Saša Šimpraga  

Manduševac treba mijenjati

Iako je stoljetna uloga vrela Manduševca na zagrebačkom glavnom trgu bila javna česma, danas je tamošnje prisustvo vode simbolično tj. svedeno samo na ukrasni bazen, fontanu. Upravo s obzirom na taj zakinuti karakter, Manduševac traži minimalno preoblikovanje postojećeg rješenja kako bi se omogućila konzumacija vode kao sadržaja koji trgu nasumično nedostaje. Povod tom poboljšanju mogla bi biti ovogodišnja trideseta obljetnica ponovnog otkrića ostataka povijesne česme, ili iduće godine trideseta obljetnica kako je ona vraćena na Trg bana Jelačića. 

Značenje Manduševca za Zagreb je veliko, ne samo s obzirom na legendu o imenu grada, već i općenito vrela pitke vode kao preduvjeta za grad. Najraniji spomen Manduševca seže u 14. stoljeće. Izvor se nalazio na zapadnoj strani današnje Bakačeve ulice, na kućnome broju 3 odakle je voda tekla do zdenca na platou današnjeg trga. Već u 16. stoljeću zabilježeno je da se vrelo uređuje, česma je obzidana 1641. godine, a vizualno zabilježeni izgled dobila je 1852. godine i to u povodu posjeta Franje Josipa I. Tada je dotadašnji zdenac zamijenjen novim, postavljena je ograda, a u središtu je instaliran željezni kandelabar s uljenim, kasnije petrolejskim, svjetiljkama. Nabavljen je na Svjetskoj izložbi u Londonu. 

Povijest javne česme na Trgu uključuje njeno postojanje, ali i period dok je nije bilo budući da je krajem 19. stoljeća Manduševac zatrpan (neko je vrijeme još ostao kandelaber, ali je i on 1907. uklonjen), a s izgradnjom nove palače na mjestu samoga vrela i ono je 1912. poništeno. U međuvremenu je na trgu, i to na njegovom istočnom dijelu koji bilježi kontinuitet prisustva vode, postojao "Željezni Francek" koji je također s vremenom maknut. 

Uređenje glavnoga trga povodom Univerzijade 1987., događaja koji je općenito označio bitan iskorak u uređenju Zagreba i izgradnji važnih infrastrukturnih javnih, napose sportskih objekata, rezultiralo je i otkopavanjem nekadašnje česme koja je bila praktički zaboravljena. 

No, kod preuređenja i povratka Manduševca učinjen je propust, naime, mogućnost konzumacije vode nije predviđena.

Tako je pronalazak kamenih ostataka, kamene kocke i ostataka zida i poda, rezultirao vrijednim, ali tek simboličnim povratkom česme koja je u novom obliku (ponovo) unijela element vode u iskustvo i doživljaj trga. No, to je prisustvo vode isključivo dekorativno, a ne i utilitarno i upravo tu ima mjesta pa i potrebe za korekcijama.  

Novootkriveni Manduševac prvih je godina sadržavao u podzemlju otkriveni kameni dio koji je kasnije uklonjen s obrazloženjem da se ne uklapa. Kubus se danas čuva u Muzeju grada Zagreba. 

Ta je promjena potaknula raspisivanje javnog natječaja za alternativno rješenje, no ni tada programski nije prepoznata ni naglašena potreba mogućnosti  konzumacije besplatne pitke vode. "Jugoslavenski, pozivni i opći, javni, anonimni" natječaj bio je raspisan 1989., a odluka donesena 1990. godine. Pristiglo je 30. radova. Dodijeljene su dvije ravnopravne prve nagrade, no "kao prikladniji za izvedbu odabran je rad Borisa Ljubičića, koji, asocirajući na uklonjenu kamenu kocku, postavlja "kocku" od vodoskoka. S kompjuterski programiranim mlazevima koji koji stvaraju promjenljive oblike i presjeke kocke u raznim smjerovima i kosinama, a ujedno su kombinirani s raznobojnom rasvjetom (iznutra, light show), pa i tihim ozvučenjem (…)". [Radovan Ivančević: Za Zagreb (... suprotiva mnogim)]

Većina na natječaju pristiglih prijedloga "predviđala je dodavanje kamene ili brončane skulpture, i to najčešće hiperdimenzionirane." (ibid.) 

Bez obrazloženja, rješenje koje je odabrano, nikad nije implementirano, a ne bi ga imalo smisla ni izvesti danas, više od dva desetljeća nakon natječaja.  

Tadašnje polazište bilo je nadomjestiti kamenu kocku, a umjesto toga, neki budući zahvat trebao bi fokus staviti na vraćanje izvornoj funkciji Manduševca kao javne česme. Iako je sadašnje rješenje projektirano da udomi kameni kubus kojega tamo više nema, nema potrebe da se s dodatnim sadržajem postojeće stanje bitno narušava budući da uglavnom zadovoljava i dobro je uklopljeno u prostor. 

Kako je nadogradnja svakako potrebna, a glavni gradski trg treba nuditi sadržaj vode za konzumaciju, najbolje mjesto je upravo ono povijesno – tamo gdje je ta funkcija stoljećima bila prisutna i služila svima.

U širem promišljanju trga na kojem se Manduševac nalazi i osim njegove potrebne nadogradnje iz fontane i u česmu, s promjenama na trgu u budućnosti valjalo bi se pozabaviti i prenaglašenim stupovljem uz prugu koje je općenito pregusto (pa i previsoko). Stvarajući svojevrsni vizualni zid, stupovi u osnovi smanjuju trg gotovo za trećinu. Mjesta ima i za poboljšanje uvjeta sjedenja na trgu u svim godišnjim dobima. Jednostavna i potrebna izmjena je i drugačije rješenja postamenta javnog sata budući da je sadašnje rezultat improvizacije nakon što su uklonjeni paneli s fotografijama koji su prekrivali sada vidljive stupove (moguće je primjerice objedinjavanje funkcije sata i drugih info sadržaja koji sad postoje na trgu kao zasebni objekti). S nekom većom preregulacijom trga uputno bi bilo i spomenik banu vratiti na izvornu ili neku drugu lokaciju kako bi skulptura na bolji način dominirala prostorom i bila vidljiva iz prilaznih ulica. No, najjednostavnija i poželjna intervencija jest upravo otvaranje mogućnosti konzumacije besplatne pitke vode na Manduševcu. Pritom, argument u prilog dostupnosti pitke vode nije samo njegova povijesna uloga, već podjednako i suvremeni standardi i upravo porazna činjenica da na glavnom trgu ali i središtu grada i Zagrebu općenito, pitka voda u javnom prostoru uglavnom nije dostupna. 

Rješenje Manduševca kakvo je sad ne predstavlja povijesni oblik ali se na njega oslanja, a niti je riječ o oblikovanju u koje se ne bi trebalo intervenirati pa je ono kao takvo podložno izmjenama. Utoliko je i predložena nadogradnja itekako moguća. 

I sama povijest uređenja česme zabilježila je različite manifestacije njenog oblikovanja. Danas bi ona neupitno trebala omogućavati pijenje svim dobnim skupinama ali i životinjama, a istovremeno u centralnoj poziciji, i svom mjerilu, doprinijeti i afirmaciji vode kao javnog dobra. Čak i gradska legenda da se onaj koji pije na Manduševcu Zagrebu uvijek vraća, ide u prilog restitucije. Uvođenje dodatne, "pitke", funkcije nije tehnički zahtjevno, nije skupo i ne treba bitno narušiti postojeći autorski koncept koji je korektan, dok je nadogradnja sadržaja uputna pa i nužna. Riječima arhitekta Jesenka Horvata, i zato jer "vodu treba i okusiti, a ne samo gledati".

***

Temat "Voda i javni prostor" nastao je u sklopu istoimenog programa projekta Ars Publicae Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja. Programom u 2016. godini u fokusu je pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro.

Više o projektu

Temat je uredio Saša Šimpraga.