Što ne valja u naslovnoj kući, odnosno u svim kućama?
Čeljad je uvijek bijesna! U biti, naslov se odnosi na potrebu za strukturirajućim ritualima obiteljskog života koji se smatraju biljegom tradicije i respektabilnosti, no zapravo su često samo malograđanski bal frustracija i igara moći. Ova je tema filmski potentna, i znam da je više puta viđena na filmu, kod nas recimo u Kotlovini Tomislava Radića. Ja sam joj pokušala prići iz drugog kuta, stilizirati je gotovo do granica groteskne slikovnice – veselilo me na taj način prikazati rođendanski roštilj – zabavu ugledne mesarske obitelji. Inače, sam naslov filma je poslovica (na koju mi je ukazao Bruno Gamulin) koja se koristi kad netko usred tulumarenja poželi ići kući. Ironija je da glavna junakinja Sandra nema kuće u koju bi pobjegla sa zabave.
U filmu kao da postoji međuigra unutarnjih nemira protagonistkinje koje pratimo kroz njene halucinacije i tjeskobe uzrokovane surovom okolinom u koju je utopljena. No ipak, na čemu je težište?
Njene halucinacije su prisilne radnje koje svojom vulgarnom ekscesnošću pokušavaju razbiti malograđansku noćnu moru u kojoj se nalazi. One su svojevrsni pounutreni bunt koji Sandra ne može racionalizirati i zaista “razbucati stvari”- već samu sebe cenzurira imperativom “normalnosti”. Pretposljednjim kadrom htjela sam pokazati kako se rastaču granice halucinacije i zbilje, kako članovi obitelji možda pokazuju svoja prava “mrtva” lica. S vremenskim odmakom ta mi se ideja čini možda suviše banalnom, ali za neke stvari vidiš drže li vodu tek kad ih isprobaš.
Koja bi bila tematska poveznica među vašim dosadašnjim filmovima? I postoji li?
Kad ovako gledam, čini mi se da bi se ono što me dosad preokupiralo moglo svesti na istraživanje odnosa moći u nekoj zatvorenoj zajednici, najčešće obitelji. To je tema kojom ću se baviti i u svom dugometražnom filmu i mislim da ću njime valjda o toj temi reći sve što sam oduvijek htjela. Stalno mi se čini da ću se nakon dugometražnog prvijenca idejno ispuhati, i budući da sam u njega utrpala sve, neću više znati o čemu bih pričala. Nedavno sam razmišljala kako je možda vrijeme da krenem razmišljati o pričama koje nastaju među potpunim strancima, da krenem promatrati likove koji se pred drugima žele pokazati u boljem svjetlu.
Kako nastaju priče koje onda postaju vaši autorski filmovi?
Najčešće nastaju od lika koji me zanima – neke osobe koju izgradim u glavi od niza fragmenata iz stvarnosti i iz fikcije. Onda se uhvatim kako stalno razmišljam o toj izmišljenoj osobi pa joj pokušam smisliti situaciju i likove oko nje, najčešće likove koji je izluđuju.