Malevičeva figura na samrtnoj postelji

Proljeće-ljeto 2007. posvećeno avangardnim i neoavangardnim umjetničkim izričajima u Hrvatskoj nastavlja svoj živahni galerijski put: nekoliko dana nakon otvorenja izložbe Rubne posebnosti koja predstavlja izbor iz avangardne umjetnosti u regiji iz kolekcije Marinka Sudca, Galerija Klovićevi dvori u povodu svog dvadeset i petog rođendana otvorila je vrata Avangardnim tendencijama u hrvatskoj umjetnosti. Autorska koncepcija Zvonka Makovića, uz reprezentativan skup stručnjaka za film (Hrvoje Turković), arhitekturu (Darja Radovčić-Mahečić), fotografiju (Mare Tonković), likovnu kritiku (Ljiljana Kolešnik), kazalište (Ana Lederer), književnost (Branimir Donat), glazbu (Nikša Gligo), dizajn (Feđa Vukić) i ples (Maja Đurinović) priziva grupe, pojedince ili nekad tek trenutke u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća koji su bili sukladni ili suvremeni s avangardnim i neoavangardnim pokretima na evropskom, a posebno srednjoevropskom kulturnom zemljovidu. Obujmom impozantna izložba okuplja devedesetak djela u sekciji likovnosti, čiji je autor sam Maković, gotovo trideset iz područja arhitekture i urbanizma, dvadeset i četiri iz sfere dizajna. Fotografija je s čak devedeset i četiri posebne jedinice brojnija od likovnosti, kazališni segment s tridesetak, mahom scenografija i kostimografija, predstavlja izbor antologijskih predstava u rasponu od 1922. do 1972., a glazba više od dvadeset što snimki što dokumentacije, zatim tridesetak publikacija izdanih između ekspresionizma i neoavangarde te na kraju dvanaestak filmova nastalih u rasponu između 1961. i 1978. Nabrajanjem svih ovih brojki nastoji se barem približno dočarati opseg izložbe za čije temeljito sagledavanje jedan posjet nije dovoljan – strpljivom će se znatiželjniku prilikom razgledavanja otvoriti, ili barem odškrinuti, još mnoga vrata.

Barbarogenijski zanos

Kada se uzme u obzir količina predstavljenog materijala i podatak da je izložba postavljena na drugom katu Klovićevih dvora, suvišno je napominjati da postoji opasnost od svladavanja posjetitelja velikom količinom izložaka čija fizička udaljenost počesto nije dostatna. Arhitektura postava u realizaciji dizajnerske grupe Numen s obzirom na zadane parametre nastojala je taj problem riješiti labirintskim postavom, koji razbijajući arhitekturu u manje cjeline doista pridonosi sagledivosti, ali i neodoljivo podsjeća na trodimenzionalnu inačicu vremenske crte, drage uspomene iz osnovnoškolskih klupa. Ipak, uz ulaganje znatne količine strpljenja moguće je stvoriti cjelovitu sliku o kulturnoj i umjetničkoj produkciji navedenih desetljeća prošloga stoljeća.

Kao paradigmatsko djelo povijesnog razdoblja avangarde Maković navodi sliku Vilka Gecana Cinik – možda ne i najkvalitetniju Gecanovu sliku kao polazište uzima iz više razloga: inscenacije u prostoru koji priziva nesigurne kulise i arhitekturu njemačkog ekspresionističkog filma, specifičan grč lica i šake lika te novine koje su prostrte na kavanskom stolu: riječ je o Der Sturmu, legendarnom časopisu njemačkih ekspresionista. Preko Gecana, uz njegova kolegu i bliskog prijatelja Milivoja Uzelca, avangardne se kockice slažu oko lika Ljubomira Micića, pokretača časopisa Zenit u čijim je prvim (još ekspresionistički obojenim) brojevima i Gecan surađivao. Micić je sa svojim barbarogenijskim zanosom i deklariranim prezirom prema Starom kontinentu zagrebačke, a kasnije i beogradske kulturne krugove povezao sa svjetskim avangardnim žarištima – posebno putem svojih poznanstava u Parizu i Berlinu. Legendarni je mjesečnik (svim cenzorskim i financijskim peripetijama usprkos) donosio niz tekstova i reprodukcija s kojima su njegovim aktualnostima pridonosila neka od najzvučnijih imena međunarodne avangarde – od Tristana Tzare, Marinettija do El Lissitzkog. Prisjetimo li se velike izložbe dadaizma održane prije dvadesetak mjeseci u pariškom Centru Pompidour, na ovom se lokalnom primjeru zorno pokazuje globalna mreža avangardnih publikacija koje su, koristeći tiskarski globalizam, manje-više nesmetano kolali svjetskim intelektualnim i umjetničkim krugovima.

Neizostavan naglasak na eksperimentalnom

S Micićem je još kao gimnazijalac surađivao Josip Seissel, u kasnijim godinama priznati urbanist i arhitekt, a čiji je relativno kasno otkriveni doprinos ovdašnjoj inačici dadaizma i nadrealizma nemjerljiv, posebno ako se tome pridoda da je njegov mladenački eksperiment na tragu konstruktivizma, Pafama, službeno proglašena prvom apstraktnom slikom u Hrvata, te da je nacionalni nadrealizam, uz doprinose Vanje Radauša i Antuna Motike, manje-više iznio na vlastitim plećima. Upravo je prvi dio izložbe, prije cezure najavljene Novom objektivnošću i doista ostvarene Drugim svjetskim ratom, uz sjajan autoportret Marina Tartaglie, Zenit, izvanredne grafičke mape i scenografije Sergija Glumca, antologijske kolaže i fotografije Ivane Tomljenović Meller, Franje Mosingera i Toše Dabca, te široj publici nepoznatu plesnu avangardu u međuratnom Zagrebu, onaj nakon kojega se poneki posjetitelj može upitati ne bi li izložba doista time mogla i završiti.

No vrijeme petog, šestog i sedmog desetljeća, koje od neokonstruktivizma lokalnog EXATa 51 i međunarodnih Novih tendencija, preko neodadaističke i Fluxusu bliske grupe Gorgona, do individualno fragmentiranih relativizirajućih pojava klizi iz nebrojeno puta raspravljanog pojma avangarde. Kao što je osnova autorske koncepcije nepostojanje kontinuiteta između avangardnih i neoavangardnih pokreta na ovim prostorima (različito od nekih drugih teoretičara čija se tumačenje odnosa među približno istim razdobljima može vidjeti u Rijeci), izbor djela, koja se protežu do devedesetih godina, dodatno zaokružuju autorov stav. Jesu li nakon povijesnog svršetka neoavangardi pripuštena djela koja se na avangardne postulate pozivaju, izokreću ih ili koja se, uslijed svega navedenoga, smatraju “progresivnima” i “subverzivnima” i koji su kriteriji usmjeravali odabir, ostaje pomalo nedorečeno. Nadalje, izdvojenost fotografije, filma i videa iz korpusa likovnosti još dodatno rascjepkava ionako labavu konstrukciju poslijeratnih avangardnih stremljenja. Nadasve zato što je riječ o tadašnjim “novim medijima” koji se kroz različite primjene i postupke, uz neizostavan naglasak na eksperimentalnom, ulaze u svijet umjetnosti. Konačno, izložba efektno završava Eksploatacijom mrtvih Mladena Stilinovića iz 1984., koja uključuje i mesijansku Malevičevu figuru na – samrtnoj postelji.

Doista antologijska djela

Nesumnjiva je kvaliteta izložbe činjenica što okuplja, kontekstualizira i povezuje niz doista antologijskih djela nastalih u Hrvatskoj tijekom dvadesetoga stoljeća. Ona pokazuju uistinu živ dijalog ponekad sa središtima avangardnih pokreta, ili s nekim od najzanimljivijih umjetničkih osobnosti u europskom (bilo centralnom, bilo istočnom) kontekstu. Riječ je o djelima koja lokalna publika nije imala prilike vidjeti, osim na privremenim i povremenim izložbama, i time je edukativna vrijednost projekta, posebno za studentsku populaciju, od goleme važnosti. No ponekad velika izdašnost u količini umjetnina i dokumentacije ne ide pretjerano na ruku kako razumljivosti, tako i uvjetima prezentacije – bilo da je riječ o većim slikarskim formatima ili projekcijama filma i videa, stisnutima na ponekad doista skromne dijelove zidne površine. Ipak, nekoliko ciljanih posjeta svakako je za preporučiti, posebno zato što nas doskora očekuju još barem dvije izložbe s uporištem u avangardnim pokretima, a možda i nekoj tendenciji! Na kraju, nadajmo se da ćemo nakon bujnog avangardnog proljeća dočekati i plodnu jesen tek sazrele suvremenosti.