Uvod voditelja Greenpeacea u Hrvatskoj
Sredinom srpnja 2013. saborska većina donijela je Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, akt šturog, tehničkog, naoko bezazlenog naziva, jednog od onih koji se rutinski usvajaju u zadnjem danu rada državnog zakonodavca, prije nego što narodni zastupnici odu na ljetni dopust, kao školski raspust, koji će još trajati i kad se učenici vrate u klupe. Zakon bezazlena imena, međutim, nije nimalo bezazlen. Izglasan je kao temeljni akt kojim se naftnim korporacijama širom otvaraju vrata Jadranskog mora i njegovog podzemlja. Već u kolovozu iste godine ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak potpisuje ugovor s norveškom tvrtkom Spectrum kojoj se, mimo javnog natječaja i provedene studije utjecaja na okoliš, povjerava tzv. seizmičko istraživanje jadranskog podmorja u potrazi za ugljikovodicima ili, u prijevodu, ispaljivanje podvodnih zračnih topova debelih decibela u potrazi za ležištima nafte i plina. Izbor norveške tvrtke vjerojatno je trebao sugerirati da ćemo i mi uskoro postati "mala Norveška", sredozemna mini-velesila u kojoj će med, mlijeko poteći potocima. A nafta morskim valovima.
Ako je strana investicija, onda je sve u redu?
Famozni ugovor sa Spectrumom javnost nikad nije vidjela, studija utjecaja na okoliš nije bila potrebna, objašnjeno je, jer ispaljivanje podvodnih topova u bubnjiće dupina, morskih kornjača i brojnih drugih živih vrsta predstavlja – znanstveno istraživanje. Ukoliko je stvarno riječ o znanstvenom istraživanju, tim je više trebalo prvo znanstveno ispitati kako će ta kontroverzna metoda utjecati na živi morski svijet, drugim riječima, provesti studiju utjecaja na okoliš. A pogotovo, ako je Spectrumovo istraživanje znanstvena djelatnost, podaci bi trebali ostati na upotrebu znanosti. Međutim, dogodilo se to da su rezultati "znanstvenog" istraživanja po hitnom postupku ponuđeni na uvid naftnim kompanijama, kojima znanost vrijedi samo onoliko koliko profita donosi. Dakle, istraživanje je sasvim jasno bilo komercijalnog karaktera. Ali bez suvišnih pitanja prošla je i ta podvala jer je privlačenje stranih investicija pod svaku cijenu, je li, nacionalna mantra broj jedan i time se javnost ne treba zamarati. Po istoj bi logici pretvaranje Hrvatske, recimo, u europski centar za zbrinjavanje nuklearnog otpada zemlji donijelo kudikamo veće prihode od jadranske nafte, ali ne bismo našli niti jednog građanina – osim eventualno jednog ministra – kojem bi to bilo prihvatljivo.
Uslijedilo je usvajanje Okvirnog plana i programa u kojima Vlada iznosi svoje "okvirno" viđenje bušenja Jadrana u potrazi za naftom, pardon ugljikovodicima. Okvirni plan rječito je i stručno obrazložen na cijele dvije i pol stranice. Zatim je, bez javnog natječaja, jasno, odabrana tvrtka Ires ekologija koja je u nepuna dva mjeseca izradila Stratešku procjenu utjecaja na okoliš famoznog Plana i programa koji predviđa operacije podmorskog bušenja u trajanju od 30 godina. Pritom u izradi studije nisu sudjelovali stručnjaci za ključna područja – turizam, ribarstvo, seizmiku, podvodnu buku… Zaključci studije uglavnom su općeniti i neodređeni, autori se nerijetko pravdaju nedostatkom podataka, a ne manjka ni netočnih navoda i podataka, kao, na primjer, onog o udjelu prihoda od turizma u domaćem brutto proizvodu. Turizma kao gospodarskog sektora o kojem doslovno ovisi likvidnost zemlje, a koji pokeraška igra s bušenjem Jadrana izravno ugrožava.
Preuzimanje rizika bez suglasnosti građana
Da je Strateška studija shvaćena kao proceduralna formalnost svjedoči i činjenica da je Vlada i prije tog dokumenta donijela odluku o izboru koncesionara – pet kompanija kojima se povjerava bušenje Jadrana na deset istražnih polja, mahom naguranih u neposrednoj blizini nacionalnih parkova Mljet i Kornati te Dubrovnika, svjetske ikone hrvatske kulture i turizma. Vladina odluka donesena je na zatvorenoj sjednici, 2. siječnja ove godine, čime je dosljedno očuvana tradicija donošenja sudbinskih odluka za Jadran usred sezone godišnjih odmora i blagdana, kada je javnost okrenuta lakšim temama. Demokratski i transparentno? Kako da ne!
Nevjerojatno je da Strateška procjena, između ostalog, uopće ne procjenjuje rizike i eventualne posljedice izljeva nafte na turizam. Ti su rizici stvarni, a ne teoretski. Izljevi nafte u Sjevernom moru, na primjer, uobičajena su pojava – prosječno ih je 600 godišnje, odnosno 11 tjedno. U zatvorenom Jadranskom moru i mnogo manja učestalost dovela bi do pogubnih posljedica po jedinstveni morski okoliš, život u moru i na moru te turizam koji nam danas godišnje donosi 57 milijardi kuna prihoda sa stalnom tendencijom rasta. Za usporedbu, sve mirovine isplaćene u godini dana iznose 37 milijardi kuna. Međutim, Strateška studija ne zamara se time što bi izljev nafte značio za hrvatski turizam. Autorima je uglavnom sporna tek činjenica da bi naftna platforma na vidiku, parafraziram, mogla narušiti estetski dojam kupača i nautičara.
Jedina dobra strana Strateške procjene jest ta što je uspjela ujediniti i mobilizirati brojne građane, stručnjake, istaknute pojedince, udruge i inicijative protiv bušenja Jadrana, čiji se zabrinuti glas konačno počeo probijati kroz Vladin recital o "maloj Norveškoj" uz zborno sekundiranje medijskog mainstreama. Taj rastući pritisak javnosti u ožujku ove godine ponukao je premijera Milanovića da najavi referendum o tom pitanju: "Sada ja kažem, idemo na referendum!" odlučan je bio premijer. "Referenduma neće biti!", uzvratio je nešto kasnije njegov ministar gospodarstva, potpredsjednik stranke koja prema anketama uživa potporu manje od dva posto građana. Istovremeno, ankete govore da čak 74 posto građana očekuje referendum o bušenju Jadrana. Potpisati ugovore s naftnim kompanijama mimo njihove volje bila bi čista ucjena. Jer ako iz tog potpisa proisteknu obveze plaćanja odštete, a građani se kasnije na referendumu izjasne protiv, svjesno ih se gura u položaj da, kao porezni obveznici, plaćaju masne penale korporacijama. Hoće li onda zadnja biti ministrova? Ili ćemo ipak pričekati referendum kao što je premijer obećao i kao što građani očekuju?