Mali Isus i veliki Šutej

Ionako upitna teza o cilju koji opravdava sredstvo postaje još dvojbenijom kada je, osim sredstva, problematičan i sâm cilj. Kada je riječ o spektaklu u Ciboni, u kojem je 19. prosinca prošle godine ekipa zvučnih imena iz opernoga svijeta, predvođena Joséom Carrerasom, zapjevala uz pratnju Zagrebačke filharmonije, igra je odigrana vrlo vješto. Jer, argumentu da je ovim dobrotvornim koncertom prikupljena velika svota za Zakladu Ana Rukavina uistinu se nema što prigovoriti – za novac koji stvarno dođe do te zaklade može se, bez ikakvih ograda, reći da je otišao na pravo mjesto.

Smokvin list

No, ta je priča tek svojevrstan smokvin list za ono o čemu je, zapravo, stvarno riječ. A, koliko god to možda bilo provokativno, pa i politički nekorektno, ipak treba postaviti pitanje je li bilo potrebno i umjesno istom prilikom prikupljati i sredstva za liječenje Filharmonijinog šefa-dirigenta Vjekoslava Šuteja. Da, čovjek je zaista teško bolestan i njegovo je liječenje u Americi stvarno vrlo skupo. No, Šutej nije običan smrtnik kojem bi život visio o niti zato što si ne može priuštiti liječenje. Naprotiv, riječ je o čovjeku čija mjesečna plaća porezne obveznike košta više nego plaće predsjednika Republike i premijera zajedno, čemu treba pridodati i daljnja sredstva koja su za njegovo liječenje već izdvojena iz gradskog proračuna. K tome, Šutej, kojem su usta uvijek bila puna domoljublja, nije imao povjerenja u hrvatski zdravstveni sustav, nego je već par dana nakon postavljanja dijagnoze bio na putu za Seattle i jednu od najskupljih bolnica na svijetu. I to bi bio sasvim legitiman čin, samo da je veliki dirigent u tu svrhu bio spreman posegnuti u vlastiti, vrlo dubok džep.

Ne treba, doduše, sumnjati u dobre namjere Joséa Carrerasa i drugih Šutejevih prijatelja. Oni su zaista došli u Zagreb u najboljoj namjeri i bez ikakvog osobnog interesa. S druge strane, u sâmom je Zagrebu osobnih interesa oko ovog koncerta bilo s više strana. Tu je ponajprije Filharmonijin ravnatelj Miljenko Puljić, koji se na koncertu pojavio zaogrnut šalom s natpisom Điđi, volimo te! Njemu je itekako u interesu da Šutej preživi, i doslovno i u prenesenom smislu, jer je svjestan da ga je taj dirigent, zapravo, stvorio i doveo na sadašnju poziciju. A s te će pozicije vjerojatno jednako brzo sići kao što se na nju i popeo onog trenutka kada Šutej prestane povlačiti na koncu svog velikog prijatelja Milana Bandića, pri čemu je sasvim nebitno povlače li se ti konci iz Zagreba ili iz Seattlea.

Nešto manje očite, ali ne i manje bitne interese ima u toj priči i Dražen Siriščević. On se organizacije koncerta latio deklarativno također iz prijateljskih pobuda, ali ne treba zanemariti da je ovaj događaj prilika da se zaradi još koji plus kod gradskih moćnika, pogotovo u trenutku kada je ovaj dugotrajni televizijski novinar i kratkotrajni diplomat naumio zasjesti na mjesto ravnatelja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Zvijezde na tekućoj vrpci

Sâm koncert ovdje je, u osnovi, potpuno sporedna stvar. Bila je to standardna revija opernih hitova, pod ravnanjem, tko zna zašto, čak petorice dirigenata. Na tekućoj su se vrpci nizale operne zvijezde, što one čiji je sjaj već davno izblijedio, što one koje su još na vrhuncu, ali su, čini se, debelo precijenjene. Manje-više jedine svijetle točke bile su svjetska diva Inva Mula, ali i naša samozatajna sopranistica Valentina Fijačko, što je, u zbroju, ipak premalo za davanje pozitivne ocjene za glazbeni aspekt ove priče.

Od čitavog je programa, paradoksalno, na simboličkoj razini najviše smisla imao dodatak – božićni hit Tiha noć, u višejezičnoj izvedbi svih sudionika. Nije to bio samo puki danak konzumerističkoj predblagdanskoj pseudoreligioznosti, ili možda posveta bečkim božićnim koncertima, na kojima je Šutej izgradio veći dio svog međunarodnog rejtinga. Naime, zazivanje Maloga Isusa, umjesto velikoga Šuteja, ovdje je bilo pogođeno i više nego što su organizatori uopće bili svjesni. Jer, zemlji u kojoj se, u vrijeme globalne krize, od običnih smrtnika traži da stegnu remen, dok se za osobe s menadžerskim plaćama organiziraju humanitarni spektakli, zaista može pomoći još samo – božanska intervencija.

Tekst je objavljen na Radiju 101 u emisiji Antena 20. prosinca 2008.

Oprema teksta redakcijska.