Hrvoje Božičević  

Malo lijevo, malo desno, ali provokativno

Ako se ikoga može nazvati zločestim dečkom suvremenoga žurnalizma, onda je to Christopher Hitchens, popularni kolumnist magazina Vanity Fair. Hitchens piše i za druge časopise i novine, i stekao je priličnu reputaciju. London Review of Books, Granta, Harper’s, Los Angeles Times Book Review, New York Review of Books, Newsweek International, Times Literary Supplement i Washington Post tek su neki od časopisa u kojima se pojavljuje, premda mu je prvo spomenuti Vanity svojevrsna baza: budite sigurni da ćete u gotovo svakom broju naići na njegovu kolumnu. Hitchens je, osim toga, i autor desetak knjiga o različitim političko-društvenim aktualnostima, od rata u Iraku preko obračuna s politikom Henryja Kissingera ili pisama mladom kontrašu. Iako je rođen u Portsmouthu, u Engleskoj, 1949., gdje je i počeo karijeru, Hitchens je u pravom smislu pojma – kozmopolit, što pomalo duguje mladenačkom, lijevo orijentiranom svjetonazoru. Od kako je počeo surađivati s vašingtonskim Harper’som, a potom postao američkim dopisnikom magazina Spectator, odlučio je ostati u Americi. Prihvatio je mjesto gostujećeg profesora na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, Sveučilištu Pittsburgh i na New School of Social Research.

Kada lijevo postane desno

Nakon ovoga kratkog uvida u Hitchensov curriculum, dodamo li tome podatak da je diplomirao filozofiju, političke znanosti i ekonomiju na koledžu Balliol, u Oxfordu, slika je potpuna. Hitchens danas živi u gradu Washingtonu, dvadeset i tri godine nadomak političkim transkacijama, avanturama i važnim odlukama Senata, Kongresa i Ovalnog ureda, a to je za intelektualca njegova formata od presudne važnosti, kako za mentalnu formu, tako i za (ne)usklađivanje političkih stajališta s onima koji upravljaju obećanom zemljom. Hitchens se volio svrstavati u skupinu novih ljevičara, kontrirajući svemu i svakome tko bi zamirisao na desno. Pa iako ne prati samo dnevne američke teme, za njega je, kako bi rekao Bono iz grupe U2, Amerika svugdje oko nas, gdje god bili. I zato, kada je odjednom nakon 11. rujna, na čuđenje javnosti, nakon toliko godina provedenih ulijevo, Hitchens izašao s priznanjem da se promijenio, a svi su znali da napadom na Twinse svijet više nikad neće biti isti, time je više zazvučao kontradiktorno: zar se trebala dogoditi tragedija takvih razmjera da slavni novinar više ne bude beskompromisno spreman, pod svaku cijenu, napadati sve i svakoga tko dolazi s desna? I premda to još sramežljivo javno ne potvrđuje, kada ga je u jednom talk-showu domaćin upitao može li ga sada nazvati neokonzervativcem, Hitchens se počeo povlačiti, objašnjavajući da nikad nije bio protiv čvrste ruke (koja uvijek vuče udesno, kažu), da nije pacifist, ali da nema strpljenja s ljevičarskim mentalitetom (dao je ostavku kolumnista u lijevo orijentiranom magazinu Nation) jer bi prema njima na vlasti još trebao biti Slobodan Milošević i njemu slični. Promjena političkog smjera Hitchensa je ponovo izbacila u prvi plan: s obzirom na to da su ga ionako ubrajali u autore provokatore, a zapravo je riječ o tipičnom oksfordskom đaku, postšezdesetosmašu – svojevrsnom političkom konvertitu, kontradiktu, mnogi će i dalje na spomen njegova imena imati na umu cijelu generaciju radikala, buntovnika, mladih gnjevnih ljudi, pa i disidenata što su s vremenom, a prije Hitchensa, prešli s lijevoga na desni centar (Daniel Cohn-Bendit). No, je li lijeva inteligencija zaslužna što oštrom Hitchensovu oku ne mogu promaknuti političke nepravde, gluposti ili nesmotrenosti vodećih Demokrata ili Republikanaca? Naime, Hitchens vrlo često diže svoj glas u obranu nevinih, pogotovo ako su žrtvena janjad, propituje istinitost ili iskrenost naizgled uvriježenih puteva i mišljenja, ruši tabue, a posebnu sklonost gaji prema napadanju ustoličenih ikona, bile one predstavnici političkog, kulturnog ili vjerskog života. Poznato je Hitchensovo provociranje glumca Charltona Hestona kada ga je uživo za kamere CNN-a tražio da nabroji zemlje koje graniče s Irakom, a što ovaj nije znao. Na Hitchensovoj su se listi osumnjičenih našli Bill Clinton (dok je bio predsjednik), britanska kraljevska obitelj, Majka Tereza (koju s posebnim guštom proziva i naziva hohštaplerkom), Noam Chomsky, Henry Kissinger ili, zadnji u nizu, Mel Gibson u povodu njegova filma Pasija i izjave Gibsonova oca da je holokaust izmišljotina. Sam Gibson očevu je izjavu olako komentirao, u smislu – da, mnogi su poginuli u ratu, ali shit happens.

Legenda suvremenoga istraživačkog novinarstva

Tehnički gledano, Hitchensova je logika predvidljiva; kao što rekoh, prije dvadesetak godina istoga bi časa potvrdio da je po vokaciji socijalist, dapače trockist, i da nastoji slijediti literarnu tradiciju pisaca kao što su Victor Serge, ili poznatiji, George Orwell, međutim danas će uporno ponavljati kako je pogriješio, pripisujući to svoje opredjeljenje mladenačkim idealima. Usprkos (pre)kasnoj promjeni političkoga smjera, Hitchensova je misao bila živa i aktualna bez obzira na stranu koju je zastupao: živite li u nekoj zajednici ili društvu sretni zbog toga kakvo jest ili tek očekujete da bude takvo da vam omogući sreću; je li demokracija stvarna volja naroda, posljedica političkog progresa i zrenja ili tek pokriće bogatima da iskorištavaju otvorenost društva kako bi nametnuli različite forme gospodarskog nadmetanja u borbi za jačanjem vlastitih gospodarskih i financijskih potencijala? Kako bi upozorio na moguće devijacije, Hitchens u tekstovima njeguje tračak satire, ali kako su mu satira i kritika bez imalo straha upućene političkim ili poslovnim moćnicima, smatraju ga jednim od istinski beskompromisnih boraca za pravdu kojeg nikada ne prozivaju pozerom. Istina, Hitchens je nedavnu političku nesigurnost iskoristio više za promociju, a iako zvuči kao klišej – Hitchens čas lijevo čas desno, sto puta ovamo ili onamo - svejedno je, svjestan da klišeji postoje kako bi im se kontriralo, tu je našao motiv marketinškog buđenja i uspješno osvježio uspomene na vlastitu karizmu (stalno mu nude TV-show). Klišej nije klišej ako ne ruši klišej.

Nije slučajno da je slavni Gore Vidal izjavio da bi, ako ga se pita koga bi nominirao kao nasljednika... izabrao upravo Christophera Hitchensa. No, njega to ne zanima. Pa zašto ga nazvati zločestim, ako već pripada živim legendama suvremenoga istraživačkog novinarstva? Ne i zato što je stvarno zločest, pa bi mu namjere bile takve – da piše s tendencijom da nekome napakosti ili da nekoga kompromitira – nego upravo suprotno: Hitchens je jedan od onih koji ne pristaju na kompromise, on je onaj požrtvovni, pošteni i stvarno moralni momak koji će i kada zagusti podmetnuti svoja leđa, pobrati batine za ono što nije rekao, on je taj kojeg prozivaju za sve neizrečene grijehe. Hitchens je takav tip, podmeće leđa temama koje bi bile teško obradive nekom drugom, ne zbog samoga sadržaja, nego zbog mogućega žrtvovanja egzistencijalne sigurnosti. Ne može se reći da je Hitchens jedini preostali, beskompromisni, istine žedan kolumnist, ili da na kocku stavlja život, ali zasigurno je jedan od najintrigantnijih, jer se ne boji sam izaći na teren i suočiti se s metom koju obrađuje.

Angažman s mjerom

Ako se pitate što je uzrokom Hitchensove intrigantnosti, to je možda – angažiranost. Riječ je, naime, o angažiranu stilu, kako u sintaksi engleskog jezika kojom Hitchens suvereno vlada, tako i načelu nervus probandi (srž je u dokazivanju), tj. načinu kojim dokazuje svoje stajalište, pogađajući srž teme. Posljednje, ali ne i manje važno jest – nihil probat qui nimium probat – Hitchens ništa ne dokazuje jer previše dokazuje, a to je Hitchensova najdraža metoda: uvijek s mjerom, ništa suvišno kako ne bi prešao granicu nametljivosti i postao neuvjerljiv. Angažiranost (srca) bi se, dakle, mogla pripisati cut and paste metodi, kompjutorskim rječnikom, no to ne znači da je išta izrezano i nadodano, tj. prepisano. Hitchensove su misli izvorno njegove, nema muljanja, a iako se s njime možete i ne morate složiti, nema toga što bi moglo potkopati njegovu vjerodostojnost, pa i onda kada je riječ o bolnim pojavama ili gradivu. Bez obzira na čijoj ste eventualno strani, to još ne znači da Hitchens u osnovi gubi smisao za objektivnost. Ako ništa drugo, barem će vas poslušati, a onda napisati ono što on vidi istinitim. I uvijek i ma gdje god bili, ne zaboravite na valutu – jer najbolnije je to što samo dolari spašavaju svijet.