Ante Jerić  

Materijalistička kritika medija

Mogu li Mreža i digitalni mediji demokratizirati naše društvo?” Potvrdnim odgovorom svrstali bismo se u tehnooptimiste, a negativnim u tehnopesimiste. Koliko god ovakvi stavovi bili međusobno suprotstavljeni, kako sugerira Katarina Peović Vuković, ujedinjuje ih tehnodeterministička pretpostavka o tehnologiji kao transformativnoj snazi koja svojim imanentnim razvojem  utječe na društvo. Time pitanje vrednovanja pretvaramo u pitanje determinacije koje će se pokazati najvažnijim za arhitekturu njezine knjige. Određuje li tehnologija razvoj društvenih odnosa ili društveni odnosi određuju razvoj tehnologije? Ovo pitanje također ima smisla tek uz postojanje niza pretpostavki koje nipošto nisu neupitne, ali autorica s pravom želi sa što manje ograda odgovoriti na njega jer će tako uspostaviti referentni okvir unutar kojeg može početi razmišljati o dugoj tradiciji teorijske produkcije posvećene analizi medija i odrediti se spram nje. Pozicija Peović Vuković je materijalistička u smislu da tehnologiju smatra rezultatom dinamike društvenih odnosa, a ne navlastitim prvim uzrokom. Kritičko-teorijski cilj knjige, koji smatram temeljnim, ukazivanje je na potrebu razumijevanja činjenice da struktura medija ne određuje društvenost, politiku i identitete, već je sama izraz šire strukture unutar koje se, osim nje, oblikuju društvenost, politika i identiteti. Mediološki cilj knjige, koji smatram podređenim kritičko-teorijskom, upućivanje je na razliku između masovnih i centraliziranih medija. Analiza medijske strukture tako nije sama sebi svrhom, već je način koji omogućuje proučavanje ideologije koja je oblikuje i prakticira na nove načine u novim kontekstima, dok je medijski materijalizam nužan korektiv relativizmu kritike hegemonije medija koja ne uzima u obzir razliku između centraliziranih masmedija i decentralizirane Mreže.

Dva premijerova tijela Prvo poglavlje “Medij je simptom”, prikladno nazvano ako uzmemo u obzir ciljeve knjige i teorijske modele upotrijebljene za njihovo ostvarenje, ekonomično izlaže nasljeđe Marshalla McLuhana,  ocrtavajući veličinu i granice njegove misli. Temeljnim uvidom rodonačelnika medijske teorije autorica smatra to što je analitički fokus prebacio sa sadržaja koji se prenose medijima na formu medija koja neizbježno mijenja našu percepciju svijeta i organizaciju iskustva. Važnost njegova uvida, koji treba biti aksiomom svake analize medija, naglašena je jukstapozicijom Marxa, Freuda i McLuhana kao teoretičara koji su kritikom uzdrmali temelje disciplina u koje su intervenirali. Paralela između Marxova tumačenje kapitala, Freudova tumačenja snova i McLuhanova tumačenja medija postaje očita nakon što se njihovi kritički projekti prelome kroz  prizmu odnosa forme i sadržaja. Shvatiti što je kapital, san ili medij znači shvatiti da nema sadržaja skrivenog iza forme, već da je sama forma sadržaj. McLuhan se nije uspio osloboditi fascinacije svojim uvidom što je dovelo do bespotrebnog ograničavanja njegovog rada. Postuliranje autonomne logike tehnološkog razvoja predstavlja samonametnutu ogradu medijskim studijima. Jednom kad odbacimo ograničenja tehnodeterminizma možemo napraviti skok od razumijevanja medija kao simptoma medijskog sustava prema razumijevanju medija kao društvenog simptoma.

Potvrdu te hipoteze možemo pronaći u trećem poglavlju knjige koje nosi naziv “Tri novomedijska šoka u Hrvata”. Peović Vuković nas podsjeća na intervju objavljen 2008. u Jutarnjem listu s ondašnjim premijerom Ivom Sanaderom. Ispostavilo se da je Viktor Zahtila, predstavljajući se kao predsjednik vlade, s adrese linija04@gmail.com poslao poziv na intervju novinaru Davoru Butkoviću koji je poziv spremno prihvatio, sastavio pitanja, primio odgovore i zadovoljan kao prvašić petkom popodne zaključio posao prosljeđujući intervju uredniku. Nakon što je podvala otkrivena, krenula su zgražanja nad profesionalnim standardima novinara zato što nije slijedio pravilo struke koji nalaže da se intervju sa sugovornikom, ako je moguće, napravi licem u lice. U knjizi nalazimo interpretaciju događaja iz puno šireg kuta. Zamjeranje profesionalnih standarda novinaru nije bilo bez osnova. Problem je što se taj tip kritike artikulirao kao kritika virtualne komunikacije. Virtualna komunikacija kojoj se zamjerala devalvacija komunikacije jest, što je uvjerljivo dokazano u knjizi, simptom devalvacije komunikacije koja se već dogodila u samom društvu. Viktor Zahtila – kao Sanaderov dvojnik – jedna je od mogućih aktualizacija političara Sanadera. Pravo pitanje nije tko je Sanader, već što je Sanader. Sanaderovo fizičko tijelo nije važno jer je ono tek nužno utjelovljenje virtualnog političkog tijela koje je zapravo algoritamska osoba, skup informacija koje je relativno lako prisvojiti što je novomedijski šok pokazao. Lako ga je prisvojiti jer se politički diskurs temelji na algoritamskom generatoru političkih ideja, vrijednosti i normi koje se mogu matematički formalizirati, usvojiti i slobodno koristiti nakon istraživanja javnog mnijenja. Nakon dojmljive analize Katarine Peović Vuković, ove epizode se prisjećate kao Kaufmanove ekranizacije nekog Gibsonovog romana.

Kritika tehnofobije i analiza kompjutorskih igara Analize koje nisu nadišle McLuhana nabujale su u teorijski korpus koji često iz kritičke perspektive izgleda kao depozit tehno-eshatoloških metafora o otuđenju. Najveći dio ključnog poglavlja “Medij je simptom” posvećen je kritici raznih diskursa koji su impregnirani tehnofobijom. Različiti paskvili usmjereni protiv pogubnog utjecaja tehnologije na  probleme suvremenog svijeta, od otuđenja subjekta do ekoloških kriza, nužno promašuju svoju metu budući da se tehnologija pojavljuje kao posljedica, a ne uzrok ljudskog otuđenja ili neodrživog načina proizvodnje koji nerijetko briše čitave postojeće ekosustave. Najzahvalniji primjer za ilustraciju su pokreti koji s većim ili manjim žarom traže odbacivanje tehnologije u ime povratka ugroženoj prirodi. Sagledavanje ekonomsko-političkih problema kao problema znanstveno-tehnološkog napretka koji je izmakao nadzoru jest, kako prepoznaje autorica, pogrešno adresiranje kritike. Njezina prava adresa je kapitalistička ekonomija. Iz perspektive ideološke kritike tehnofobiju možemo opisati kao oblik ideološke interpelacije pri kojem subjekti odabiru svoj fetiš, u ovom slučaju “prirodu”, koji ih drži na sigurnom odustajanju od suočavanja sa svojom ideološkom jezgrom koju čini kapitalistički način proizvodnje roba, njihove cirkulacije i potrošnje. Ostale analize koje se mogu pronaći u ovom poglavlju nisu ništa manje uvjerljive. Najdraža mi je  virtuozna interpretacija koja uparuje Avatar, holivudski blokbaster u trajanju od tri sata, i Coca-Colinu reklamu istog imena, jedva dužu od minute, kao dva teksta kulture podignuta na platformi holističkog transhumanizma – nove mitologije prirode kao jednog među mnogim sučeljima za odabir identiteta – čudnog novog amalgama tehnofobije i tehnofilije.

Ova knjiga demonstrira kako korisna može biti upotreba kategorija lakanovske psihoanalize u proučavanju odnosa ljudi i tehnologije. Ono što joj nedostaje, odnosno ono što bih volio vidjeti, jest na koji način medijska teorija može pomoći psihoanalizi budući da bi joj ta pomoć dobro došla. Na početku poglavlja, prilikom uspostavljanja veze između Marxa, Freuda i McLuhana, tekst nas upućuje na Žižeka koji je, slijedeći Lacana, u Sublimnom objektu ideologije iznio tezu da je Marx, a ne Freud,  otkrio simptom. Mogli bismo pratiti druge pravce u potrazi za prethodnicima koji su pokazivali sličnosti između marksizma i psihoanalize. Jean-Joseph Goux u svojim je radovima još izazovnije upozoravao na homologiju frojdovske psihoanalize i marksističke kritike političke ekonomije. Njemu je, kao i baštinicima njegovih ideja, nedostajala materijalistička teorija medijacije koja bi uvjerljivo uspjela objasniti povratnu spregnutost kapitalizma i psihe. Peović Vuković to zanimljivo radi u posljednjem poglavlju knjige koje je posvećeno kompjutorskim igrama, zbog čega ostaje dojam da bismo svi profitirali kad bi u sljedećim radovima analitički fokus postavila na to područje. Temelje tom projektu postavio je Jonathan Beller knjigom The Cinematic Mode of Production u kojoj pokazuje kako su osnovni ekonomski procesi koji uključuju proizvodnju, iskorištavanje, cirkulaciju i akumulaciju ostvareni u vizualnim medijima i putem njih. Praksa gledanja nakon pojave filma u izmijenjenom skopičkom režimu podrazumijeva obrazovanje naših osjetila, oblikovanje kognitivnog aparata i proizvodnju oblika subjektivnosti prema kapitalističkim obrascima. Proučavanje stvarne supsumpcije komunikacije pod kapital, načina na koji ljudi uopće mogu osporavati njegovo kruženje u novim okolnostima i potencijala pojedinih strategija otpora određuju područje na kojem će medijska teorija svojim uvodima morati vratiti svoj dug psihoanalizi i marksizmu.

“Hvala ti, Facebook” Severinin pornografski video, još jedan od novomedijskih šokova, pokazao je medijsku nepismenost – strukturalno nerazumijevanje medija, distribuirane strukture Mreže i nematerijalnog karaktera digitalnog zapisa – hrvatskog društva. Prve stranice poglavlja “Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?” mogu poslužiti kao novomedijska početnica jer koncizno objašnjavaju specifičnosti mrežne arhitekture zbog kojih je postala upitna dosadašnja definicija medija. Medijima u užem smislu nazivaju se sredstva komunikacije omogućena tehnološkim razvojem i institucijama povezanim s tim tehnologijama. Medijski studiji uspostavili su razliku između medija masovne komunikacije i komunikacijskih medija. Dok masmediji komunikaciju oblikuju od središta prema korisnicima, komunikacijski mediji omogućuju izravnu komunikaciju korisnika. Mreža je prvi medij koji je istovremeno i masovni medij s obzirom na masovnost publike i prometa poruka, a istovremeno je i komunikacijski medij jer omogućuje komunikaciju između korisnika bez posredovanja centra. Radi se o distribuiranoj strukturi koja u načelu omogućuje komunikaciju između različitih točaka bez posrednika koji bi bio hijerarhijski privilegiran. Takva arhitektura može pomoći organiziranju demokratskih inicijativa, ali ih ne može proizvesti. Razočaranje razvojem medija kao demokratskih alata nakon njihove decentralizacije u kratkom je intervalu, koji se poklopio s pisanjem knjige, zamijenio entuzijazam zbog percepcije njihove uloge u političkom pokretima diljem arapskih zemalja. Mnogi su prosvjednici na Tahriru nosili natpise “Hvala ti, Facebook”. Zašto je slavljenje Facebooka kao simbola revolucije u najmanju ruku problematično? Pomoću analogije između fizičkog i mrežnog prostora u kojoj je Facebook analogon Tahriru možemo identificirati problem. Oni ne organiziraju društvene pokrete, na njima se društveni pokreti događaju. Ključno je da postoji bitna razlika među njima. Dok je Tahrir javni prostor, Facebook nije. Zahvaljivati ovoj društvenoj mreži znači zahvaljivati korporaciji koja privatizira javnu sferu, centralizira jedan decentralizirani medij i komodificira informacije koje njima kolaju. Da bi objasnila zašto je to tako problematično, autorica  prizor zahvale kontrapostira prizoru prosvjednika koji su bili prisiljeni potražiti druge komunikacijske servise nakon što im je Facebook uklonio grupu zbog anonimnosti. Anonimnost je zabranjena jer nema vrijednost u sustavu ciljanog oglašavanja na kojem se temelji poslovni model društvenih mreža. Hegemonija medija se očituje ako se problematičnim ne učini činjenica da društvene mreže imaju pravo postavljati ovakve uvjete korištenja sve dok korisnicima nude priliku za različite načine komunikacije.

Psihoanalizom inspirirana kulturna dijagnostika Distribuirana mrežna struktura koja omogućuje slobodno dijeljenje informacija promijenila je predodžbu komunikacije. Paralelno se razvijaju razni projekti koji postuliraju radikalnu transparentnost kao društveno poželjan cilj. Tim su pojmom svoje djelovanje legitimirali, između ostalih, Mark Zuckerberg i Julian Assange. Njihova dva projekta ne mogu biti drukčija. Facebookovo poimanje transparentnosti motivirano je željom da se transparentnim učini pojedince, dok je motiv WikiLeaksa učiniti transparentnim vlade i korporacije. Ideja je ambivalentnija nego što se na prvi pogled čini. U društvu u kojem privatnost pojedinca visoko kotira, ideja potpune transparentnosti mora izazvati određenu dozu zazora. Pitanje je kako će se diskurzivno oblikovati napad na privatnost. U interpretativnoj matrici koja kreće od razumijevanja uklopljenosti strukture medija u društveni sustav, napad na privatnost predstavlja nijemi rad algoritama koji nisu programirani kako bi istraživali perverzije subjekta, već kako bi ga potaknuli da troši. Problem privatnosti nije transparentnost korisnika, već radikalna netransparentnost Facebooka. U široj javnosti problem transparentnosti nije artikuliran na taj način što se vidi u široko proširenoj percepciji Facebooka. Da bismo promotrili način njegove artikulacije dovoljno je uzeti za primjer  progon Juliana Assangea. WikiLeaks, projekt kojeg je bio dijelom, posvećen je transparentnosti koja se odnosi na  prokazivanje načina funkcioniranja centara moći koji utjelovljuju korporacije i države. U legitimaciji progona na njega kao personifikaciji projekta WikiLeaks mobiliziran je prošireni strah od gubitka privatnost koji se oblikuje kao fantazma perverznjaka koji nas promatra u najintimnijim trenucima, snima i ucjenjuje. Nije čudno što je njegov portret kao seksualnog izopačenog despota bio temelj optužnice. Uspjeh takve strategije kod dijela javnosti, autorica objašnjava preko lakanovskih kategorija govoreći kako je optužba WikiLeaks haktivizma na društvenoj razini oblik isključivanja njihovog koncepta otvorenog društva iz Simboličkog koje se vraća u Realno kao paranoidna konstrukcija haktvista kao moralno devijantnih.

Zaključke psihoanalizom inspirirane kulturne dijagnostike ne želim dovoditi u pitanje. Nakon čitanja ovog poglavlja mogu samo istaknuti kako bi bilo zanimljivo iz perspektive medijske teorije staviti lakanovsku teoriju u službu kritike politički slabo upotrebljive nostalgije za socijalizmom kojeg više nema. Ono što je isključeno iz Simboličkog poretka vraća se u Realno, ali isto tako ono što je nestalo iz Realnog uskrsava u Simboličkom. Procjep otvoren u tkivu Realnog pokušava se zatvoriti simboličkim ulaganjima koja se oblikuju kao razne komemorativne prakse jer se ne želi napustiti ono što je nepovratno nestalo. Puno se energije troši u perpetuiranje spektralne prisutnosti izgubljenog. Unutar lakanovske metapsihologije psihička operacija inverzna isključivanju jest tugovanje. A ljevičarsko tugovanje za dobrim starim vremenima je najzamorniji žanr. Danas je jedno od najvažnijih pitanja, što pokazuje ovo poglavlje, komodifikacija našeg sudjelovanja unutar mrežne strukture. Industrijalizacija gledanja je proces koji zahtijeva puno širu teorijsku elaboraciju utemeljenu na korpusu znanja koje se konstituiralo kao ekonomija pozornosti. Prihvatimo li njezine osnovne pretpostavke, čin gledanja možemo smatrati oblikom proizvodnog rada. Gledanje u sučelje proizvodi vrijednost zbog mrežnog efekta. Što više ljudi koristi iste digitalne sadržaje to vrjedniji oni postaju. Sučelja izvlače iz nas višak vrijednosti u obliku pozornosti koja se može kvantificirati i konvertirati u novac. Plaća za poklanjanje pozornosti nije novac, nego ugoda nastala korištenjem sučelja. Ugoda je također resurs koji nam omogućuju da obnovimo svoju  pozornost tako da višak vrijednosti opet može biti izvučen. “Svaki put kada mreži pristupi jedan konzument”, napisao je u neobično veselom tonu Clay Shirky, “pristupio je jedan proizvođač”. Ne razumijem veseli ton razmotrivši mogućnost da je samo gledanje otuđeno na neki način, da te žulja vlastito tijelo iz kojeg nema bijega, da je jedini bijeg iz živog pijeska u kojem si zapeo povlačenje za vlastitu kosu. Kritički projekt koji krene u tom smjeru riskira da postane samoporažavajući. Moglo bi se dogoditi da se u opisivanju tako silovitog i sveprožimajućeg procesa, kako je upozorio Fredrick Jameson u opisu postmodernizma, paralizira kritički potencijal teorije, a poticaji na negaciju i revolt dožive kao uzaludni i trivijalni spram opisanog procesa. Zadatak marksističke medijske teorije, koji uspješno izvršava knjiga Peović Vuković, historiziracija je tog procesa prilikom koje se posebna pozornost treba pokloniti načinima na koji su ga ljudi počeli dovoditi u pitanje ili mu se otvoreno opirati.

Prema mcluhanovskom marksizmu Posljednje poglavlje “Praktički realno: kompjutorske igre” počinje rastvaranjem proširene, a kontradiktorne kritike kompjutorskih igara koje se istovremeno osuđuju zbog realističnog prikaza nasilja i narkotičkih svojstava virtualnih svjetova. Dosadašnjom analizom na više je mjesta u knjizi iscrpno pokazana važnost strukture medija u odnosu na njihov sadržaj pa na demontiranje kritike koja širi moralnu paniku zbog prikaza nasilja autorica ne troši puno vremena. Većina onih koji igraju igre neće zamijeniti vrijednosti, norme i stavove  virtualnog svijeta u kojem participiraju onim iz stvarnog svijeta. Ukoliko postoji transfer strukture iz virtualnog svijeta u realni, taj će transfer prije biti transfer strukture, nego transfer sadržaja. Igrajući igru, prihvaćanjem pravila njezina svijeta, dolazi do internalizacije logike programa koji sa svakom izvedbom postaje faktor u načinu na koji percipiramo događaje, oblikujemo iskustva i strukturiramo misli. Takvim opisom autorica prokazuje nekorisnost dihotomije stvarno-virtualno i iskoračuje u jezik karakterističan za cijelu knjigu, jezik jednog svijeta, jezik mcluhanovskog marksizma. McKenzie Wark unutar tog jezika pojmom “alegoritam” upozorava na algoritam kao temeljnu strukturu igre, ali i alegoriju društva baziranog na algoritamskim odnosima. Život je danas organiziran kao igra. U takvoj perspektivi vrijedi promotriti onaj aspekt kritike kompjutorskih igara koji je usmjeren protiv narkotičkih svojstava virtualnih svjetova.

Nakon argumenta koji je osporio pretpostavku na kojoj se temeljila dihotomija između stvarnog i virtualnog svijeta bilo bi dovoljno odbaciti kritiku bez adresiranja problema ovisnosti. To u knjizi nije slučaj. Ovisnost se preoblikuje u problem vezan za užitak koji pružaju kompjutorske igre. Taj užitak proistječe iz prihvaćanja pravila igre, suspenzije naših mogućih poteza, ograničenja koja moramo svladati ukoliko želimo pobijediti u igri. Pitanje reartikulirano u svjetlu autoričinog argumenta o svijetu organiziranom kao igra bilo bi zašto želimo igrati igre ako one ne pružaju ništa što ne možemo pronaći u drugim aktivnostima koje pruža život unutar društva kontrole. Jedini odgovor je da se društvena reprodukcija uvelike oslanja na užitak. Igre se igraju jednostavno zato što su dane. One, zbog svoje sličnosti s društvom u kojem živimo, nisu ni bolje ni lošije od većine naših svakodnevnih praksi koje nas ponekad umaraju, a ponekad motiviraju naše akcije. Lekcija koju usvajamo svaki dan, napredujući kroz igru ili preddiplomski studij, lekcija je o životu u “društvu kontrole u kojem se hegemonija prakticira kao oblik konsenzusa svih kultura o komodifikaciji iskustva, znanja i informacija”.

Nadajmo se, zajedno s Katarinom Peović Vuković, da će budućnost pripasti lošim učenicima.