Zbirka pjesama Soba 66 sadrži čvrstu poetsku, ali i dramsku strukturu
Šesta po redu zbirka pjesama višestruko nagrađivanog vinkovačkog pjesnika Franje Nagulova svojevrstan je odmak ili bolje reći iskorak od njegova dosadašnjeg lirskosubjektivnog opusa, ne toliko u stilskosadržajnom smislu koliko u tematskom. Naime, valja reći odmah na početku da je riječ o pravom malom lirskom trileru, poetskoj kamernoj drami čija se radnja odvija unutar jedne sobe koje je gospodar i neka vrsta roba mladi profesor, ujedno i lirski subjekt ove avanture. Stoga to i nije neka klasična sveučilišna situacija (stari masni profa s naočalama kao dno pepeljare), nego se radi o generacijskoj i skoroj profesionalnoj bliskosti protagonista te kroz cijelu zbirku provijava taj libido teksta, potisnutog erosa i uljuđenog tanatosa. Zato je i naslovna pjesma manifestnog sadržaja i ona na neki način određuje kojim će se tokom i načinom odvijati radnja i odnosi likova u drami:
tako je govorila zaratustrina kći
marija kaže:
franjo, ti si profesor koji ne zna
skrivati sjaj u očima
dok zgodne studentice
izlažu seminare
o vinkovačkim književnicima
i ne znaš glumiti skromnost
dovoljno dobro
da bih odabrala
između
zaljubiti se u tebe
i poslati te u pičku materinu
moraš poraditi na tome
jer studentice vide
kada im profesori gledaju
u sise.
a to nije lijepo,
jer za koje ćeš im desetljeće
moći biti otac
Dakle, ova uvodna pjesma-manifest je gotovo tipično nagulovska jer ovaj pjesnik nije pjesnik fragmenta, nedovršenih misli i slika, pjesnik bez naslova, iako u jednoj pjesmi i to tematizira (nikada mi nije bilo jasno kako neki, a i ne baš tek neki, pjesnici pišu pjesme bez naslova; to je kao vojna bez vojskovođe, bellum omnium contra omnes, anarhija, štogod), štoviše on je pravi majstor epifanije u poeziji što je dokazao i u prethodnim zbirkama. On ne dopušta pjesmi, riječima, mislima da ga “ponesu”, kao recimo Mađera, što je ovaj uostalom i sam govorio za sebe, pravdajući se valjda zbog lirskog gustiša, da ne kažem drezge i žabokrečine u kojoj bi se počesto znao zagubiti, odlutati. Nagulov, poput kakvog lirskog stoika, čvrsto, ali ne i s mukom, poput sijača Arepa, drži svoja kola i ne da im da tandrkaju bez veze. Prethodna zbirka, Knjiga izlaska, o kojoj će nekom drugom prilikom biti riječi, u koncepcijskom, tematskom i stilskom izričaju je maksimalno ujednačena, podjednako prohodna i neprohodna od početka do kraja. Njegove zbirke su od prve do posljednje zaokružene, dorečene cjeline, bez vrludanja i kupovanja stranica odstajalom robom. Isto je i sa svakom pojedinom pjesmom koje sve imaju, da se izrazim krajnje kolokvijalno, i glavu i rep, makar glava bila anđeoska, a rep smrdio po sumporu. I eto, već sljedeća pjesma zove se “vražja nevjesta”, a ona do nje “s inicijalima” završava “općim mjestom” u funkciji narečene epifanije; “...udovoljavajući činjenici/da mi je dvadesetšest/a da se muškarcem ne postaje/prije tridesete”.
Oštra jezičina lirskog subjekta Ove prve tri pjesme su ustvari uvod u zaplet (prolog) pjesnikovog kamernog teatra i on, kao mladi, ali ipak iskusni profesor (ljubavnik) sljedećim pjesmama pravi rez; prekida s dijalogom i zalazi u introspektivno hipnotičku refleksivnost. Na tom mjestu, ukoliko bi se ova zbirka uprizorila kao kazališni komad, slijedio bi recital, recimo pjesnikova duha, sa zamračene pozornice e da bi prvi čin završio pucketanjem prstiju nakon konstatacije da pjesnici nisu nikakovo čuđenje (prije luđenje) u svijetu, nego obično smeće. Ovakvi “ispadi” mladog razarača tradicije nerijetka su pojava u njega te će tako, oprostite na maloj digresiji, upravo zbog jednog takvog ispada; “povraćao sam misleći na poeziju osamdesetih” (Profilaksa, Knjigomat) biti podvrgnut reviziji od strane starije kolegice (B. Jelušić) i kolege (R. Bjelčić), a koji, uzgred baš i nije najpozvaniji da presuđuje u stvarima poezije. I to preko moje malenkosti leđa, tj. jedne moje pjesme. Stoga bijah kuš. Ali nije pomoglo. A kad smo kod revizija, neka ova digresija bude upravo to – revizija šutnje. Ukratko, Nagulov je apostrofiran kao odavno potrošen pjesnik (kad prije?) dok je sa šezdesetiprekogodišnjacima literarne gerontokracije sve u najboljem redu; livade cvjetaju tisućama cvjetova nad kojima zuje zlaćane pčele... i od cvijeta na cvijet sele... kuku lele! Ili, što bi rekao Ujević: Io, io papapai! U cijeloj toj kratkoj polugnusnoj epizodi “potrošeni” pjesnik ponio se vrlo elegantno, a ne ofucano, da ne kažem pohabano, u smislu jedva čekajući da odapne koju otrovnu. Njegova blaga pojava u posvemašnjoj je suprotnosti s njegovom lirskog subjekta jezičinom i stoga nikako i nikada ne valja zanemariti i onaj drugi, egzopoetski pristup umjetničkom djelu.
Teatar iluzija Zastor se diže, a na prosceniju piše: “u sobi 66 estetika igra ključnu ulogu”. Dakle, u drugom činu slijedi “sat anatomije profesora nagulova” i estetiziranje estetike, nanoskopiranje najsublimnijih misli o vječitoj naravi poezije s jednom od ključnih zaključaka; bez krvi nema poezije. U nevelikom ciklusu Nagulov problematizira odnose pjesnik-pjesnik, pjesnik-žena, pjesnik-ljubimac žena (pekinezer, andy, pet stoljeća hrvatske književnosti). Ideja povratka (treći čin) je stanovita kulminacija tih međuodnosa, naginjanje (meta)fizici, metatekstualnosti (da li rađati djecu ili tekstove), zavičajnosti (Bosut, Vinkovci)...
Slijedi međučin; “poezija za vrijeme pauze”. Ponovno žene-studentice, iz svemira, iz kantine, ispred zgrade fakulteta. Sve materijal za poetski (u ovom slučaju i dramski) čin.
“ekranizacija”. Otvoreni erotski čin; Sise, obline, atributi, tu i tamo pokoja poredba, bez suvišnog gomilanja i “silovanja” pjesme reke. A “stil je višak vremena” je naprosto antologijska pjesma koja vuče na uvod iz “Hazarskog rečnika”.
“retrospekcija” ili rasplet s prekriženim naslovom. “poezija mi je bitnija od djece koju nemam/ali vi ste mi bitnije od bitnosti...” djevojke ipak čeka brak “jer čovjek ne može živjeti tako dugo/da mu se poezija učini besmrtnom”. Studentice iščezavaju svaka u svom pravcu života i iluzija, a “soba se osjetila po dolarima/mora da je od jeftinih parfema”.
“i bi tako” epilog je koji počinje “confiteorom” pjesnika-profesora-redatelja kamernog poetskog teatra koji kao i svaki teatar iluzija (trompe l’oeil, najveći efekt je postignut u trenutku kad shvatite da ste prevareni iako ne možete istodobno uživati u prevari i biti svjesni nje), pjesmom u kojoj se pokajnik preobražava u “konzilijera” (budite konzumentice dok ne ostarite/bit će vremena za djecu/medicina će se pobrinuti da živite/dugo kao kornjače), nakon čega slijedi “transfiguracija” te konstatacija (ipak nepoželjna forma u poeziji) da je sve jedno veliko “korisno ništa”. Zastor.