Marginalije o fenomenologiji bijelog prostora uz mnogolike granice

***

Dugovjeko postojanje granica nije upitno. Vjerojatno ih je od kada je čovjeka i svijeta. Jer, granica je, s jedne strane, tek odraz stanja stvorenoga, ali i nesavršenog, svijeta koji u svačemu nekakvoga konca sadrži, a s druge strane ona je posljedica čovjekova određivanja i dijeljenja. A znademo, isto tako, po tomu se, među ostalim, čovjek i prepoznaje – po nekakvome davanju mjere i uređivanju. Po (po)stavljanju granica, naime. Sebi samome, ali i Drugima. Stoga je jasno zašto se u njezinome temelju očituje stanovita moć. Ona počesto daje ono samo biti.

***

Pri tomu, važno je uočiti da je granica u nečemu i sudbinska – ona je ta koja obilježava prostor važenja nečega i postojanja nekoga. U granicama netko ili nešto naprosto postoji ili pak ne. No, za razliku od prirodnih, relativno čvrstih i trajnih, datosti granica, za čovjekove je granice značajnija stalnost mijena. Njegovo je postojanje, naime, stalno o(=u)graničavanje¹ vlastite slobode posredstvom mišljenja. Istina, to biva samo do granice granica čovjeka – do njegova kraja.

***

Ta vlastita o(=u)graničenja vrijede onda kako za ono unutar sebe, tako i u čovjekovu sebeizvanjštenju, ali i u prostoru zajedničkoga življenja s drugima. Kao takve, one su uvijek bitno pluralne: mnogo ih je i uspostavljaju se glede mnogočeg. A granice takve tako ne postavljam tek i uvijek samo ja, već to čine i Drugi. To onda znači da se veliki dio života ostvaruje u drami stalnog o(=u)graničavanja sviju naspram svih. Drugim riječima, možemo reći da se život čovjeka nadaje kao vječna dijalektička napetost onoga određujućega i onoga određenoga, između o(=u)graničavajućeg i o(=u)graničavanog, to jest onoga koji stvara granice i onoga koji je granicama stvaran, te s tim povezanim i distribucijom moći.

***

Ono, pak, tako ograničeno donekle je strukturirano i najčešće hijerarhizirano je. A od moderne nužno nasljedujemo i, mahom jedno, središte toga ograničenog, što otvara i prostor za postojanje pograničja – onoga što je uz granicu. Ono što je rubno, ono što je pri kraju, što nekakva margina je, ono što ponajdalje odmaknuto od središta je, koje u sebi najčešće apsorbira svekoliku moć... Kao takvo, pograničje, naime, često izmiče djelotvornom utjecaju i receptivnoj raspoloživosti središta, biva u zaboravu, ne svojom voljom zatajno figurira u nevidljivom, “bijelom” prostoru.

***

Napomenuli smo tek da su granice bitno raznovrsne. I mnogolike su. Ima se granica svakojakih. I velik ih je onda broj. Gotovo da bismo mogli ustvrditi da je granicama onda, a zbog ne samo bezbroja im, moguće pristupati neograničeno...

***

Pa ipak, važnim nam se nadaje i sljedeći uvid: granice su uvijek postavak između nekoga i/ili spram nečega. Nema granice između ničega i naspram nikoga. Određuju i podijeljuju one tako mnogo toga. I uspostavljaju se takve između mnogih. One se, također, uspostavljaju i za mnogo šta. Stoga im i narav mora biti pluralna. Razlikujemo ih, naime, kako po pitanju onoga između čega ili koga i onoga na temelju čega, tako i po pitanju naravi, zatim obuhvata, svrhe, razloga...

***

Samoizvjesno je znanje, očito je dakle, o tomu da su granice gotovo svakojake, da ih je gotovo bezgranično, kao i da su bitno i neposredno vezane uz čovjeka i njegov svijet... Stoga, u biti granica qua granica, čini se, i nije i ne mora biti po sebi upitna. Drugim riječima, mišljenja smo da nije toliko važan sam fenomen, već ono što fenomen konkretno u sebi specificira...²

***

Sjetimo se, u tom smislu, bivše nam domovine i svakovrsnoga obezgraničavanja na njezinome koncu. Vrcala je tada prava erupcija takvoga obezgraničenja. Istina, poradi, kako će ispasti, novih ograničenja. Zar tamo nije upravo odsutnost granica u ljudskom djelovanju imalo za posljedicu viškovito očitovanje tamne strane ljudske naravi? Sjetimo se tek tadašnjeg nam i ovdašnjeg osramoćenja oblikom pitanja: što to tada a kod nas tamo nije puklo, to jest izgubilo granicu? Po svim razinama pucalo je, naime. Raspukli ljudi izlijevali su svakovrsnu mržnju, koja je kulminirala, pazimo, ubijanjem drugih. Čak ni Drugi nije bio granica za vlastito djelovanje! Raspukla se granica pristajanja na bijedu i poniženja, osobito tamo odakle dolazim. Raspuklo se, naprosto, dostojanstvo čovjeka… Granice u ljudskome djelovanju, dakako uz potoke krvi i nesreću svekoliku, su nestajale, a među ljudima i narodima uspostavljale su se. ³

***

Ali, granica kao urediteljica ljudskog spram i između mnogih djelovanja ne očituje se, naznačili smo već, samo u tome. Ona pulsira, biva u mnogočem. Gdje se ona kao odredljiva upostavi, ona postoji na jedan bitno odjeljujući način. Rekli smo već također: ona određuje, ali i dijeli. Granica, naime, određujući dijeli i dijeleći određuje.  I upravo je takva! Ona.

***

Pa ipak, nije toliko važno znati samo to kakva ona jest, već nekako više vrijedi znati i za druge njezine specificitete. Tko je, gdje, kako i s kojom namjerom  uspostavlja? Nad čim je, čija je i kako se njome upravlja? U odnosu na što, između koga je i za koga ona vrijedi ili ne? I na koncu, što za posljedice ima, tko ih sve podnosi ili trpi, a tko pak prisvaja koristi?

***

I ukoliko pokušamo preko tih pitanja pristupati ovome fenomenu, vidjet ćemo da je od, vjerojatno, presudne važnosti za ograničeno, za ono što je izravna posljedica pojave granice, upravo ono kako je u sebi uređeno. Osobito to vrijedi za ono što je izvan čovjeka i što je veća cjelina. Jer, ograničeno je uvijek heterogeno u strukturi. A ako je ono veće, i heterogenost joj raste. I samo zato smo posegnuli za fenomenologijom. Jer, upravo na to smjera fenomenološki zahvat - cjelovito obuhvatiti je u imanentnoj joj složenosti.

***

To napose, kako rekosmo, vrijedi za prostor organiziranog ljudskog postojanja, gdje se onda država i ono s državom povezano pokazuje kao ponajbolji primjer. Tu granica ponajviše određuje život sam. Država je, naime, ta koja omogućuje zajedničko življenje ljudi kroz razne oblike ograničavanja i to mnogo toga. Kako unutar sebe tako i spram Drugih. Onih izvan nje. Zemlja iz koje dolazim glede ovog posljednjeg je, bez sumnje, jedinstven primjer u Europi danas! Napominjem tek jednu nimalo beznačajnu činjenicu - građanin s njezinom putovnicom, a uvelike zbog vlastite krivnje, može danas slobodno putovati tek u tri, i to susjedne zemlje..., što dakako iz aktualne europske perspektive jest više nego deprimirajuće.

***

U unutarnjim, pak, ograničenjima države ni kultura nije izuzeta. I mnogo toga ona određuje. Kultura, naime. Jer, ona se upojedinjuje, te i dijeli nešto naprosto. Donekle partikulira se. Ukazat ćemo tek na to da je u suvremenim državama na djelu zbog toga višestruka parohijalnost mnogočeg. A parohijalnost je bitno kruto ograničavajuća. Parohijalnost, naime, kao oblik organiziranog postojanja nečega. Recimo, na primjer, nacionalitet, religiozitet, regionalitet, lokalitet, pa čak i civilizitet. Naravno, s tim je najuže povezana i neosviještenost kontingentnosti takvih kulturnih obrazaca - parohijalne verzije se, naime, tumače ovdje u njih kao univerzalno važeći stavovi, što je dakako više nego li prijeporno.

***

Pri tomu, nije zanemarivo ni to da ovi partikularni obrasci uspostavljaju onda i vlastitu hijerarhijsku ustrojenost (ne)važenja onoga životnoga. Parohija, drugim riječima, počiva i na principu ekskluzivnosti. Granice parohije, naime, isključuju strance i strano. Drugi(=o) boravi ovdje po pravilu izvan, na dnu ili na rubu. Onemoćen je i onemoćan ujedno. Onaj donekle različit je u bijelom prostoru. Nevidljivost je dio njegova habitusa. No, liberalni diskurs to često ispušta iz vida. On ne pogađa to, jer ne smjera uvijek na područje granice. Rub mu izmiče. On smjera, naime, na središnost i istovrsnost.

***

Sve to, pak, ispravni univerzalistički i aliberalni aksiomi nište: oni nalažu apsolutizirajuću inkluzivnost i postojanje “različitosti bez hijerarhije”. I ništa više. Ali, ni ničega zahtjevnijega. Pograničje ovdje onda nije hendikep. Samo tako se gubi odnos dominacije i subordinacije u međukulturnim relacijama, bez obzira koji vid kulturnog obrasca imamo na umu, bez obzira na mjesto s kojim se i s kojeg se komunicira i njezinu vrstu. No, to nije ovdje tako zbog u svijetu ovome svođenja univerzalnog na partikularno...

***

Recimo, na jednome primjeru, kršćanska paradigma. “Ona pokazuje sveobuhvatnu inkluzivnu strukturu. Isus, naime, pokazuje beskrajno interesiranje za svakog. Njegova okrenutost prema svakom ostvaruje univerzalnu inkluziju, što podrazumijeva razumijevajuće otvaranje prema neponovljivosti drugog čovjeka. Isusovi adresati pri tomu su tipično oni koji su izmješteni iz središta: ‘siromašni, sakati, hromi i slijepi…’ (Lk 14, 21). U takvome okružju se odvija apstrahiranje od bilo kakvih iskustvenih obilježja čovjeka, to jest, od empirijskih razlika bez obzira da li se radi o profesionalnom statusu, ekonomskoj poziciji ili etničkoj pripadnosti, ili, spolu - čuvena Pavlova tvrdnja to plastično dokazuje (‘Nema tu više ni Židova ni Grka: nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu’, Gal 3, 28)“. ⁴ A da li je tako i u praksi? Dakako da nije!

***

Ali, uz granice ide i pograničje, rečeno je već. Kako je moguće, napose iz perspektive moguće utilitarnosti svakodnevlja, živjeti, bivati i rasti u pograničju, značajno je isto pitanje? Na rubu nečega gdje je mnogo toga parohijalno, gdje je skoro sve hijerarhijski ustrojeno i gdje se raspologanje i distribucija moći ne događa prema pravilu pravedno. U pograničju, gdje se osjeća, dakle, manjak očitovanja brige iz središta i suženost resursa i prostora za život. Sjene granice su ovdje uvijek velike i ledne. U tom smislu, rub je uvijek latentno hendikepirajući. I na mikro i na makro planu.

***

Pri tomu, ukoliko je pograničje i manjinsko, ono je ujedno zagraničje. Barem nečije! I on(i=o) onda također projicira(ju) svoje interese, očituje(=u) svoje aspiracije, utemeljuje(=u) svoje djelovanje.... I u tim, gdjekad čak i oštrim, prelamanjima, prepunih paradoksalnostima i siromaštvom ispunjenim uvjetima, dijalektika po- i zagraničja djeluje gdjekad za mnogo što čak i sudbinski a za mnoge sudionike...

***

Djelovanje s margine je stoga, čini se, prilično složeno. Spram različitih središta a iz perspektive ruba moraju se uspostaviti različite strategije, uz dakako računanje na različite hendikepe. Maksimalni napor obično prati minimalnu korist onih s ruba! Ujedno, oni koji su iz središta, koji među sobom mogu biti posve različiti, između sebe se počesto bolje razumiju. Stoga je važno doći do središta, jer se drugačije gotovo ne može postojati. Barem javno. Središte apriorno donosi mnogostruke lagodnosti, a rub, margine, zapušteni i skoro napušteni prostor uz limes viševrsne manjkavosti za sve. Deficiti su ovdje stoga razni... A kako se iskušavaju? Različno, dakako, ali bitno s računom gubitka. I to je posve gotovo unificirajuće.

***

No, nije nevažno ni to kako se, pak, tko postavlja spram pograničja nam u našem svijetu presredišnosno ustrojenog? Osjeća se kulturni imperijalizam. Unificirajućih je i on značajki. Nameće se obično uz posredovanje sile. Ne treba zaboraviti kako svaka pojedina partikularna kultura, a takva je svaka nacionalna pa i religijska, uspostavlja strogu plauzibilnost zahtjeva za samo jednom, „svojom“ istinom. Ona kao takva onda unificirajuće se uobličuje vlastiti svijet, i to ne samo glede pojedinaca, nego i spram cijele zajednice, uz silu rafiniranu.

***

Stoga je onda i razumljivo zašto su tu često na djelu kolonijalne aspiracije središta. Istina, ne uvijek brutalne po naravi - u posljednje vrijeme sve su, naime, sofisticiranije. Nebrutalno one bivaju. Isto tako, prosvjetiteljski apsolutizam, umjetna i napuhana superiornost središta u punom je naletu na okupaciju ruba, na pograničje isto često nastupa se kolonijalno. Svaki se stoga napor za obesredištenje čini kao napor koji je usmjeren k boljitku...

***

Pa ipak, nisu toliko uvijek ni važne konkretnosti sudbina onih rubnih, pa makar bile samoprepoznate i kao slabosti, već i ono kako ih Drugi doživljavaju i interpretiraju. Jer i oni ih određuju tako možda čak i primarno. Reinterpretirajući spomenutog Losoncza reći ćemo i mi malo stvaralačkije: onaj u pograničju viđen je često kao netko tko je duboko usidren u minimalizam agrarnosti, budući da ono veliko i neagrarno, u nadmenoj i krivo slici središta, isključuje rub gotovo po sebi. On je, nadalje, taj koji boravi u nekakvoj ruralnoj samodovoljnosti i samozaboravu, tvrdi se ovdje. Onaj je naprosto koji oformljuje svoje postojanje kroz nereflektirani folklorizam i naivu. Pri tomu, mnogovrsna inferiornost i crta fatalizma u svemu se provlači u ovoj egzistenciji, a jedini spas se često vidi u mahnitom bijegu u središte. Sve to vrijedi bilo za pogled k pograničju ili zagraničju. No, razlika se očituje u tomu što se spram zagraničja očituje i minimalna empatija rođaka iz susjedstva. Ono minimalna, zato što smjera na odnos prema rođaku, koji je, istina, dalek i siromah...

***

Ali, ne treba biti posebno pametan pa zaključiti kako je sve to skupa daleko od istine. Istine života samoga, naime. Jer, život i tamo na rubu bogato pulsira. Nije naprosto svodiv ni na kakvu uniformnost i a priori manjkavost. No, ovdje se ova hermetička bremenitost života pograničarca i/ili zagraničarca samo uz velike napore i različita vlastita predrasudna razredištenja može ispravno razumjeti. Primjer manjinskog pisca u Srbiji koji piše na hrvatskom više je nego paradigma, koju ću ovdje ipak ostaviti i zatomljenu, kako bi se mogla različito i kreativno iščitavati a na temelju iznijetoga predloška.

***

Paradoks je ipak ponajveći sljedeći: pozicija objekta na rubu preovladava jer subjekt se naprosto nema gdje biti. Ne u elementarnom egzistencijalnom smislu. Pa pobogu postmoderna je! Već desetljećima...

***

Pa ipak, ovdje u nas mnogo toga kasni. Centrizam i centralizam država i onoga u državi su preveliki. Stoga snage treba za biti - snage, naime, za postojati na rubu. U bijelome prostoru. I bez moći. A biti mlad još je teže - nemogućnost rasta je, naime, izglednija. Istina, Végela ima još uvijek na rubu. Ali da li će ih biti i nakon njega? Ne zato što Végela neće već biti. Već zato što su granice za mogućnost očitovanja onih s ruba prevelike, naime. Oni rasti, jednostavno, vrlo teško mogu. Samo uporni i hrabri ovdje postaju veliki.

***

Jasno je dakle i sljedeće: granice moje mogu biti i minimalne, ali što to vrijedi kada su mi u državi maksimalne. I tko će o ovome i gdje moći nešto čuti? O samoironične pozicije manjinca!? O kakva antipatriotska pozicija manjinskog čovjeka iz pograničja kada se jedino u inozemstvu može reći nešto o tomu. Ne zato što se doma ne smije, već što se doma nema prilike!

***

A cilj nam ipak mora biti univerzalistički i kozmopolitski, naime: “živo zamišljanje različitog” bez vrednovanja i hijerarhizacije, uz dopuštenje punopravnoga očitovanja, mora nam biti imperativ. Pa ipak, mora se znati da iskustvo, ali i filozofsko i književno naslijeđe, govore ne samo o teškoćama zamišljanja drugih, bilo da nam je to bliska osoba ili stranac, nego i o surovom ponašanju prema drugima. Jedna znanstvenica - Elaine Scarry - izvodi glede toga sljedeće načelo: “čovjekova sposobnost da povrijedi druge ljude veoma je velika upravo zato što je njegova sposobnost da zamisli druge ljude veoma mala”.⁵

***

A kada se govori o teškoćama zamišljanja drugih, ono se najbolje vidi u “slučaju prijatelja”. Pozivajući se na Sartreovu studiju o mašti, Elaine  Scarry navodi da je i slika drugog u liku prijatelja uvijek “blijeda, suha, dvodimenzionalna i nepokretna”. Strategiju, pak, za jačanje kozmopolitskog načela “velikodušnog zamišljanja” ona će preuzeti od Russela, a njezina je bit sadržana u postizanju “jednakosti između sebe i drugih ne na taj način što će se znanju o drugima pridati jednaka težina kao i znanju o sebi, već tako što ćemo izbrisati znanje o sebi i postati jednako beznačajni kao i svi drugi”⁶. A s tom vizurom i graničje nam kopni i slabi. A time i pograničja i zagraničja. Svuda i kod svih! Središte, naime, prestaje biti središtom...

Bilješke:

¹ Ograničavanje u radnji razlikujemo od ugraničavanja. Ograničavanje je dobivanje granica kod objekta - kod ograničenog, a pojam ugraničavanje ističe subjektivni moment - u granice naime mogu sam staviti, to jest ugraničiti, i prostor vlastite slobode.

² I upravo to onda otvara put za njezino svestranije tematiziranje. Ono je, naime, tek onda ne samo u interpretativnom smislu ili heurističkom smislu plodonosno, već i u mnogočem drugovrsnije!

³ Taj nam primjer jasno kazuje i sljedeće: ono što je čvrsto i nije puklo, što dakle ima granicu i mjeru, nekako brižno čuva svašta u sebi. A puknuto, očito, valja nam popravljati. Zaliječiti. Uvlačiti ponovno u granice pristojnog kako se ne bi izlijevalo.

⁴ Ovo navodimo prema Alpár Losoncz Mogućnosti hrišćanske kulture, u Habitus, Novi Sad 2000., br. 3-4, str. 89-102.

⁵ Citirano prema Marta K. Nusbaum i Džošua Koen (ur.), Za ljubav domovine (rasprava o granicama patriotizma), Beograd 1999., str. 127.

⁶ Isto, str. 130

Tomislav Žigmanov, rođen 12. svibnja 1967. u Tavankutu, gdje pohađa osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu završava u Subotici, kao i grupu Filozofija na novosadskom Filozofskom fakultetu, a 1996/97. i 1997/98. student je istih poslijediplomskih studija. Živi u Subotici, radi u Novom Sadu.

Područje mu je filozofijskog interesa problematika praktičke filozofije u širem smislu, zatim etike te filozofije religije. Do sada je objavio dvadesetak filozofskih radova u časopisima Filozofska istraživanja (Zagreb), Crkva u svijetu (Split), Obnovljeni život (Zagreb), Scopus (Zagreb), Dijalog (Sarajevo), Vrhbosnensia (Sarajevo), te Habitus (Novi Sad), Hereticus (Beograd) i Nova srpska politička misao (Beograd). Autor je niza znanstvenih radova o aktualnom položaju vojvođanskih Hrvata te eseja iz područja zavičajne povijesti, kulture i književnosti u vojvođanskoj (Informator, Sveske, Rukovet, Klasje naših ravni, Subotička danica...), hrvatskoj (Republika, Nova Istra, Društvena istraživanja, Riječki teološki časopis, Croatica Christiana Periodica, Časopis za suvremenu povijest, Most-Bridge, Vijenac, Hrvatski iseljenički zbornik...), mađarskoj (Hrvatski znanstveni zbornik) i bosanskohercegovačkoj periodici (Hrvatska misao). Piše i pjesme te refleksivnu prozu. Izvršni je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

Objavio je šest knjiga: Raskrivanje (o svijetu i životu), pjesme (Subotica, 1998.), Iza efemerija svakodnevlja, refleksivna proza (Subotica, 2001. drugo, nepromijenjeno izdanje objavljeno je u Zagrebu, 2002.), Bunjevački blues, pjesme na ikavici (Subotica, 2002. i drugo, prošireno i dopunjeno izdanje 2003.), Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990. – 2002. (prinosi) (Pula, 2005.), Bez svlaka mraka (poema, Subotica, 2005.) i Hrvati u Vojvodini danas – traganje za identitetom (Zagreb, 2006.).

Član je Hrvatskog filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine.