Proglašenje ovogodišnjeg pobjednika natječaja Prozak!
Osmi dobitnik Nagrade Prozak za autore proze iz Republike Hrvatske do 35 godine starosti koju organiziraju Zarez i Algoritam, za godinu 2012., po odluci žirija u sastavu Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar, je Marko Gregur iz Koprivnice.
Nagrada se sastoji od paketa koji uključuje svečanu dodjelu Prozak / Na vrh jezika prstena, godišnje pretplate na časopise Quorum i Tema za godinu 2013., te objave zbirke priča u biblioteci KaLibar mali u izdanju Algoritma tijekom godine 2014. Isti paket dobiva i u prošlom broj proglašeni dobitnik nagrade Na vrh jezika, Luka Mavretić iz Karlovca, s tim što će njegova knjiga biti objavljena u istoimenoj biblioteci.
Natječaji ovim proglašenjem ulaze u novi ciklus pa molimo autore starosti do 35 godina da i dalje šalju svoju poeziju (izbor do 10 pjesama) ili prozu (opsega do 3,5 kartice), kao word dokument u attachu, uz bio-bibliografsku bilješku na e-mailove prozaknatjecaj@gmail.com i navrhjezika@gmail.com.
Vidimo se u idućem broju, u godini devetoj!
Pogled je isti kao i prije. Zaobljeni crveni crjepovi apartmana koji naviruju iz zelenila, antene koje više – manje uspješno love televizijske signale i zatim more. Jedan otočić kojem ne znam ime, a iza njega, s desne strane, Silba. Pogled je isti, ali ja gledam drugim očima. More više nije samo užitak, cjelodnevno kupanje i društvo na plaži s kojim provodim ljeta, više nije samo igra, već i opasnost. Jasno mi je da bi djeca mogla dobiti sunčanicu, jasno mi je da roditelji, ili dobrim dijelom praznika samo djedovi i bake, strepe od onih najbezazlenijih stvari poput ježinaca pa sve do najcrnjih scenarija. Nisam više ista, naravno. Odrasla sam i naravno da stvari gledam drugačije. Ali barem sam tu. Živa sam i gledam zalazak sunca i slušam veselu ciku djece.
Pogled je isti kao prije. To prije druga je polovica osamdesetih. Kraj osamdesetih. Ujesen krećem u školu.
“Veseliš se školi?” pita me baka Mica kad dođem po njezine unuke Mihaelu i Ivu da idemo na plažu.
Gotovo svaki put pita me nešto o školi. Kaže da sam sad već velika djevojčica.
“U podne da ste natrag”, kaže im baka na odlasku.
Odlazimo na mol. To je naš mol. Stalno smo na njemu.
“U podne moramo biti natrag”, kaže mi brat koji je već tamo.
Svi u podne moramo biti u apartmanima na ručku. To se zna, ali svakog nam dana to ponove. Nečija će baka ili djed svejedno doći na mol nekoliko minuta prije podneva po svojeg unuka i svi ćemo se pokupiti na ručak. Tako da uopće ne vodimo brigu o vremenu. Uživamo i ne mislimo ni na što. Na ručak, na jesen, na školu.
Svi smo zajedno, ali ipak u malim grupama. Mi mlađi odijeljeni smo samo generacijski, a oni stariji su u muškim i ženskim grupama. S jedne su strane dječaci. Među njima su i moj brat, njegov najbolji prijatelj Krešo koji ljetuje s nama, i Vanja, naš susjed na moru. S druge strane zavode ih djevojčice. Jedni drugima stalno nešto dobacuju. Oni će svi najesen uglavnom u osmi razred i spremni su na prve ljetne simpatije i ljubavi. Dječaci su redom zaljubljeni u Asju. Htjela bih biti kao Asja. Željela bih imati dugu valovitu kosu poput njene, željela bih se smijati kao ona. Ponekad pokušavam oponašati njezin smijeh i hodati poput nje. Doziva me k sebi i veoma sam ponosna. Kad joj priđem, ona me zagrli i poljubi u obraz. Ona uvijek čini takve stvari i može učiniti da se osjetiš posebnim.
“Kako si?” upita i rukom me pogladi po glavi. Vidim brata kako me ljubomorno promatra.
Pitam je gdje je nabavila gumicu za kosu, a ona kaže u Novalji. Popodne ću moliti baku da me odvede u Novalju.
“Još sam nešto kupila u Novalji. Nešto za tebe”, kaže.
Asja me voli. Asja i ja smo prijateljice. Kad odrastem i ja ću biti poput nje. Zajedno ćemo sjediti na molu i gledati dečke.
“Poslije ručka dođi do mene po poklon”, kaže mi Asja i dečki pucaju od zavisti.
Kupila mi je tehničku olovku.
“Tako da me se sjetiš svaki put kad ćeš u školi pisati. A kad ćeš učiti slovo A, moći ćeš pomisliti A kao Asja.”
Takva je bila Asja. Bilo je nemoguće ne voljeti je.
Pogled je isti, ali ljudi nisu. Nekih više nema. Prošlog ljeta Mihaela je umrla od raka. Bilo joj je trideset i sedam. Bila sam na moru kad je preminula. Spakirala sam se i otišla na sprovod. Njezinom smrti otkrhnuo se još jedan komadić najljepših sjećanja na topla ljeta djetinjstva. Prvi komadić otkrhnuo se mnogo ranije. Napukao je još onoga ljeta kad sam završila prvi razred. Tog su nas ljeta naoružani ljudi zaustavljali na putu do mora. Bilo me strah, ali otac nas je uvjeravao da je sve u redu. Kasnije, na plaži, saznala sam da se balvani na cesti zovu barikade, a naoružani ljudi da su četnici koji žele otok Pag samo za sebe. I sve druge otoke, rekao je Vanja.
Žarko iz apartmana preko puta našeg tog je ljeta jedne noći otišao i više se nikad nije vratio. Mjestom se odmah pronijela priča da mu je to savjetovao njegov brat Slobodan koji je bio glavna fora u Srbiji i da je to siguran znak da će biti rata. Neki su se s tim slagali, a neki samo odmahivali glavom, ali nitko nije proturječio kad bi netko spomenuo da ako itko zna što će se dogoditi, onda je to Slobodan. A samim time i Žarko.
Pogled je bio isti, ali nekih ljudi više nije bilo kad sam jedne od ratnih godina, po završetku četvrtog razreda, došla na otok. Još prve večeri kad sam s terase čeznutljivo gledala more vidjela sam da su na Žarkovom apartmanu, po prvi put nakon onog ljeta na čijem me kraju čekala škola, otvorena vrata.
“Došao je striček Žarko?” pitala sam baku, ali mi ništa nije odgovorila.
Zatim sam vidjela kako iz apartmana izlaze neki drugi ljudi. Govorili su slično kao Mihaela i Iva pa sam znala da su iz Međimurja.
Ujutro, čim sam ustala, krenula sam do Asje. Nadala sam se da je ovog ljeta došla na otok. Željela sam je pitati zašto ne odgovara na moja pisma? Onog ljeta kad sam završila drugi razred, posljednjeg Asjinog ljeta na otoku, poklonila mi je kuverte i pisma Šnikerikik na kojima je u lijevom kutu bila nacrtana ptičica.
“Tako da se možemo dopisivati”, rekla mi je Asja.
Pisala sam joj pismo za pismom, ali ni na jedno nije odgovorila. Majka mi je rekla da je adresa koju mi je dala Asja točna, ali ipak sam nazvala poštu i pitala koji je poštanski broj Tuzle. Broj je bio dobar i zbog toga sam bila tužna. Osjetila sam se izdanom.
Došla sam do njihovog apartmana, ali bio je zatvoren. Kucala sam i zvonila, ali nitko nije otvarao.
“Možda dođe iduće ljeto”, tješila me baka i vidjela sam kako joj je iz oka krenula suza koju je već na početku puta zaustavila kažiprstom.
Bilo je to prošlog ljeta kad sam u jednom gradiću u Bosni upoznala Omara i njegovu suprugu Alidu. Omar je bio iz Tuzle. Odmah sam ga pitala je li poznavao Asju i s tugom u glasu odgovorio je potvrdno.
“Od najranijeg djetinjstva”, rekao je Omar.
“Ja također”, rekla sam i u mislima sam bila na našem molu.
Otokom je kružila priča, ali nikad nisam željela vjerovati u nju. Bile su to glasine, mogla sam se uvjeravati da su to samo glasine, sve do tog susreta. Jer, Omar je bio tamo i znao je istinu. Njegova se priča poklapala s onom otočkom. Jedne večeri Asja je s prijateljicama otišla u disko. Još nije imala ni osamnaest, rekao je Omar. U noći je na disko pala granata i usmrtila nekoliko djece. Među njima i Asju, najtopliju zraku u ljetima mojega djetinjstva. Omar je ispričao sve što je znao i potom smo ostali sjediti u tišini, misleći na Asju.
Pogled je isti kao i prije, ali ljudi nisu. I ja sam se promijenila, ali nije samo u tome stvar. Gledam u daljinu prema moru i zaustavljam pogled na crvenom krovu pod kojim više nikad neće spavati djevojčica s kojom sam trebala gledati dečke i poput koje sam željela biti, ispod kojeg više nikad neće spavati Asja.
16. kolovoza 2012