Marcel Bénabou

Kada bismo vjerovali onomu što kaže Marcel Bénabou – a ima li jasnije poruke od naslova njegove prve knjige Zašto nisam napisao ni jednu svoju knjigu (Pourquoi je n’ai écrit aucun de mes livres) – zasigurno bismo bili očajni zbog toga što ga uopće čitamo. Dakle, prvo načelo benabujskih studija bilo bi: nikada, ali baš nikada ne vjeruj na riječ Marcelu Bénabou. Jer, nasuprot onomu što kaže Bénabou, postoje, zasad, tri takve knjige. I ljudi ih čitaju. Zapravo, zna se da su neki ljudi zalutali u knjige Marcela Bénaboua i nikada se nisu vratili. Prema tome, drugo (i posljednje) načelo benabujskih studija glasi: dok čitaš Marcela Bénaboua, ne zaboravi baciti iza sebe šarene kamenčiće – a ne mrvice! – i čuvaj se kućica od slatkiša. Također, bilo bi dobro da pritegneš svoje najčvršće gojzerice, budući da su čitateljske staze koje je u svojim knjigama zacrtao Bénabou vjetrovite, krševite, i stalno vas vraćaju tamo odakle ste krenuli. Bez obzira na sve drugo čime se naizgled bave, sve knjige Marcela Bénaboua u osnovi govore – pa, o knjigama. One su zabavno opsesivne u svojem inzistiranju na toj temi, a autorski glas u svim trima knjigama obilježava iskrenost, i iskreno razoružavajuća – dvoličnost. To su osebujne knjige, koje je napisao osebujan pisac za osebujne čitatelje; one nude osvježenje u doba kad naracija, u svim žanrovima i medijima, često upada u sladunjavo samozadovoljstvo.

O čitanju i nezadovoljstvima čitanja

Pourquoi je n’ai écrit aucun de mes livres, prvi put objavljena u Francuskoj 1986., kontinuirana je meditacija na omiljenu temu postmodernizma – nemogućnost-pisanja-knjige. Premda tu (na način koji će čitatelj ubrzo prepoznati kao tipično benabujski) ta meditacija poprima oblik parodije, kritike ostvarene prepredenim nanošenjem slojeva ironije u kojoj svaki sljedeći sloj propituje i karnevalizira prethodni. To je knjiga koja stalno započinje, u kojoj je sve uvodno, liminalno, preliminarno. Stranica koju je Bénabou označio eksplicitno kao “Prvu stranicu” pojavljuje se negdje u tekstu, baš kad smo pretpostavili da je početak iza nas i da smo u žiži zbivanja. Iz te perspektive, čitanje Marcela Bénaboua ponekad sliči hodanju po mokrom cementu. No možda je to jedna od Bénabouovih poruka o pisanju: prema njegovu mišljenju, u toj je aktivnosti riječ o počecima, a ne o završecima. Dakle, knjiga Zašto nisam napisao ni jednu svoju knjigu čita se kao uvod u mnogo dulju knjigu, moguću ili virtualnu knjigu, onu koju je nemoguće napisati. U svakom slučaju, to je jedna od najzanimljivijih – i najzabavnijih – knjiga objavljenih u Francuskoj u posljednjih dvadeset godina; i u znak priznanja dobila je prestižnu Nagradu za crni humor Xaviera Fornereta.

Dok se Zašto nisam napisao ni jednu svoju knjigu usredotočuje na pisanje, Baci ovu knjigu dok još možeš! (Jette Ce Livre Avant Qu’Il Soit Trop Tard), iz 1992., knjiga je o čitanju i nezadovoljstvima čitanja. Ona dočekuje svoje čitatelje sljedećim nadahnutim riječima: “Hajde, baci ovu knjigu. Ili još bolje, šutni je što dalje možeš. Odmah. Prije nego što bude prekasno. Takva odluka je, vjeruj mi, za tebe jedini izlaz”. Kada preživi tu strašnu inicijaciju, čitatelj koji je voljan krenuti dalje otkrit će da je priča posvećena uroti (prilično neizbježnoj lažnoj uroti), koja ovisi o čitanju vrlo neshvatljiva teksta. Takva situacija osigurava slasnu hranu za najgoru vrstu čitateljske paranoje. Možda je najbolje pristupiti joj kao perverznom krimiću, u kojemu je čitatelj i žrtva i zločinac.

Nezavršena knjiga kao žanr

Izvorni Bénabouov naslov za knjigu Jakob, Menahem i Mimoun: obiteljski ep (Jacob, Ménahem et Mimoun: une épopée familiale), iz 1995., glasio je Čovjek uvijek piše istu knjigu, što su izdavači odbili. Šteta, jer bi taj naslov izveo zanimljiv – i krajnje benabuovski – komentar teksta na koji se odnosi, upozoravajući s jedne strane na jednostavnost i naivnost, a s druge na gestu najnečuvenije obmane. Naposljetku se pokazalo da je knjiga Jacob, Ménahem et Mimoun prilično drukčija od ostalih Bénabouovih knjiga. On nam govori da želi napisati priču o svojoj obitelji, i o svojem obiteljskom okruženju, dok je to još moguće učiniti prije nego što vrijeme, udaljenost i druge priče izbrišu tragove te priče. Unatoč samome sebi, usprkos svojim najplemenitijim nakanama, Bénabou završava pišući knjigu o samome sebi. Ta vrsta narcizma koja hrani njegovo pisanje i potiče da ono tako blještavo plamti predmet je kojemu se pristupa s velikom dozom humora, dok Bénabou stalno iznova počinja grijeh egoizma, valjajući se besramno u njemu kako bi nas zabavio. Ipak se povremeno može vidjeti kako ozbiljnost njegove namjere proviruje i s vremena na vrijeme zauzima središnje mjesto, dok Bénabou ljubazno opisuje što zaista smjera u toj knjizi: “Napisati nezavršenu knjigu, knjigu koju je nemoguće završiti, ne uslijed moje nesposobnosti, nego kao autentičan književni žanr sa svojim normama i pravilima”.

O knjigama Marcela Bénaboua korisno je razmišljati kao o ciklusu (i za sada barem kao o trilogiji), budući da imaju mnogo zajedničkih osobina, i budući da svaka knjiga pronalazi svoje najbogatije značenje u kontekstu te cjeline. Čini se da naslovi koje bira za knjige, ako mislimo na izvorni naslov knjige Jacob, Ménahem et Mimoun, govore upravo to, u onoj mjeri u kojoj postoji spretna progresija od prvog prema drugom te trećem liku. Osim toga, riječ “knjiga” pojavljuje se u svim trima naslovima. I to je prilično sretan odabir, inače bi te knjige bilo nemoguće klasificirati prema žanru: nisu ni memoari, ni romani, ni ispovijesti, ni autobiografije – Bénabouovi tekstovi ne mogu se opisati našom standardnom taksonomijom tako da se vraćamo osnovnom terminu – “knjiga”. Ako to učinimo, ima nas upravo tamo gdje to želi, uhvaćene izravno u potke njegove veličanstvene opsesije knjigom. No, tko je onda ta veličanstveno opsjednuta osoba?

Tajnik Oulipoua

Marcel Bénabou rođen je u staroj, otmjenoj, velikoj sefardskoj obitelji u Mekn?su, u Maroku 1939. Kada mu je bilo sedamnaest, otišao je studirati u Pariz, prvo u licej Louis-le-Grand, zatim u Ecole Normale Supérieure. Doktorirao je na rimskoj povijesti na Sorboni i godinama predavao taj predmet na pariškom sveučilištu. Deset godina prije nego što nam je pokušao reći da nije napisao ni jednu od svojih knjiga, objavio je eruditsku historiografsku knjigu pod naslovom Afrički otpor romanizaciji (1976.). Godine 1969. pridružio se roir de Littérature Potentielle/Oulipou – udruzi za potencijalnu književnost – skupini matematičara i pisaca koju su osnovali Raymond Queneau i François Le Lionnais i koja se bavila proučavanjem književnih oblika; djelovao je u toj skupini kao izvršni tajnik do 1970.

Nedvojbeno, bratstvo genija u Oulipou pomoglo je dotjerivanju pojedinosti Bénabouove opsesije i uputilo je u smjeru prisutnom u njegovim knjigama. U Bénabouovu pisanju jako je važno pitanje potencijalne književnosti. Razmišljajući o tome kako bi knjiga mogla biti napisana, govoreći figurativno (i često doslovce) u kondicionalnom obliku, Bénabou postupno gradi hipotetski književni spomenik, Knjigu. To se ne odnosi ni na Mallarmeovu idealnu Knjigu ni na Knjigu dragu kabalistima – premda obje te tvorevine prožimaju Bénabouovo razmišljanje. Bolje rečeno, njegov profil postaje jasan, da tako kažem, kroz čežnju knjige za Knjigom. To znači, kada pisac – bilo koji pisac, no to je najočitije kod Marcela Bénaboua, s obzirom na razmetljivost kojom izlaže taj proces – teži napisati savršenu knjigu, ta želja, premda stalno i neizbježno frustrirajuća, svjedoči ništa manje nego potencijalno postojanje Knjige. U ovom slučaju, prilično udaljene od bilo kakvih materijalnih posljedica takvih težnji. Ipak, opijeni eterom tog hipotetskog ideala, ne zaboravimo da su Bénabouovi bolni posrtaji prema Knjizi do sada proizveli (hoće li čuđenje ikada prestati?) – tri knjige. I svaka od njih, premda ne uspijeva biti Knjiga nad Knjigama, može biti prilično opravdano opisana kao knjiga o knjigama.

Citati, aluzije, raznovrsne književne reference bojaju Bénabouovo pisanje do stupnja na kojemu se rugaju našem uobičajenom poimanju intertekstualnosti. Ne možeš se okrenuti i pljunuti na knjige Marcela Bénaboua a da ne pogodiš uglednog predstavnika kanona Zapadne književnosti. Kako bih skicirao nepreglednost književnih područja na kojima Bénabou zasniva svoje knjige (i također, priznajem, iz čistog zadovoljstva zbog nabrajanja), dopustite mi da izlistam imena koje citira, bilo eksplicite bilo aludirajući: biblijska knjiga Propovjednik, Homer, Ezop, Pitagora, Sofoklo, Euripid, Sokrat, Platon, Aristotel, Demosten, Epikur, Ciceron, Vergilije, Livije, Seneka, Martial, Tacit, Tertulijan, Apulej, Plotin, Sveti Augustin, Moses Maimonides, Dante, Abraham Abulafia, Annius iz Viterba, Rabelais, Bonaventure des Périers, Sc?ve, Ronsard, Montaigne, Francis Bacon, Shakespeare, François Maynard, Hobbes, Descartes, Corneille, La Rochefoucauld, La Fontaine, Pascal, Spinoza, Boileau, Racine, La Bruy?re, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Diderot, Lessing, Chamfort, Georg Christoph Lichtenberg, de Sade, Louis-Sébastien Mercier, Goethe, Joseph Joubert, Jean Paul, Chateaubriand, Hölderlin, Walter Scott, Novalis, Schelling, Schopenhauer, Stendhal, Alfred de Vigny, Heinrich Heine, Delacroix (Dnevnik slikara), Balzac, Hugo, Dumas stariji, Gogolj, Poe, Michel de Guérin, Musset, Thackeray, Herman Melville, Henri Amiel, Baudelaire, Flaubert, braća Goncourt, Jules Verne, Edmond About, Émile Zola, Thomas Hardy, Odilon Redon (njegov Diary), Mallarmé, Henry James, Nietzsche, Verlaine, Lautréamont, Huysmans, Pierre Loti, Isaac Leib Peretz, Rimbaud, Joseph Conrad, Sholem Aleichem, Jules Laforgue, Jules Renard, Miguel de Unamuno, Israel Zangwill, Rudyard Kipling, H. G. Wells, Julien Benda, Gide, Proust, Valéry, Alfred Jarry, Thomas Mann, Rilke, Raymond Roussel, Apollinaire, Amédée Achard, Jean Jalabert, Max du Veuzit, braća Tharaud, Edmond Fleg, James Joyce, Franz Kafka, Jean Paulhan, György Lukács, Maurice Sachs, Pierre Benoit, Pierre Jean Jouve, Pierre Reverdy, Franz Werfel, Jean Cocteau, Walter Benjamin, Antonin Artaud, Georges Bataille, Jorge Luis Borges, Henri Michaux, Michel Leiris, Raymond Radiguet, Raymond Queneau, Jean-Paul Sartre, Paul Nizan, Maurice Blanchot, René Char, Simone de Beauvoir, Jean Genet, Malcolm Lowry, Cioran, Lawrence Durrell, Edmond Jab?s, Maxence van der Mersche, Albert Camus, Roland Barthes, Louis Althusser, Josefina Vicens, Italo Calvino, Pierre Bourdieu, Jacques Derrida i Georges Perec.

Anatomija čitanja

No dobro. Suočeni s takvim nizom, mogli bismo postaviti nekoliko pitanja. S obzirom na opseg, širinu i ugled “drugih” u Bénabouovim knjigama, ima li u njima dovoljno “Bénaboua” da bismo ih mogli smatrati doista njegovima? Je li ta intertekstualna panorama pozadina ili ono što prethodi?

Služi li ona tome da podrži, opravda i autorizira Bénabouovo pisanje ili da ga naprotiv poništi, poput književnog tsunamija? Nipošto ne izbjegavajući ta pitanja, Bénabou ih je postavio prvi. Diveći se književnoj tradiciji, uvjeren je da je uvijek ili prerano (zbog toga što pisac još nije dovoljno zreo) ili prekasno pisati (zato što su to već učinili drugi, i to bolje). Suočen s klasičnim izborom – pisati ili živjeti, otkriva da nije sposoban ni za jedno, te razmišlja o povlačenju u književnu šutnju.

No, čitajući Bénaboua, možemo otkriti alternativne puteve djelovanja, makar bili neznatni, puteve koji nam mogu malo pomoći – a i samome Bénabou. Velik dio njegova djela moguće je čitati kao anatomiju čitanja; a u središtu toga nazire se potraga za idealnim Čitateljem.

“Nije li pravi čitatelj onaj koji je sposoban izgraditi mjesto na kojemu disperzija preuzima značenje?”, pita Bénabou, tipično maskirajući zabranu pod krinkom upita. I ta je zapovijed odvratno velika za svakog čitatelja koji nije idealan. Premda u tome i jest poanta: mi nismo Čitatelji ništa više nego što je Bénabou Pisac. Ili bolje rečeno, mi smo Čitatelji onoliko koliko je Bénabou Pisac. Prema Marcelu Bénabou, riječ je upravo o spornoj, ali iznimno rječitoj dinamici, o igri knjige i Knjige, pisca i Pisca, čitatelja i Čitatelja, o književnosti koja preuzima bilo koje značenje kojemu se možemo nadati. Prepoznavši to, nudi nam divlji rasipnički ugovor koji nam obećava potpunu slobodu u književnom činu, uz uvjet da mu se bezrezervno pridružimo u igri – to jest, u radu.

S engleskog prevela Sanja Kovačević

Objavljeno na www.centerforbookculture.org/context/no10/motte.html