Uz Maniju za sonetima Vlade Marteka, Zagreb: DAF, 2014.
Tko god se trenutno žali na smrt jezika ili mrtvilo teatra zasigurno nije posegnuo za kompleksnom izvedbom pod nazivom Manija za sonetima (Zagreb: DAF, 2014) vizualnog, performativnog i verbalnog umjetnika Vlade Marteka. Nekadašnji pripadnik Grupe šestorice već se četrdesetak godina bavi "generiranjem situacija" koje poriču poznate okvire predstavljanja vlastite izvedbe, upućujući na problem prezauzetosti i prevelike ideologijske upotrebljenosti svih poznatih mjesta izlaganja, zbog čega je jedna od glavnih strategija Martekova umjetničkog rada upravo generiranje neočekivanog konteksta.
Ako nigdje na javnim scenama nema kristalne jasnoće ni (geo)metrijskog sklada, možda je zaista potrebno ući u sonet kao što se ulazi u sklonište i njegovo prizorište. Povijesno gledano, to nipošto nije malo zdanje. Naprotiv. To su nepregledna stihovna prostranstva. Sonet kao pribježište tako postaje raskošna autorska kuća, iz koje nas, kad jednom uđemo, više nitko ne može izbaciti; niti je itko može zatvoriti, srušiti, prodati, deložirati ili konfiscirati. Sonet nije dio ni državnih ni gradskih teritorija. Upravo zato, dok neki pobunjenici posvajaju ulice, drugi posvajaju ritmičke sklopove. U oba slučaja, na djelu je svakako i potraga za novim javnim mjestima. Novim oblicima izložbenih i izvedbenih metrotopija.
Zvuk "prazne" forme Kako veli autor u uvodu svoje knjige: "Prošlo je oko četiri desetljeća otkako su nastali prvi prazni (od riječi ispražnjeni) soneti. U međuvremenu nisam odustao, dapače zadnjih godina pravim sonete više nego ikada prije. Nekako mi je brak forme i praznine prilegao uz radno biće." Brak forme i praznine? Ili precizno markiran prostor za izvedbu? Svakako svjesno poništavanje pjesničkog očekivanja verbalnog punjenja soneta u korist izvedbenog ekscesa, odnosno poigravanja neočekivanim punjenjima (isključivo) vizualnih okvira "katrena" i "terceta". Kod Marteka su nejezične strofe shvaćene kao galerijski zidovi ili kazališne pozornice, čija sonetna glosa dolazi u izrazito komprimiranoj varijanti. I originalni je sonet, doduše, zgusnuti heterokozmički sustav s očekivanom glosom završnog udarca stiha, srodan epigramima koje prate nagli i poželjno duhoviti konceptualni zaokreti. Sonete se u povijesti poezije koristilo za vrlo različite svrhe, od ljubavne do rodoljubne lirike, epitafa i satire, od metafizičkih uvida do pejzažne lirike, pri čemu se u 20. stoljeću forma oslobodila čak i rime, ali ne i zadanosti da dva četveroreda slijede dva troreda. Poznate su nam razne vrste soneta (sonnetus simplex, duplex, dimidiatus, caudatus, continuus, incatenatus, duodenarius, repetitus, retrogradus, semilitteratus, metricus, bilinguis, mutus, septenarius, communis, retornellatus etc.), a svakako i geopoetske varijacije soneta među kojima se posebno izdvaja onaj elizabetanski ili Shakespeareov, s tri katrena i jednim distihom. Martek prati ritam i petrarkističkog i elizabetanskog soneta, kako to, uostalom, čine i mnogi pjesnički majstori suvremenog soneta u nas. Tu prvenstveno mislim na Tonka Maroevića i Sibilu Petlevski, ali i na Zvonimira Mrkonjića, Luku Paljetka, Božicu Jelušić itd. Ipak, svi navedeni pjesnici ne žele se odreći "zvonjave" riječi, dok Martek s lakoćom otpisuje logiku soneta kakvu je 1230. godine izmislio jedan sicilijanski odvjetnik na dvoru cara Fredrika II., umjesto toga ispitujući kako zvuči ono čega nema.
Performans pravokutnika U vrlo pročišćenom i elegantnom grafičkom dizajnu priređivačice knjige, Rafaele Dražić, Martekovi soneti uvijek zauzimaju prostor od jedne stranice. Niz započinju četiri prazna pravokutnika u kojima, položena tako da tvore cik-cak liniju, leže četiri ugljena štapića. Ono čime su okviri nacrtani i ono što okviri sadrže posve je istovjetno. Slijede ih tri našiljene olovke koje gledaju u jednom smjeru, dok četvrta našiljena olovka gleda u suprotnom smjeru. Sve zajedno leže u sonetnoj mreži iscrtanoj na crvenoj podlozi, s obaveznim izazovom ispuštenih ili "sablasnih" strofa. Sonet pod nazivom Svijest o radnoj sreći sadrži samo jednu našiljenu olovku u gornjem katrenu, dok je ostatak strofnih okvira ostavljen užitku nadopisivanja. Vrlo sličnu slobodu poklanja nam i sonet bez naslova, ponovno praznim okvirima ugošćujući izrezane stranice bilježnice na crte, okrenute vertikalno. Na stranici potom, susrećemo sljedeći raspored: prvi katren sadrži tekst "10% neighbor, 10% husband, 10% patriot". Drugi katren: "10% father, 10% friend". Treći tercet: "10% fellow worker, 10% nobody, 10% collaborator" te četvrti tercet: "10% artist, 10% child". U nastavku susrećemo sonete napravljene od nizova svih slova abecede u pravilnim strofama, komadića užeta koje se proteže kroz crtvolje od četiri "sonetne crte", kao i kolaž crnih kvadratića raspršenih pravilnim crtovljem. Tu je i tekst autoreferencijalne pjesme organiziran tako da Martekove slavne citate pratimo u precizno omeđenim sonetnim okvirićima: "Ne želim da se itko spasi pomoću poezije/ Umjetnost je umjetna/ Nema umjetnosti bez posljedica/ Ovo nije moj svijet." U košuljicama koje uporno simuliraju formu 4 + 4 + 3 + 3 susrećemo i kolaž sačinjen od banana i mesnih odrezaka, pretpostavljam izrezanih iz reklamnih podlistaka. U nekim su sonetima samo prazne crtice unutar dvije veće i dvije manje "kućice". Jedan sonet sastoji se isključivo od pravilno raspoređenih i ponavljanih riječi "uplata/isplata". Jedan pozdravlja likovne kolege: Vaništinu metafiziku linije, Kožarićevu kuglu, Kniferov meandar, ponovno Kožarićev Crveni pravokutnik. Ne zaboravimo Hamletov sonet: crtež muškog lika koji stoji izvan četiri sonetna pravokutnika, sklopljenih očiju, podignute lijeve ruke, s lubanjom u početnom zaglavlju sonetnog okvira. Ne želim potencijalnoj Martekovoj publici otkriti sve što slijedi, ali svakako bih naglasila dramaturgiju nizanja prizora koji ekstatično gradiraju samo naizgled jednostavan eksperiment s formom (jedan od soneta sadrži formulu Ne rastaj se od soneta!), vremenom stižući do svojevrsnog usijanja strasti prema pjesničkoj gesti.
Rečenica-izložba Što je točno pjesnička gesta? Po čemu se razlikuje od glumačke geste? Možda po tome što glumac uglavnom ponavlja postojeća ponašanja, dok se pjesnik nastoji izboriti za novosenzualno tijelo. Pjesniku nije važno da gesta bude jasno prepoznatljiva, sve dok je otvorena raznim vrstama "spoznatljivosti". Zato je Martekov stih Između mora i Amerike biraj more, napisan na pijesku (u sklopu "Budućih soneta" unutar knjige Manija za sonetima) puno više od "dosjetke". Njime se ponovo vraćamo krucijalnoj važnosti konteksta. Da bismo pratili Marteka na putovanju sonetarijem, da bismo uživali u gradiranju njegova prevratničkog zanata, moramo znati od čega se to more svjesno odguruje. Čemu otkazuje poslušnost. Koju vrstu pre-pre-pre-potrošenih riječi nastoji zamijeniti marom prema rečenicama koje mogu podnijeti čak i status samostalne izložbe. Govoreći o užitku u tekstu, rijetko mi se događa da listanje jedne knjige u meni izaziva osjećaj kao da me hrani sok zrele ljetne voćke čijih se bujica jednostavno ne mogu nasititi. Listam Marteka i već znam napamet raspored stranica, ali još uvijek pijem taj gusti talog zaigranosti i pamćenja kao nešto što me podsjeća na kvalitetu colostruma. Manija za sonetima je ujedno i manija za kulturom koja se ne svodi na recitiranje državnih himni pred grobovima palih branitelja s obaveznom šakom na prsima, već za kulturom otvorena dlana, koja vrednuje vitalnost jedne male i nadasve kozmopolitske forme; minijaturnog prostora eholokacija unutar kojih se neprestano otkrivaju nove dimenzije ludičkog i performativnog odgurivanja od konvencija. U Martekovu slučaju, sonet je otvorena mislionica, radionica, kritikaonica. Govoreći o skvotiranju prostora i strategijama poznatima kao Occupy, Martekov sonet mi je najdraža javna zaposjednutost.