mASIAfucker

Samarkand

(Zadržavanje: pet dana)

1.

Unajmio sam Abdulu-Umara. Sve do četvrtka imao sam Petka i to me koštalo manje od deset dolara.

Pričali smo cijelim putem do Samarkanda. Zastavnikovi zlatni zubi sjajili su u mraku. U trenutku kad smo prošli planinski prijevoj, koji se zvao Timurova Vrata, mladi i tamnoputi Abdula-Umar je ponudio da prenoćim kod njega.

Pitao sam ga je li oženjen.

– Da. Dvaput.

– Zaredom? Ili istodobno?

– Sad imam dvije žene.

– Žena... zapravo tvoje dvije žene neće imati ništa protiv što si usred noći dovukao tuđinca?

Abdula-Umar nije shvatio o čemu govorim.

Izašli smo na mračnoj, neosvijetljenoj ulici Samarkanda, presjeli u taxi, još malo se vozili, a onda smo dugo hodali u mraku duž beskrajne ograde. Nisam vidio put, a bio je k tome i neravan i spoticao sam se, nisam mogao stići zastavnika.

U gorju, koje okružuje grad, bila je oluja. U potpunoj tišini sjajile su vijuge munja, no nije bilo ni kiše ni grmljavine. Bila je to vrlo neobična oluja.

2.

Probudio sam se u praznoj sobi prigradskog doma Abdule-Umara. Pod je bio u nekoliko slojeva pokriven debelim sagovima. Kreveta nije bilo i spavao sam na jastucima nabacanima na podu.

U zahodu je umjesto toalet-papira visio metalni bokal sa šarama. Uputa nije bilo. Nisam znao kako koristiti pehar. Možda je u krčagu živio starac Hotabič, kojega je trebalo zamoliti papir.

Još u sobi, na sagovima, ležale su dimije što su ih zaboravile zastavnikove žene. Pomnjivo sam proučio kako su sastavljene.

Abdula-Umar donio je u sobu niski stol, oplahnuo zdjelice i napravio sebi i meni čaj. U sobu je donio i mali televizor. Koliko sam shvatio, bio je samarkandski.

– Kako si?

– Vruće je.

– Shvaćam. Kod vas je vjerojatno snijeg?

– Otkud ti to? Zar živim na Sjevernom polu?

– Nema snijega?

– Snijeg je kod nas zimi. Ljeti nema snijega.

– Mislio sam da je kod vas uvijek snijeg. Naš predsjednik će vjerojatno od Rusije kupiti rijeku.

– Kako?

– Jesi čuo da nam je presušilo Aralsko more? A u Rusiji ima puno rijeka. Vjerojatno ćemo jednu kupiti.

– Zašto ne? Kupite rijeku od Rusije. Dobra stvar. A čime ćete platiti?

– Imamo vrlo pametnoga predsjednika. U vojsci su mi govorili da će platiti solju. Na mjestu gdje je prije bilo more sad ima jako mnogo soli. Mi vama sol, vi nama rijeku. Pij čaj.

– Ne volim čaj.

– Kad kupimo rijeku, ovdje neće biti tako vruće.

– Znaš, osim vrućine imate i jako jednoličan krajolik. A da kupite na Kavkazu neko brdo?

Na televiziji su prikazivali spotove. Stare i prema izgledu bolesne žene u narodnim nošnjama micale su zdjelicom oko golemoga koncertnog klavira. Ta video-produkcija izazvala bi kod gazda MTV-a histeriju. Reklamni blokovi sastojali su se od usmenih oglasa tipa “Hitno prodajem polovnu betonsku miješalicu”.

– Znaš li grupu Leningrad? Slušaš Šnura?

– Nikad ga nisam čuo.

– A je l’ kod vas tuku Ruse?

– Tko?

– Pa, netko.

– Ne. Nitko ih ne tuče. Možda samo u policiji, a i to teško. Mi volimo Ruse. Rusija je najveća zemlja na svijetu.

Izašao sam u dvorište i zapalio cigaretu. Ne tuku Ruse, ne slušaju Šnura... to me spajalo sa stvarnošću.

3.

Rekao sam Abduli-Umaru da moram u agenciju po avionsku kartu i k tome riješiti pitanje zamjene dolara u mjesne sume te hotela. Rekao je da nema problema. Samo ćemo najprije ručati, može?

Mjesto u kojemu sam noćio bilo je pravi azijski kišlak s kućama sagrađenim od glinenih blokova, s dodatkom sjeckane slame.

Pješice smo došli do ceste i uzeli taksi. U autu je svirala radio-stanica Evropa-Plus. Umjesto motiva pop-glazbe iz linije još su zavijale one iste turske melodije.

U gradu su uz cestu stajali veliki reklamni panoi. Svi do jednoga reklamirali su lice mjesnoga predsjednika. Predsjednik sa starcima, predsjednik s dječicom, predsjednik čita debelu knjigu...

Pitao sam Abdulu-Umara što će im toliki plakati. Boje se da će zaboraviti kako izgleda šef njihove države? Odgovorio je da Uzbekistanci vole svojeg predsjednika. Rekao sam da im je lakše nego meni. Eto, ja volim svoju ženu, a ona se sigurno uvrijedila na mene.

Kavana, u kojoj smo prvi put ručali, bila je betonska kutija bez krova. Gazde su se prema jelcima odnosili kao da su njihovi gosti. U smislu – jednako grubo. Na šanku je bio golemi oglas: “NA VERESIJU NE DAJEMO. NE UZIMAMO PUTOVNICE KAO ZALOG”.

Posluživao nas je dječak izbočena čela od oko pet godina. Dječakov tata pekao je meso i rezao salatu, a dijete je sve to donosilo na stol. Na stolu su u bočicama od majoneze stajali začini i crvenkasti neprozirni umak.

Abdula-Umar naručio je puno hrane i još više votke. Kad je saznao da neću piti alkohol, zbunio se.

– Uopće nećeš?

– Uopće.

– Voće hoćeš?

– Ne. Bojim se.

– Bez brige. Imam tablete protiv proljeva.

Zastavnik je pio votku iz zdjelice. Azijske kose šalice. U svaku je stalo najmanje sto pedeset grama toploga napitka.

Kad bi ispio alkohol, Abdula-Umar je svaki put načinio muslimansku gestu kao da umiva lice. Pitao sam: kako to da on kao musliman pije votku?

– Ja sam vojnik, razumiješ?

– I što onda?

– U vojsci su nam govorili: vojna služba je ispovijedanje vjere. Votka može, sve može. Onaj koji služi vojsku i bez namaza je musliman vjernik.

– Dečki, imate veselu religiju.

– Religija je dobra! I doma je dobro! Doma je kao u raju!

– Mislio sam da muslimani imaju hladan raj.

– A kakav je tvoj?

– Za mene je tvoj raj – pakao.

U kavani na šanku nije bilo sata. Gosti na ruci također nisu imali sat. Zato je na zidu visio kalendar. Pomnjivo sam ga pogledao i shvatio da sam se našao u onom dijelu svijeta u kojem sam se ponajmanje htio naći.

Beznačajne detalje kao što su dani u tjednu ili mjeseci kalendar je ignorirao. Na velikom listu papira bilo je označeno: 2000. godina je godina zmije, 2001. – konja, i tako dalje...

Rekao sam da je dosta, da je vrijeme za put i ustao od stola. Zastavnik je viknuo prema kuhinji da donesu račun i još jedan pehar. Dok sam ja plaćao, on je iskapio pehar do dna.

Ručak od četiri jela plus votka došao me otprilike trideset centi. Svaki cent bio je cigla u zidu koji me odvajao od kuće.

Poslije kavane još jednom smo uzeli auto. Taksija kao u Samarkandu nisam vidio već petnaest godina.

Vozač te posjedne u kabinu svoje krntije, pa onda ugura unutra još pola tuceta putnika, najprije ih sve razveze po kućama, a na tebe se ni ne sjeti. Dočekujući prijatelje, gasio je motor, izlazio van i dugo vodio pametne razgovore. Ipak, putovanje je malo koštalo.

Na semaforu su kraj našega taksija stajali dugouhi magarci, upregnuti u kola. Vani, kraj dvoraca i minareta, na pločniku su kakala mala djeca.

Samarkandske agencije za prodaju avionskih karata bile su velike i potpuno prazne. Žene u bijeloj košulji i plavoj kravati okretale su lice prema ventilatoru. Kad bih prišao tezgi, prodavačica karata nije obraćala pozornost na mene. Rekao sam da želim putovati u Rusiju.

– Ruskim državljanima sve samo za dolare.

– Znam. Slažem se.

– Kamo želite ići?

– Pa u Peterburg. Ali, mogu pristati na bilo koji ruski grad. Dakle, bilo koji.

Žena čak nije ni pokušavala dotaknuti tipke kompjutora. Jednostavno je rekla da se avionska karta može kupiti isključivo u Taškentu.

Izvukao sam iz džepa svežanj dolara. Izgledali su, za moj ukus, prilično primamljivo. Vanjski sloj svežnja činile su novčanice od sto dolara, a manje sam gurnuo u sredinu.

Gledajući blagajnicu u oči rekao sam da JAKO želim otputovati. Odgovorila je da je pričekam vani, kraj autobusne stanice.

Stigao sam popušiti dvije cigarete jednu za drugom i tek tada mi je, osvrćući se lijevo i desno, žena prišla.

– Jesi li registriran u uzbečkoj policiji?

– Nisam.

– Svakako to napravi. Bez registracije te neće pustiti iz zemlje.

– Dobro. Napravit ću.

– Kamo putuješ?

– U Rusiju. U bilo koji ruski grad. Najbliže odredište.

– Shvaćaš, to je doista nemoguće.

Šutio sam. Zašto mi je rekla da je pričekam vani?

– Karte s odlaskom iz Taškenta prodaju se samo u Taškentu. Nisu oni ludi da gube takav novac. Ne daju nam ni jedno mjesto, sve drže za sebe.

– I?

– Petsto dolara.

– Nije realno.

Dugo je tumačila koliko košta karta, koliko mora dati kolegi iz taškentske agencije i (znam li brojiti?) koliko poslije svega toga ostane njoj... a posla ovdje ima najmanje za dva dana.

Okrenuo sam se i bez pozdrava otišao. Shvatio sam da ću umrijeti u tom prašnjavom gradu i fućkalo mi se.

4.

Poslije agencije išli smo tražiti hotel. U prvom, u koji me dovezao Abdula-Umar, ženska s recepcije je rekla da me ne može primiti; nemaju licencu za pružanje usluge strancima.

Druga je licencu imala... a u predvorju je bila i tučnjava... svi su tukli sve... pucali su stolci i lubanje, a sobarica je bila tako pijana da mi ni u trećem pokušaju nije uspjela odgovoriti pošto su sobe.

Uspio sam se smjestiti tek u trećem hotelu. Žena u azijatskoj haljini na cvjetiće dugo je pregovarala s Abdula-Umarom, cjenkala se i uz široki osmijeh upitala što ću joj pokloniti, rukom ispisala potvrdu o uplati i naredila da je nikome ne pokazujem, zatim se osvrnula i odvela me u sobu.

Vani na travnjaku pasla je mršava krava. Ostavio sam ruksak, umio se i sišao natrag u predvorje. Putem sam osjetio da sam tijekom današnjeg dana stigao oprati noge samo na kratkom razmaku od trbuha do stopala.

Zastavnik je pušio cigarete i dosađivao se. Nije mu se tumaralo po vrućini; htio je ležati na jastucima i iz zdjelice piti votku.

– Što ćemo sad?

– Ne znam. Ja bih negdje pričekao da prođe vrućina.

– Da odemo na ručak?

– Ženska na blagajni je rekla da mi treba nekakva registracija.

– Treba.

– Hajdemo onda po tu registraciju.

– Hajdemo. Idemo je uzeti. A onda odmah na ručak. Može?

Zgrada samarkandskog GUVD¹ bila je prizemna i jednako prašnjava kao sve u tim krajevima.

Nisam našao nikakve ploče tipa Ludim Rusim dajem piti valerijanu u sobi toj i toj, i tamo registriram. Ušli smo u prvu sobu koja nam se našla na putu. Tamo su ispitivali dlakavog uzbečkog kriminalca koji je lisicama bio pričvršćen za stol. Ako je suditi prema izgledu, okrivljen je u najmanju ruku za ljudožderstvo.

Nitko na nas nije obraćao pozornost. Abdula-Umar je neko vrijeme stajao, slušao o čemu ispituju kriminalca a onda je zaboravio na mene, sjeo je za stol i isto tako počeo postavljati neka pitanja.

Potrebnu sobu nismo našli tako brzo. Registraciju Rusa obavljao je muževan službenik sijede kose s jež frizurom i čvrstom čeljusti. Bijela košulja odore s kratkim rukavima naglašavala je naročitu, čokoladnu boju njegove preplanulosti.

Službenik me preko Abdula-Umara zamolio mito od tri dolara, izvukao je iz džepa žig, udario mi ga u putovnicu i rekao da se sad zakonito nalazim na teritoriju Republike Uzbekistan, ali da će za tri dana registracija isteći i da će se moći produžiti samo u Taškentu.

Nisam obratio pozornost na tu nijansu. Nisam želio razmišljati o tome što će biti sa mnom za tri dana.

Izašli smo iz GUVD-a i moj zastavnik je počeo cendrati da bi opet išao u kafić.

– A da si jednostavno kupiš votku i piješ putem, ha?

– E-e! Tko je to vidio?! A malo sjediti? A popričati?

– Pa već smo o svemu popričali... ili nismo?

– Zar je to razgovor?

– OK. Ali, brže. Samo moram promijeniti novac.

– Sto dolara?

Vidio sam da se Abduli-Umaru fućka koliko novaca želim promijeniti: sviđala mu se samo fraza. Stoti sam put objasnio zastavniku da ne kanim trošiti mnogo novca. On mi stoti put nije povjerovao.

Stigli smo do tržnice, izašli iz auta i dugo hodali između tezgi. Prodavači su bili uzbečki muškarci i žene koji su umirali od gladi. A ispred njih nalazila se roba u asortimanu koji je u stanju izazvati moždanu kap čak i meni, koji sam naviknut na velike trgovačke centre.

Devizni odjel nalazio se na suprotnoj strani tržnice. Prazno dvorište. Gomile građevinskog otpada. Minareti Bibi-Hanum, što strše iznad niskih zgrada. Usamljena zemljana peć tandur. Oko peći na zemlji sjede uzbečki djedovi s okruglim izvezenim kapicama i u izbledjelim ogrtačima.

Iznad tandura visio je natpis Hod-Dok. Nisam odmah shvatio što se želi reći.

Pronašli smo mjesto u hladu i zapalili. Abdula-Umar je gledao skupinu momaka na suprotnoj strani dvorišta, a oni su gledali nas. Vidjeli su da sam ja bijel i bilo im je jasno zašto sam se uvukao u tu rupu, ali nisu žurili.

Potom je k nama poslan pregovarač. Stisnuvši Abduli-Umaru ruku i izmijenivši s njim nekoliko riječi na uzbečkom, pitao je koliko novaca želim promijeniti. Momkov glas bio je kao da pred publikom govori stihove iz Kurana. Koža na licu mu se raspucala od nepodnošljive vrućine.

Rekao sam 20 dolara.

– Daj.

– Što, daj?

– Daj novac.

Dao sam mu zelenu novčanicu, momak ju je gurnuo u džep i polako otišao.

– Neće prevariti?

– U kom smislu?

– Neće nestati s mojim novcem?

– Zašto?

Momak se još nije vraćao.

– Zašto toliko kompliciranja?

– Mijenjanje deviza je kazneno djelo. Odmah se ide u zatvor.

– I Rusi isto tako?

– Rusi naročito.

Nisam se htio naći u zatvoru po takvoj vrućini.

Nakon petnaestak minuta prišao nam je sasvim drugi momak. Pružio mi je svežanj mjesnih banknota. Pokušao sam ga gurnuti u džep. Imao sam osjećaj da u džepu traperica nosim ciglu.

S ruskoga prevela Irena Lukšić

Bilješka:

¹ Glavna uprava unutarnjih poslova, nap. prev.

Put kući iz zone užasa

Ilja Jurjevič Stogov rođen je 15. prosinca 1970. godine u Lenjingradu (ponovno, kao i prije, gradu Sankt Peterburgu). U “službenim” bilješkama na kraju njegovih knjiga obično piše da je radio kao čistač u nekom berlinskom kinu, učitelj povijesti u glazbenoj školi, glasnogovornik u mafijaškom kazinu, prodavač sportskih bicikala, ulični mjenjač deviza, urednik erotskog magazina, gastro-kritičar, tajnik u izdavačkoj kući i TV-voditelj, no on misli da u njegovu životu i nije bilo nekih zanimljivih činjenica pa radije ističe kako je prvih godina nakon raspada Sovjetskog Saveza marljivo plesao na važnijim rave-zabavama u rodnome gradu.

Prvi roman objavio je pod pseudonimom, drugi pod vlastitim imenom, a s trećim, kojim se i proslavio (Mačo ne plaču, 2001) promijenio je ime u Stogoff – i doista postao brand za dobro suvremeno rusko književno štivo. 

Premda je svojoj trećoj knjizi prevedenoj na hrvatski (Trinaest mjeseci, Mačo ne plaču), Ilja Stogoff dao provokativan naslov mASIAfucker, poštovatelji tog neobičnog pisca, dominikanca po svjetonazoru i ponašanju, zasigurno neće biti razočarani: nije riječ o prilogu trenutno vrlo popularnomu smeću (odnosno pomodnije rečeno: trashu) ruske književnosti, literaturi koja je izgubila dušu u nametljivom dodvoravanju Zapadu, nego putopisu koji se svjesno prelio preko svojih žanrovskih rubova i pretvorio u nešto drugo, mnogo složenije od običnoga nadahnutog zapisivanja zemljopisnih dojmova. Hirovito krenuvši na dalek put u Taškent, Samarkand, Buharu, Termez, Južno-Sahalinsk, Čitu, Irkutsk, Novosibirsk, Krim – junak se upustio u životnu pustolovinu razmjere koje nije mogao pojmiti. A sve u duhu njegovog životnog mota kako svako putovanje ima smisla ako je to put kući.

Roman mASIAfucker objavljen je 2002. godine i nominiran za prestižnu nagradu “Nacionalni bestseller” (ili u žargonu: “Nacbest”). Kritika je bila oduševljena, neki su čak tvrdili da će Stogoff, ne dobije li Nobelovu nagradu, svakako zaslužiti spomenik u rodnom gradu. Ovo djelo, napisano u stilu “pesimističnog realizma”, mnoge je ozbiljne kritičare navelo na usporedbu s remek-djelima Venedikta Jerofejeva i Josifa Brodskog, dok se čudnim naslovom nije bavio nitko. Piscu je tek nedavno neki novinar postavio pitanje što zapravo znači mASIAfucker. “Ne znam – odgovorio je Stogoff – tu riječ čuo sam od jednog tipa kojemu je to bila poštapalica. Mislim da ni on ne zna što bi to bilo.”

Kava iz malih šalica i ljepota malenoga

Usto, mogli bismo reći da je Ilja Stogoff dobro odgojen momak kojeg biste rado pozivali u goste jer vas poslije hvali. Naime, pretprošle je godine bio gost pulskog Sajma knjiga i tako je Hrvatska, kao zemlja u koju bi se čovjek poželio odseliti, dospjela u njegov novi roman nobody01@inbox.ru, koji je trenutno na vrhu ruskih ljestvica bestselera. Dio ulomka u kojem junak tumači prednosti života u Rovinju i Zagrebu, odnosno Hrvatskoj općenito, s ruskoga je prevela Irena Lukšić:

 

– Kupi si kuću u Hrvatskoj. Je l’ tamo lijepo?

– Tamo je jako lijepo.

– Pa onda kupi. Je l’ znaš koliko tamo košta kuća?

(Zaista sam znao koliko tamo košta kuća. Odlično sam znao da za novac s kojim u Peterburgu ne možeš kupiti ništa do sobička u predgrađu u Zagrebu možeš kupiti vilu iz doba Austro-Ugarske.

Tamo, u Zagrebu, stariji muškarci nose rubac oko vrata, ujutro se briju u frizerskom salonu i onda do večeri sjede u kavani. Kavu piju iz malih šalica. Ljudima tamo nije potrebna velika zemlja, nego mala. Uredna europska zemlja. Nikakvi nadljudski ciljevi. Život bez ijednog događaja.

Oko stotinu godina Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske monarhije. Ali, sad više nije. Nitko na svijetu ne zna odgovoriti gdje se nalazila Austro-Ugarska monarhija. Ili Otomansko carstvo. Ili Manđurijsko carstvo.

Hrvatska je malena i predivna zemlja. Kava se pije iz malenih i prelijepih šalica. Danas su od monarhija ostale samo – kavane.

Bio je to divan svijet. S lijepom poviješću. Šteta što nama ništa nije dano od toga.)

Marta je mahala bokalima s vinom i smijala se:

– Kupi si kuću. Uzmi Hrvaticu. Ujutro ćeš piti kavu po kavanama. Kako se na hrvatskom kaže kavana?

– Kafić.

– Eto, pa ne moraš niti jezik učiti! Sjedit ćeš u “kafiću”… čitati svoje knjige… i satima gledati more…

(Priredila Jadranka Pintarić)

S engleskoga prevela Lovorka Kozole