Manje Brucknera, više Pascala

Tours errent d’autant plus dangereusement qu’ils suivent chacun une vérité, leur faute n’est pas de suivre une fausseté, mais de ne pas suivre une autre vérité. Pascal, Pensées

Pascal Bruckner intelektualni je ekvivalent pijanca koji tumara cestom, svađajući se glasno s nekim zamišljenim neprijateljima. On te neprijatelje naziva “Timothy Garton Ash” i “Ian Buruma”, ali oni imaju vrlo malo veze sa stvarnim piscima tih imena. Dolje navodim neke od njegovih pogrešnih tumačenja i netočnosti, s nekoliko linkova na internetske stranice za one znatiželjne.

Groteskne optužbe

Pascal Bruckner govori u ime prosvjetiteljstva, ali izdaje njegov važan duh. Prosvjetiteljstvo vjeruje u slobodno izražavanje, bez predrasuda. Zato što se ne slažem – pristojno, precizno i navodeći jasne razloge – sa stajalištima žene somalijskog podrijetla, Bruckner ne oklijeva implicirati da sam rasist (naziva me “apostolom multikulturalizma”, a zatim opisuje multikulturalizam kao “rasizam proturasista”) i seksist (“zastarjeli mačizam”, “duh inkvizitora koji su vidjeli vragom opsjednute vještice u svakoj ženi pretjerano uzbudljivoj za njihov ukus”). To je upravo ona vrsta sveobuhvatne diskvalifikacije kakvu je i sam kritizirao u članku u Le Figarou naslovljenom Le chantage a l’Islamophobie ne odobravajući način na koji je svaki kritičar islama (dis)kvalificiran kao islamofobni rasist. Osim što je tu taj ucjenjivač on sam. Voltaire bi ga se stidio.

Istinski groteskan, do točke samo-parodiranja, ovaj je odlomak: “Gledišta Iana Burume i Timothyja Gartona Asha srodna su onima američkih i britanskih vlada (iako se ne slažu što se tiče politike ). Poraz Georgea W. Busha i Tonyja Blaira  u ratu protiv terorizma može se protumačiti činjenicom da su prednost dali vojnom sukobu a ne intelektualnoj raspravi.” Nije važno što sam bio otvoreni serijski kritičar Busheva (i Blairova) pristupa upravo u tim pitanjima. Za Brucknera, bijelo je crno a riječi znače ono što on želi da znače. Objektivno, drugovi, Timothy Garton Ash se slaže s Bushem. Izvestia (ruske dnevne novine – op. prev.) pod Staljinom bila bi ponosna na njegovu dijalektičku argumentaciju.

Bruckner kaže da sam “apostol multikulturalizma”. Dokaz, molim?

On tvrdi da ja kažem kako je stajalište Ayaan Hirsi Ali “neodgovorno”. Gdje?

On kaže da svoju tvrdnju podupirem “činjenicom kako je ta iskrena mlada žena u svojoj mladosti pripadala Muslimanskom bratstvu u Egiptu”. Ne kažem to i nemam nikakvih dokaza da je tako bilo – u Keniji gdje je tada živjela. Ono što kažem jest: “jer ju je u mladosti mamio islamski fundamentalizam, pod utjecajem nadahnutog školskog učitelja”. Moj izvor za to: Ayaan Hirsi Ali.

On smatra da stvaram simetriju između nje i Muhameda Bouyerija , ubojice Thea van Gogha. Ništa ne bi bilo smješnije od toga.

On kaže da “ona – poput francuskog profesora filozofije Roberta Redekera kojemu su također upućene prijetnje smrću na islamističkim internetskim stranicama – mora izdržati izrugivanja idealista visokih načela i salonskih filozofa”.

Što se tiče “salonskih filozofa” već je Ian Buruma istaknuo da Buruma i ja zaista putujemo i slušamo ljude o kojima pišemo, dok Bruckner teoretizira iz svoje pariške fauteuil. Moj članak u The New York Review of Books djelomice je bio zasnovan na istraživačkom novinarskom putu u osiromašene stambene četvrti Seine Saint-Denisa, u predgrađu Pariza, te na opsežnom iščitavanju i provjeravanju činjenica. Ako je to “anglosaksonski”, onda sam ponosan što sam Anglosaksonac. No, mislim da nije. To je samo temeljna intelektualna dobra praksa.

Slučajno se pitam koliko je vremena Pascal Bruckner proveo u nesretnim predgrađima svoga grada? Ili samo dedukcijom iz osnovnih načela dolazi do onoga što naziva “superiornošću francuskog modela”? Možda ne funkcionira u praksi, ali funkcionira u teoriji, pa je u redu.

On kaže da je moje izvještavanje frankofobija “dostojna američkih neokonzervativaca”. Kako? Gdje? Za više dokaza moje frankofobije, vidi moje članke.

Nova europska priča

Glavna šteta u svemu tome je što bi zaista trebalo voditi ključnu rasprava – onu o kojoj će ovisiti budućnost slobodnih društava u Europi. Istina, očita onima od nas koji žive u zajednici zasnovanoj na stvarnosti, jest da ni ekstremna verzija živi-i-pusti-umrijeti separatističkog multikulturalizma koju je Ali vidjela i s pravom kritizirala u Nizozemskoj (i koja je viđena također u nekim britanskim gradovima) ni sekularistički republikanski monokulturalizam kakav propovijeda Bruckner i kakav se (djelomice) prakticira u Francuskoj nisu omogućili muslimanskim useljenicima i njihovim nasljednicima da se u Europi osjećaju kao kod kuće – a kamoli da identificiraju sebe kao europske državljane. Niti je u tome uspio njemački, španjolski ili talijanski način. Ozbiljna rasprava trebala bi se voditi o tome koji se elementi iz svakog pristupa mogu najbolje kombinirati da bi se to ostvarilo. I što još možemo učiniti u tom smjeru, na primjer pričanjem nove europske priče – one o Europljanima koji dolaze iz vrlo različitih prošlosti ali idu prema zajedničkoj budućnosti utemeljenoj na zajedničkim ciljevima.

Nakon što sam u svom eseju u The New York Review of Books komentirao da “smatram kako je krajnje sramotno za Nizozemsku i Europu da ne možemo zadržati među nama nekoga poput Ayaan Hirsi Ali”, nastavio sam tvrdeći da njezin pristup “nije primjer koji će slijediti većina muslimana u Europi, barem ne za još mnogo budućih godina. Politika zasnovana na očekivanju da će milijuni muslimana tek tako, odjedanput napustiti vjeru svojih otaca i majki jednostavno nije realna. Ako je poruka koju oni dobivaju od nas da je nužan uvjet bivanja Europljanima taj da napuste svoju religiju, tada će odabrati ne biti Europljanima”. I dalje ustrajem da je to očita istina i važna kritika položaja koji su prihvatili i Ayaan Hirsi Ali i Bruckner.

Dok čeličnom  voljom branimo temelje slobodnog društva, poput slobode izražavanja, trebamo također više tolerancije za kulturnu raznolikost, prihvaćanje temeljnih uvida o vrijednosnom pluralizmu Isaiaha Berlina, i shvaćanje da religiozni vjernici mogu istodobno biti razumne osobe i dobri građani. Ukratko: manje Brucknera, više Pascala.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Better Pascal than Pascal Bruckner objavljen na internetskoj stranici www.signandsight.com/features/1166.html 1. veljače 2007.

Timothy Garton Ash profesor je Europskih Studija na University of OxfordU i na St Antony’s Collegeu. Najnovija knjiga mu je Free World. Kod nas je prevedena njegova knjiga Mi građani: revolucije 1989. : svjedočanstva iz Varšave, Budimpešte, Berlina i Praga (Novi Liber, 1993.)