Dinko Kreho  

Matea Šimić - Afirmacija neafirmiranih u doba Interneta

Kako, ukratko, izgleda geneza projekta Nema? Naime, posrijedi je platforma za našu “regionalnu” književnost (ili književnosti), ali koju uređuješ iz Barcelone.

Kao i mnogi, krenula sam piskarati u osnovnoj školi: dobar si na zadaćnicama pa, kao, pišeš, pišeš, i nastaviš pisati i nakon što završiš školu. Meni se u jednom trenutku dogodilo da sam stala, i godinama ostala u stanju čekanja. To se promijenilo dok sam živjela u Sarajevu, sredini za koju sam i danas jako vezana. Upoznala sam nekoliko djevojaka koje su organizirale večeri slam poezije, a preko njih sam upoznala i spisateljicu Stacey Mattingly iz SAD-a. Ona je s nama pokrenula radionicu Sarajevo Writers Workshop, u sklopu koje smo organizirali niz čitanja i poetskih večeri. S vremenom smo svi odselili iz Sarajeva, ali smo nastavili surađivati na nekoliko kreativnih projekata. Meni je u Barceloni nedostajao osjećaj povezanosti s tim kolektivom. Istodobno, tražila sam mjesto gdje bih mogla objaviti vlastitu poeziju i primijetila sam da ne postoji puno digitalnih platformi kojima bih se mogla okrenuti dok sam fizički izvan ovih prostora. Tako sam došla na ideju da sama pokrenem portal.

Završila si studij komparativne književnosti, dakle institucionalno si priznata kao "profesionalna čitateljica", a uz to i sama pišeš i objavljuješ. Iza svoga projekta, dakle, stojiš kao svojevrsni one woman band – urednica i kao autorica? 

U prvom se redu vidim kao autoricu, tako i sam počela. No usput sam razmišljala – zašto bih morala sjediti i čekati da vidim hoće li mi taj-i-taj odgovoriti, dvadeset i prvo je stoljeće, zašto ne bih pokušala s vlastitom platformom... na engleskom govornom području takvih platformi ima na tisuće, a kod nas gotovo ništa. Urednički angažman došao je usput, gotovo prinudno. Ipak, učim, nadam se i napredujem, te nastojim razvijati i uredničke kompetencije.

KNJIŽEVNOST U REALNOM VREMENU

Ime Nema akronim je za Neafirmirani Magazin, ali također neizbježno asocira i na “nema” – na izvjesnu prazninu, manjak, uskraćenost? 

Nema dovoljno sadržaja, nema prilika, nema dovoljno časopisa i drugih medija gdje je moguće objaviti, nema volje i energije, čak ni od strane mladih i talentiranih, da se nešto pokrene. Ni za internetsku platformu nije lako pronaći ljude koji pišu. Ja sam krenula od toga da “češljam” po blogovima i društvenim mrežama u potraži za prozom i poezijom. To je naravno dvosjekli mač, jer u gomili materijala nije lako pronaći nešto kvalitetno i “objavljivo” – bez obzira na to što je moj urednički proces eliminacije i selekcije iznimno “popustljiv” i blag.

Pitanje kriterija dakako nije lako sažeti, ali što otprilike tražiš i kakvi su ti orijentiri pri selekciji tekstova mladih i neafirmiranih autor/ic/a? Tko čita priloge koji vam pristižu? Kako izgleda proces selekcije koji spominješ?

Cijeli je projekt u povojima i trenutno glavninu posla radim ja. Imam nekoliko kolegica koje također čitaju pristigli materijal i daju svoje mišljenje, komentare i kritike. Zasad je to neka vrsta baby-uredništva, još uvijek nemamo uistinu organiziran proces uredničkog rada. 

U opisu Neme piše da ova platforma treba “demonstrirati stvarno stanje stvaralaštva u realnom vremenu te poslužiti kao platforma novim ('mladim') glasovima koji su inovativni i spremni riskirati na putu do izvrsnosti.” Što bi podrazumijevao pojam “izvrsnosti” u književnom stvaralaštvu, i o kakvome se “praćenju u realnom vremenu” radi?

“Realno vrijeme” podrazumijeva da pratimo ono što ljudi pišu sad – ljudi kao ti i ja, za koje uglavnom ni ne znamo da pišu, jer su nevidljivi. Tu se može naći daleko “stvarnije” književnosti od rukopisa koji, često, prolaze na natječajima i budu objavljeni jer imaju sreće. “Na putu do izvrsnosti” znači da od autor/ic/a čiju ćemo kratku priču ili pjesmu objaviti, ne očekujemo da budu “gotov proizvod”. Ta priča ili pjesma možda neće biti najbolja, ali iduća će biti bolja. Ako prepoznam svjež i inovativan pristup pisanju, osobno mi je to dovoljno da objavim prilog, ma o kojoj se književnoj vrsti, rodu ili žanru radilo.

Čini mi se da najveći dio materijala koji objavljujete čini poezija? Pišu li ljudi doista najviše poeziju?

Među prilozima koje smo dosad dobili, uspjelih je pjesama najviše. To je poprilično neočekivano, jer se čini da se najviše čitaju romani. S druge strane, mislim da nema ništa gore od loše poezije – lošu poeziju doživim kao osobnu uvredu. Pisanje poezije je varljivo, jer ga ljudi shvaćaju kao terapiju. Što je u redu, ali najčešće ne vodi do osobitih rezultata.

VOLIMO KNJIŽEVNOST, POMOZIMO JOJ!

Magazin je ipak otvoren prema svakovrsnim formatima i sadržajima, pa tako i onima koje bismo svrstali pod nebeletristiku, ili non-fiction. Dio stranice tako čini i tvoj blog, Zagorka u Barceloni. Upućuje li možda blogerska nit na osobne korijene cijelog projekta?

Taj blog u bitnome odudara od ostalih sadržaja na portalu. Ton je puno osobniji, a uz to i pišem svojim kajkavskim idiomom. Radi se o svjesnoj odluci, jer sam htjela uvesti vlastiti glas i osobnu perspektivu, a da blogiram na standardnome hrvatskom jeziku, to više ne bi bio moj glas. Također, želim dati i malo prostora kajkavskome izričaju, s kojim se naše čitateljstvo, rekla bih, inače ne susreće dovoljno.

Medijska forma koju si izabrala možda sadrži i imanentni potencijal da kontrira nacionalno-identitetskoj paradigmi u književnosti koja je na našim prostorima institucionalno propisana, ovjerena i okoštala u posljednjih dvadesetak godina.

Apsolutno. Sloboda narodu! Od početka smo spontani, otvoreni za geografsku, nacionalnu i svaku drugu raznovrsnost, premda nisam programski željela graditi virtualno bratstvo i jedinstvo. Drago mi je što od početka nisam bila sabijena u nišu jedne, hrvatske ili ne znam koje nacionalne književnosti.

Neizbježno se moramo dotaknuti još jedne teme, a to je pitanje sredstava, tj. nepostojanja sredstava. S obzirom na volontersku osnovu projekta, kakva je perspektiva pred Nema i gdje vidiš potencijalne smjernice djelovanja?

Imam dojam da većina ljudi podrazumijeva da od Nema barem nešto zarađujem. Moje financijsko ulaganje bilo je to da sam kupila domenu i platila reklamu, to je dio koji sam si mogla priuštiti. Sve ostalo je moj volonterski rad u slobodno vrijeme. Projekt još nije jako razvijen i ozbiljan, pa si mogu priuštiti neku vrstu ležernosti. Nigdje nije uklesano u kamen da određeni broj mora izaći na određeni datum. Prvotni plan bio je da časopis u elektronskom obliku izlazi dvotjedno, ali naravno, problem je bio u nedostatku vremena, zatim i materijala. Kako Nema bude rasla, planiramo uključivati još ljudi, zasad samo na “volimo književnost, pomozimo joj” osnovi – ali tko zna, možda se i to promijeni.

Želim da se Nema razvija, ali nisam rigidna po pitanju toga u kojem se smjeru, na koji način i u što treba ili mora razviti. Uostalom, to nije nešto na što mogu utjecati isključivo ja. Mislim da u ovoj fazi Nema daje priliku nizu autor/ic/a, uključujući i meni samoj, da vježbaju i razvijaju se, kao i priliku da učim urednički zanat.