Noga filologa - Manijeva španga

Ovim riječima počinje rimska književnost. Ili, ako hoćete, rimska pisanost. Sve će vam povijesti latinskog jezika, kao i indoevropskih jezika općenito, reći da je ovo nastariji nama poznati zapis na latinskom. Potječe iz stoljeća sedmog prije nove ere, iz doba kad “preko puta”, u Grčkoj, nastaju Ilijada i Odiseja. Zapis se nalazi na zlatnom brošu (odnosno kopči, ili špangi, za odjeću) nađenoj u jednom grobu desetak kilometara jugoistočno od Rima, na mjestu antičkoga grada Preneste. Danas je to Palestrina.

Stvari koje govore

“Manije me napravio za Numerija”. Stanite malo. Posegnimo za jednostavnim, ali efikasnim sredstvom iz arsenala književne analize – zapitajmo se “tko to govori?”. Govori broš; govori predmet.

Usporedba će pokazati da isto tako govore i ostala dva najstarija latinska natpisa, Duenov vrč i Ficoronijeva škrinja. Škrinja, koju je – također u Palestrini – 1738.?našao Francesco Ficoroni, veli ovo: “Novije Plaucije me napravio u Rimu / Dindija Makolnija [me] dala kćeri”. Duenov vrč (nađen u Rimu 1880) govori nešto oko čega se znanstvenici još spore; jezik je odviše arhaičan, pravopis odviše nestandardiziran, da bi tumačenje bilo jednoznačno. Pikantna je, međutim, mogućnost da ovaj vrč (sa svoja tri grlića sličan zagorskim “bilikumima”) govori nešto lascivno. Otprilike: “Bogovima se kune tko me daje, ako cura prema tebi nije dobra, a ti je jelom nagovori na fuk. Dobar (ili Dueno, kao vlastito ime) me napravio u dobru svrhu, dobrome neka od mene ne bude zla”.

Govore stvari. Ovo je za nas današnje neobično. Toliko neobično da natpise dovodi do ruba književnosti. Kad danas predmet želi poručiti tko ga je napravio ili kome pripada, on kaže jednostavno, i – rekli bi gramatičari – neoglagoljeno: Končar, Nike, Albrecht Dürer. Naši predmeti zapravo ne govore: netko je natpis na njih stavio. To naprosto piše.

Najstariji latinski natpisi sugeriraju drukčiji odnos prema pisanju. Ako je pisanje zapisan govor, onda nužno mora postojati i govornik, netko tko riječi izgovara.  Za prvobitnu pisanost, govor bez govornika nije moguć.

Operi me

“Dobro, ali to ne rješava pitanje zašto govore sami predmeti”, primijetit ćete. I bit ćete posve u pravu. Zašto ne piše jednostavnije “Ja, Manije, napravio sam ovo za Numerija”?

Ne piše jer – za svijest na granici između usmenosti i pisanosti – Manijev govor pripada samo Maniju. Španga ne može govoriti Manijeve riječi; ona mora govoriti svoje.

Ili, ako vam se ovo čini neuvjerljivo i prekomplicirano, može i jednostavnije: kad govori sama španga, natpis je uvjerljiviji. Riječi dobivaju veću moć, i daju špangi veću moć. Ona može govoriti! Ona je živa! Ona je čarobna!

Primitivno? Korak u magični svijet gdje je svijest još neizdiferencirana, gdje svoju svijest dijelimo s okolinom, gdje nam govore trave, drveće, potok – kao i tanjuri i alat, kao i životinje? Gdje je to “govore” još uvijek doslovno? (i danas nam tragovi na stazi “govore” da je netko prošao prije nas, ali to je zapravo metafora za “mi po tragovima zaključujemo da je netko prošao prije nas”. I svatko danas zna da je to metafora.)

Pogledamo li oko sebe, vidjet ćemo da “predmet koji govori” u natpisima i danas još uvijek postoji. Barem na dva mjesta, barem u dva konteksta. To nam omogućava da procijenimo učinak takvog natpisa.

“Ovdje čuvam ja”, kaže tablica na ulazu u dvorište s “oštrim psom”.

“Operi me”, kaže natpis na prašnjavom stražnjem staklu automobila.

Made by

Tri najstarija latinska natpisa govore nam, međutim, još ponešto. Ako je činjenica da govore broš, škrinja i vrč upadljivo neobična – ostalo je s natpisa možda upadljivo obično. Broš, škrinja i vrč poručuju da su ih napravili Manije, Novije Plaucije i Dueno: ponosno noseći potpis umjetnika, u isti mah i reklamiraju, i garantiraju autentičnost, i izražavaju majstorovu samosvijest.

Broš i škrinja također govore i kome su namijenjeni (Duenov je vrč tu malo neodređeniji): “za Numerija”, “po narudžbi Dindije Makolnije, za njezinu kćer”. Ovo je već vlasnikova reklama i izraz samosvijesti, i tu se moramo sjetiti da ne govorimo o običnim uporabnim predmetima. Pred nama je antička haute couture, to su luksuzni i skupocjeni predmeti namijenjeni eliti (možda baš to čini malo odviše “prostačkom” daljnju moguću interpretaciju: da pisana obavijest o vlasniku sprečava krađu).

I kod umjetnika i kod vlasnika takli smo još jednu posebnost antičkog pisanja: ono je način da se nadvlada vrijeme. Da se dostigne – ma koliko djelomična – besmrtnost. Sjetimo se da su predmeti nalaženi u grobovima! Postojala su, eto, tri ugledna arhajska rimska umjetnika; zvali su se Manije, Novije Plaucije, Dueno. Postojali su, eto, Numerije i Dindija Makolnija, ugledni ne samo među svojima (koji ih ionako i predobro poznaju); njihov broš i njihova škrinja govore i budućim naraštajima, pružaju i dragu uspomenu (kćeri Dindije Makolnije, svima koji će kao nasljednici nositi Numerijev broš) i informaciju: bili smo tu. Živjeli smo.

Krivotvoritelji

Osim što Numerije možda nikad nije živio. U prvome dijelu ovog teksta namjerno sam vas zaveo; podlo sam prešutio bitan podatak o Manijevoj špangi. Naime, vrlo je lako moguće da je ona falsifikat.

Manijevu špangu, fibulu iz Prenesta, pronašao je, i o tome znanstvenu javnost 1887.?obavijestio, njemački arheolog Wolfgang Helbig (1839. – 1915.). Ugledni stručnjak i drugi tajnik Njemačkog arheološkog instituta, nije, međutim, izvijestio gdje je točno fibulu našao, nije je dovoljno precizno opisao, a njezina je materijalna svojstva donedavno bilo teško analizirati. Njegov je autoritet, međutim, bio dovoljan da znanstvena javnost ipak uglavnom povjeruje u autentičnost nalaza, te da povjesničari jezika i književnosti u sve udžbenike i priručnike uvrste natpis s fibule iz Prenesta kao najstarije svjedočanstvo o latinskome.

Stotinu godina nakon Helbiga – usprkos općoj prihvaćenosti natpisa, sumnje u autentičnost trajno su tinjale – ugledna je talijanska paleografkinja i arheologinja Margherita Guarducci u dvije studije pokazala da je fibula iz Prenesta falsifikat, kako paleografski, tako i zanatski (natpis je, tvrdi ona, urezan alatom koji arhajsko zlatarstvo ne poznaje); napokon, potvrde svojih sumnja našla je i u nekoliko Helbigovih privatnih pisama.

Nakon što je Guarducci iznijela svoja saznanja, znanstvena se javnost podijelila. Dio – osobito angloameričkih i talijanskih arheologa – dokaz falsifikata prihvatio u potpunosti; međutim, kako se Guarducci malo zaletjela, te je, ustanovivši da je natpis falsifikat, porekla autentičnost samoga predmeta (što nije bilo točno; sama fibula, čini se, zaista jest iz sedmog stoljeća prije nove ere), drugi dio znanstvenika – osobito njemačkih – zadržao je izvjestan odmak. Možda Manijeva španga jest krivotvorina, ali ona je ingeniozna krivotvorina.

Kao prvo, Helbig i njegovi suradnici krivotvorili su – ako jesu – samo natpis. Na autentičnu fibulu iz sedmog stoljeća prije nove ere urezali su riječi arhaičnog latinskoga, zapisane na arhaičan način. Kao drugo, sam je natpis toliko osebujan – na toliko mnogo načina odudara od latinskog kakav poznajemo – da time krivotvoritelj praktički izaziva, dovodi u pitanje uvjerljivost vlastite krivotvorine. A koji bi to krivotvoritelj htio? Tko bi se usudio napraviti falsifikat koji nije u skladu s onime što znamo, s onime što očekujemo? (Naravno, ako želite napraviti krivotvorinu baš nedvojbeno najstarijeg natpisa latinskog jezika, morate staviti nešto nepoznato, nešto iz faze razvoja jezika koja prethodi onoj posljednjoj koju znamo. No svejedno je krivotvoriteljska bravura staviti na natpis ne nešto očekivano, nešto što bi jezikoslovci predvidjeli, nego neočekivano. Manijeva španga, naime, pokazuje jezičnu osobinu – reduplikaciju perfekta – kojoj u nama poznatom latinskom ni traga nema.)

Midsomer Helbig

Peripetijama ovdje nije kraj. Kao što smo si gore postavili jedno neočekivano, premda jednostavno pitanje (“tko govori”), tako slično možemo postupiti i ovdje. Dobro, Helbig je krivotvorio fibulu iz Prenesta. Ali cui bono? Zašto je to učinio?

Upravo 1887. – u godini objavljivanja nalaza fibule – Wolfgang Helbig istupio je iz državne službe (bio je, podsjećamo, tajnik Njemačkog arheološkog instituta) da bi u Rimu živio kao slobodni znanstvenik (Privatgelehrter), baveći se posebno zidnim slikarijama iz Pompeja. Status slobodnog znanstvenika mogao si je priuštiti kao suprug ruske kneginje Nadežde Šakovske (1847. – 1922.). U “slobodnoj” fazi svog života Helbig jest djelovao kao trgovac umjetninama, ali je objavio i Vodič kroz javne zbirke klasične starine u Rimu (prvo izdanje 1892., drugo 1899.) – djelo koje je i danas (u četvrtom, potpuno prerađenom izdanju, 1963. – 1972.) referentna publikacija, poznata jednostavno kao Helbig.

Možemo se, dakle, slobodno zapitati zašto bi se Helbig upuštao u trgovanje krivotvorinama? Bio je prvorazredni i već priznat znanstvenik – vjerovali su mu vodeći autoriteti doba, Mommsen (koji je fibulu iz Prenesta uključio u Corpus inscriptionum Latinarum) i Wilamowitz; bio je bogato oženjen; cui bono?

Odgovor stiže – opet – s neočekivane strane, i pretvara ovu jezikoslovnu crticu u siže krimića, gotovo u epizodu Ubojstva u Midsomeru. Helbig je pripadao krugu Edwarda Perryja Warrena (1860. – 1928.). Warren je bio Amerikanac, bogati kolekcionar antičke umjetnosti i homoseksualac – njegova kuća u Oxfordu, Lewes House, bila je opisana kao “ustanova slična samostanu, u kojoj žene nisu dobrodošle”; rimski srebrni pehar iz njegove zbirke, “Warrenov pehar” (danas u Britanskom muzeju, prvi put znanstveno opisan tek 1993), jedan je od najljepših i najuzbudljivijih antičkih prikaza muškog homoseksualnog spolnog odnosa. Ako je Helbig bio u intenzivnom kontaktu s Warrenom i njegovim gay društvom (kako otkriva Warrenov biograf David Sox, a dalje spekulira William M.?Calder III u svom prikazu Soxove knjige) – razlog zbog kojeg bi Helbig mogao očajnički trebati dodatan izvor prihoda možda mimoilazi slavohleplje. Možda se radi o ucjeni; možda je Helbig želio prikriti svoje homoseksualne afere (u Rimu s kraja devetnaestog stoljeća ljubavnica-dvije nisu nikakav problem za reputaciju).

Vidi tko to govori

Pikanterije koje sam ovdje s vama podijelio svakako me zanimaju (inače ih ne bih napisao). No, mislim da je u sustavu koji čine Manijeva španga, počeci latinskog, devetnaestostoljetna arheologija, Wolfgang Helbig i Edward Perry Warren zanimljivo – poučno – još nešto.

Do pikanterija smo stigli postavljajući neočekivana pitanja. Natpise s fibule iz Prenesta, Duenova vrča i Ficoronijeve škrinje obično čitaju jezikoslovci; njih interesiraju faze u razvoju jezika, fonologija i morfologija. Kad se upitamo, međutim, što ti natpisi govore, kome govore, o kome govore – otkrivamo ponešto što u jezikoslovnu sliku svijeta nikako ne ulazi. Jednako tako, jezikoslovce i povjesničare književnosti ne zanima osobito sam predmet na kojem se natpis nalazi. Kako Manijeva španga izgleda? Gdje se sada nalazi? (Usput: u rimskome Museo Preistorico Etnografico Luigi Pigorini.) Sve je to iz jezikoslovlja i znanosti o književnosti isključeno praktički lege artis.

Nadalje, pošto smo ustanovili da je fibula iz Prenesta falsifikat, tu završava arheološki interes. Eventualno još navedemo tko je kriv, i amen. Ali zašto je Helbig to učinio, kako se to dogodilo, tko mu je pomogao – napokon, kako je moguće da falsifikat bude vrlo kreativna umjetnina sama po sebi (da li to jest umjetnina?) – sve je ovo izvan vizure arheologije. “To je povijest, i to povijest devetnaestog stoljeća. Ili sociologija. Ili biografija. Ali to se nas ne tiče.”

A sve to može biti interesantno, čak uzbudljivo. Uvjet je samo jedan: prestanimo predmet pojedine znanosti promatrati kao njezin predmet. I poslušajmo što nam on sam govori.