučajno ne pokvarim posao. Pripravljanje čaja od maka mnogo je ozbiljnija stvar. Na kraju sam se i ja usredotočila na pripremne zahvate, ostavila vojnika u pepelu naše nježnosti.

Vidi li on što i ja, ili vidi zaista samo to: čahure maka, mišja govanca, komad limuna, med i lonac za čaj? Dok s gađenjem odstranjuje govanca – koja uvijek samo on nalazi – odstranjuje li i neki dio mene koji se zalijepio za njegovo ledeno-čisto srce? Čaj neće poravnati put između nas, nedostupnost, odsutnost dodira, svake strasti. Moji dlanovi još su vreli, još mogu zamisliti kako raste i pulsira u mojim šakama, pod mojim prstima. Joška je završio svoj dio posla. Jednu po jednu čahuru stavljam u lonac, ubacujem limun i prelijevam sve vodom.

Štednjak na drva već nas grije, pod loncem nakratko pucketaju kapljice vode preostale od pranja. Dvadesetak minuta kuhat ćemo čaj, a onda se sve treba sleći i ohladiti.

Bakica od koje smo kupili čahure imala je kuću već na izlazu iz Subotice, kod Senćanskog groblja, u blizini pruge. Joška je opijum ili, u najgorem slučaju, čahure donosio iz Budimpešte, ali ovoga puta se preračunao, njegov dramski tekst nije prihvaćen, nisu ga pozvali u Peštu, i morao se osloniti na subotičke izvore. Polagao je velike nade u taj tekst, vidio je u njemu zalog svoje konačne afirmacije, svog velegradskog uspjeha. Međutim, dok bi uspjeh bio samo njegov, ovaj neuspjeh pao je na sve bližnje, na sve nas, svi smo bili krivi.

Stara Dalmatinka gledala nas je podozrivo, govorila je mađarski tako jadno; sve se svodilo na nekoliko riječi: koliko, imam-nemam. Poput mantre, mrmljala je nešto kao: dico, dico, dico. Ostavila nas je dugo sjediti u njezinoj kuhinji koja je smrdjela po sušenoj ribi; komadi bakalara poput slijepih miševa visjeli su po zidovima. Unutra je bilo pretjerano vruće, Joška je rupcem brisao znoj s čela, dok smo kroz dva prozora s napuklim staklom gledali snijeg kako vije.

Pojavila se napokon, ali ne s čahurama nego sa staklenkama u kojima je već bila mutna čajna tekućina. Joška se naljutio i počeo psovati, zna točno što joj je rekao, nemoguće da ga nije razumjela, tko zna što je ubacila unutra, od kakvih je govana iscijedila čaj. Izašao je s njom i ostavio me samu u kuhinji. Povlačila sam prste na rukama, jedan po jedan, istezala se, osjećajući mačju ugodu u svojoj protežnosti. Jošku je moje tijelo privlačilo tek kao bolni instrument njegovog bijesa, kratke užitke nalazio je samo u tim tupim udarcima i možda u gledanju moga izobličenog, podbulog lica. Njegovi ispadi bili su nepredvidljivi i osjetila sam da bi me u takvim trenucima najradije ubio.

U dramama koje je pisao nikada nije bilo mjesta za mene, ni u jednom liku se nisam prepoznala i osjećala sam kako mu je neugodno kad bih se na nekoj od peštanskih premijera pojavila kao njegova pratilja. Prepoznavala sam samo to uživanje u izobličavanju, samodopadni, podrugljivi osmijeh koji je uvijek kao poza stajao na njegovom licu i iza svega što je pisao i radio.

Upravo takav pojavio se sada na vratima i rekao mi dođi, idemo; u ruci mu je bila manja jutena vreća. Dobili smo čahure od starice koja nas je vjerojatno proklinjala dok smo odlazili.

Prokleti čaj se ohladio, sad ga se moglo piti. Joška ga je procijedio i stavio na stol. Sjeo je na stolac preko puta, njegov nepogrešivi osjećaj za scensko odveo ga je do točke koja mu je jamčila najveću udaljenost od mene. Negdje sam čitala da je upravo takva udaljenost najproduktivnija za duhovni razgovor, ali ovdje se sigurno nije radilo o tome.

Čaj je bio neopisivo odvratna okusa. Stavila sam tri velike žlice meda, iscijedila pola limuna i miješala. Joška je dotada već popio jednu šalicu i punio drugu. Sve je bilo predvidljivo, očekivao se njegov kraći monolog o opijumu. Dok sam srkala svoj otrov, gledao me zaneseno kao da pred sobom vidi pun auditorij. Ustostručena, možda bih mu se ponovno svidjela.

– Ta niska ljudska bića (o osobama oko sebe uvijek je govorio kao o ljudskim bićima) ne znaju što je užitak. Ugađaju sebi s oprezom, uvijek misleći na svoje radno mjesto, obitelj, društveni ugled. Fuj! (neizbježno dvaput) Fuj! Velika ljubav (ha, omaklo mu se, mrzi tu riječ) otkriva se samo u velikom užitku (tu sigurno nije mislio na našu “veliku ljubav”, dvanaest uzaludnih godina). Zbog tih malih gadova i njihove dosadne i odurne zabave ovaj svijet postao je mjesto bez rizika i pravog uzbuđenja. Naš iskonski hedonizam u slavu Života (za njega uvijek s velikim “ž”), osuđen je na njihove tamnice, koje u svojoj nemuštosti (svi su nemušti, ja pogotovo) nazivaju kazalištima i koncertnim dvoranama.

Nikada mu nisam aplaudirala, eventualno bih ga pitala koji njegov junak to govori. Nakon kratke stanke, odgovarao je uvijek samo imenom: Géza ili Dide ili Otto ili László. Ovog puta bila sam konkretnija:

– Na tebe ovo djeluje?

– Što? – upitao me je kao da ga pitam za monolog, a ne za čaj.

– Čaj.

– Djeluje – odgovori mi kao jeka.

– Meni je draži čisti opijum, od ovoga sam mutna, zasada me samo tjera na povraćanje.

– Pričekaj da te poklopi.

Izvadili smo klizaljke iz torbe i izašli van. Nisam se osjećala dobro, bila sam uvjerena da je već svanulo, međutim, mrak i gusta magla još su upijali samo mjesečinu. Joška je išao iza mojih leđa i grubo me gurkao, kao da me vodi na strijeljanje. Stigli smo do obale zaleđenog jezera. S jedne klupe, na kojoj su ljeto sigurno provodile naše pokondirene gospođe, dremuckajući ispod svojih golemih, neukusnih šešira i šarenih suncobrana, skinuli smo debeo sloj snijega i sjeli da obujemo klizaljke.

Čaj nas je utišao. Osmjehivala sam se besmisleno na sve: na izuvanje cipela, beskonačno vezivanje, na stopala koja uz opiranje ulaze u svoje nove, groteskne okove. Čula sam i Joškin prigušeni smijeh, podrugljiv i odlučan.

Pojurila sam na led i začas nestala u magli. Jedno vrijeme ništa se nije čulo, tek tiho škriputanje pod mojiim nogama i prštanje leda. Nije se čuo čak ni obavezan lavež salašarskih pasa iz daljine.

Nakon određenog vremena učinilo mi se da do mene dopire teški lepet cijelog jata vrana iznad sebe. Koncentrirala sam se na taj zvuk i u njemu umišljala razgovor nevidljivih ptica, koji se u mom prijevodu svodio na opsceno dogovaranje. Čula sam ih kako se klade da bradavice na mojim grudima nisu ni približno fine kao orasi, kojih su se jučer pošteno najeli. Promjena bi im, kažu, ipak dobro došla. Pa makar ih oko tih nekoliko zalogaja čekalo toliko posla: kidanje kaputa, bluze, potezanje, bljutava krv.

Pala sam preko jedne izbočine u ledu, točnije širokog ledenog šiljka koji je nastao sudaranjem ledenih blokova. Bio je to loš znak: šiljci obično tvore cijeli labirint, spajaju se u ledene planinske vijence koje je nekad moguće preći samo četveronoške. Prkoseći svojim strahovima, legla sam na leđa i posvetila se maglenim pramenovima, točnije pokrivačima. Vidjela sam ledene iskre kako se pale između slojeva magle i leda. Osjećala sam se kao da ležim na brodu i plovim prema Mjesecu. Blijeda svjetlosna točka koju sam odredila kao svoje odredište zvala me sebi. Magleni pramenovi umicali su pred mojim ledenim brodom, svjetlost se širila, mrak povlačio u daleke kutke. Morala sam prekriti oči rukama i tek kada sam otkrila da me ta svjetlost grije, ponovno sam bacila pogled. Sunce; a ne Mjesec.

Cijelo vrijeme gledala sam u Sunce.

Stresla sam se od jeze i uspravila. Pod jednom mojom nogom uobličio se krvav trag. Rana nije bila velika, ali sve je ovo predugo trajalo. Na horizontu vidjela sam Jošku, malenog poput makovog zrna, kako nestaje. Začuli su se pucnji, pištolj je uvijek imao uz sebe. Možda puca na vrane? Možda me pokušava pogoditi? Zaželjela sam da nestane u jednoj od ribarskih rupa u ledu, u dubokoj vodi, među tustim jezerskim ribama i ljigavom travom. I stvarno, začuje se krik i prasak leda. Još me držalo. Poklopilo me, kako to reče moja jedina ljubav.

Od svjetla nisam mogla vidjeti obalu. Sunčeve zrake dodirivale su me i svrdlale mi po mozgu. Ubrzo se ta bol pojačala s kreštavim akordima; započelo je pucanje zrcalne površine ledenih blokova. Buka je polako rasla, pretvarala se u štektanje strojnica, nemilosrdno Sunce potezalo je stotinu žica ove goleme citre koja se raspadala u beskonačnost.

Zrcalni filmovi prštali su oko mene, milijarde prizmi lomilo je svjetlost tvoreći nedokučive apstrakne mozaike.

Napokon, napokon sam dobila glavnu ulogu, napokon moj monolog, moje ustostručenje. Zahvalno sam se okrenula u pravcu u kojem je iščezao Joška, ali nisam mogla vidjeti ništa. Zaslijepila su me svjetla pozornice. Ako je ovo trenutak u kojem se sve moje želje ispunjavaju, onda tijelo našeg velikog čarobnjaka, od milošte zvanog Joška, već počiva na dnu jezera, na postelji od jezerskih trava. Slava mu!

Prislonila sam uho na led: tutnjalo je poda mnom, lijepo se moglo čuti kako se sudaraju tijela masnih jezerskih riba. Njihov nemir bio je razumljiv: hrana je napokon stigla i trebalo se probiti do svog zalogaja. Da mi je još malo snage, pa da tragom tog potmulog tutnja dopuzim do rupe u ledu, i kroz vodu ugledam muljeviti grob svoga ljubljenog: pustila bih suzu-dvije. Ovako, ležim sa Suncem u očima, duša se odvaja od moga promrzloga tijela i poput izgladnjele grabežljivice miješa s ribljim jatom pod ledom, hitajući svome konačnom plijenu.

Neven Ušumović, rođen 1972. godine u Zagrebu, odrastao je u Subotici (mađ. Szabadka). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju. Od 1996. godine kao knjižničar radi u Zaprešiću, a od 2002. godine u Umagu (tal. Umago). Objavio zbirku priča 7 mladih (Naklada MD, 1997) i “roman kratkog daha” Ekskurzija (Naklada MD, 2001). S mađarskog prevodio Bélu Hamvasa, Ferenca Molnára, Pétera Esterházyja i Ádáma Bodora. Zajedno sa Stjepanom Lukačom i Jolán Mann priredio antologiju suvremene mađarske kratke priče Zastrašivanje strašila (Naklada MD, 2001).