Peter Bratsis  

Materijalnost moći i fizika promjene

Događaji koji su se odigrali tijekom proteklih nekoliko godina, a pogotovo oni iz proteklih nekoliko tjedana, krajnje su očitim učinili to da smo još jednom došli do točke slične onoj u kojoj je, u starom Rimu, njegov veliki povjesničar Livije (59. pr. n. e. – 17. n. e., op. prev.) konstatirao: “U vremenima smo u kojima niti više možemo podnositi svoje propuste, niti sredstva koja bi ih ispravila.“ Postojeći sistemi europske suradnje i integracije, kapitalističke regulacije i akumulacije, kao ni nacionalne politike i načini proizvodnje, niti mogu nastaviti u postojećem obliku, niti se čine kadrima reformirati se.

Taktiziranje ljevice Nažalost, ova općenita slabost i nedoraslost očituju se u ograničenjima aktualne ljevice u Grčkoj i drugdje. Tužna je činjenica da su sve značajne frakcije unutar grčke ljevice (u najmanju ruku, Siriza, Komunistička partija-KKE i Antarsija) redom uhvaćene pri u biti liberalnom stajalištu. Za sve njih, homo economicus je neprikosnovena datost. Glavni su ciljevi ekonomski razvoj i rast (tj., povećanje BDP-a i stopa potrošnje). Eventualna razilaženja između različitih lijevih frakcija uglavnom se svode na pitanje koji je smjer najbolji za ostvarivanje ekonomskog rasta i blagostanja. Unutar ili izvan eurozone? Sa ili bez privatizacije javnih poduzeća? I tako dalje. Predodžba o tome da je Sirizino lijevo krilo (otcijepljena partija Narodno jedinstvo, op. prev.) uistinu ljevije od ostatka Sirize, ili da su Komunistička partija ili Antarsija ljevije i od toga, uopće ne proizlazi iz različitih agendi i ciljeva, nego samo iz procjena vezanih za izbor taktike. Iz ljevičarskih debata i prepirki tragično izostaje bilo kakvo pitanje političke emancipacije ili radikalne društvene transformacije. 

Tome sukladno, trenutna dilema o napuštanju ili ostanku u eurozoni ne ispada pitanjem političkog principa, nego troškova i benefita. Iako su neki od naših drugova ustupke Sirizine vlade vezane za mjere štednje protumačili kao znak izdaje i poraza, postavi li se pitanje kako najbolje i najbrže okončati štednju te povratiti ekonomski rast, nameće se logičan zaključak da se to najprikladnije može postići kontinuiranim dogovorima u okviru Europske Unije, ne “prekidajući“ s eurom. Prelazak na drahmu također bi podrazumijevao velike mjere štednje, kratkoročno zacijelo i goleme. À propos ove prosudbe, moramo dodati da je u igri mnogo faktora te da u ovom trenu nitko ne može predvidjeti hoće li za četiri, pet ili deset godina prelazak na nacionalnu valutu ili ostanak u eurozoni rezultirati višom stopom ekonomskog rasta. Klađenje na euro ili drahmu kao na bolji izbor nije u funkciji izražavanja različitih principa ili ciljeva, već u funkciji odmjeravanja i taktiziranja.

Skleroza lijeve misli vidljiva je, nadalje, u mnogim danas popularnim sloganima i parolama. Na primjer, u času dok je u Grčkoj, po prvi put u povijesti kapitalističkih društava, manje od polovice pučanstva uopće aktivno na tržištu rada, u većem dijelu ljevice i dalje nailazimo na staru ideologiju radništva i historicizam prošlih generacija, npr. u Antarsijinoj poziciji protiv “klasne kolaboracije“, a u korist davanja moći “radnicima“. Što se tiče Sirize, ona je svojom mantrom o “humanitarnoj krizi“ doprinijela imperijalističkoj perspektivi, reducirajući Grke na “golo preživljavanje“ koje možda jest vrijedno našeg sažaljenja, milosrđa i zaštite, ali ne pripada političkim subjektima s vlastitim pravom. Ovom perspektivom, liberalnom koliko god je to moguće, Grci su svedeni na svoju biološku substrukturu, na razinu zvijeri koje trpe te se poimaju kao žrtve potrebite milosrđa i spašavanja od strane političkog subjektiviteta kapitalističke jezgre.

Nove mogućnosti Srećom, čak i uz takve dubinske propuste naše misli i imaginacije, uvijek postoji kapacitet i potencijal za transformaciju nas i naših zajednica, za raskid s liberalnim / ekonomističkim imaginarijem koji je uvelike kolonizirao i vulgarizirao naše intelektualno biće. Ovdje se možda ponajprije ističe tvrdnja da se političku moć ne “osvaja“ na izborima, nego da mora biti proizvedena, proizašla “odozdo“. Ova tvrdnja, koju je Aleksis Cipras često naglašavao i koja je svojstvena Sirizi, Podemosu i mnogim drugim srodnim političkim pokretima današnjice, dovodi nas na ključnu i potencijalno veoma plodonosnu stazu akcije. Naime, u opreci spram dominantnog shvaćanja političkog svijeta kao neutralne i fiksirane arene nadmetanja, a političke moći kao nečeg što može biti rukovođeno sukladno volji pojedinca, ova formulacija temelji se na fundamentalnom uvidu koji od Aristotela, preko Machiavellija, Gramscija, Kastorijadisa i mnogih drugih, pokazuje da se društva samoaktualiziraju odozdo prema gore, da politička moć ima materijalnost i moment koji ne mogu tek tako biti preusmjereni, poništeni ili ignorirani, te da smo istodobno aktivni u stvaranju te moći, kadri da je transformiramo upravo zahvaljujući načinima na koje sami konstituiramo materijalnost političke moći.

Nažalost, izgleda da se malo pažnje posvećuje vrstama aktivnosti potrebnima za proizvodnju nove političke moći. Što je to što stvara materijalnost političke moći i kako mogu biti proizvedene njene nove forme i artikulacije? Generira li se politička moć protestima i demonstracijama? Ima li javno mnijenje ikakav politički značaj? U ostatku ovog teksta pokušat ćemo problematizirati ta pitanja te nazrijeti kakve bi promjene mogle biti potrebne Sirizi za poticanje transformacije političke moći u Grčkoj, odnosno stvaranje novog, demokratskijeg društva.

Svakodnevica kao tetiva države Čini se da Siriza, kao i njeni lijevi pristalice i kritičari, pretpostavljaju da to što ljudi izražavaju svoje želje i stavove putem prosvjeda i demonstracija (ili, u posljednje vrijeme, referenduma) konstituira izvor političke moći. Recimo, mnogi lijevi aktivisti bili su zabrinuti tzv. demobilizacijom “pokreta“ otkad je Siriza pobijedila na izborima; to znači da je broj štrajkova i javnih prosvjeda značajno opao otkad je Siriza na vlasti. U ovom slučaju, “pokreti“ se očito odnose na mobilizacijski kapacitet s ciljem održavanja demonstracija i prosvjeda. Također, mnogi su mislili da će rezultati posljednjeg referenduma biti veliki Sirizin adut u pregovorima s kreditorima. Međutim, naučili smo da izraz političkog stava ili mišljenja u obliku prosvjeda i štrajkova (ili čak u obliku izbora i referenduma) ima malene, ako ikakve posljedice. U posljednje vrijeme svjedočimo mnoštvu primjera nedovoljnog utjecaja prosvjeda i otpora, ali možda nam je najzornija recentna grčka povijest u kojoj više od 30 općih štrajkova i još više prosvjeda ne samo što nije spriječilo mjere štednje, nego ih nije usporilo ni za dan. To pokazuje koliko je izrazito ograničen politički utjecaj ovih formi, čak i u Grčkoj koja definitivno ne spada u najgore kapitalističke države, a to nam tek govori koliko su državne institucije postale rigidne i nefleksibilne.

Naravno, nije istina da su narodne klase nevažne ili nemoćne, ali njihov se utjecaj može naći drugdje, recimo u društvenom djelovanju; njihov materijalni život mnogo je važniji od lebdećeg izraza mišljenja. Kako je Nietzsche davno istaknuo, “javno mišljenje je privatna lijenost“. Podsjetio bih na poznati esej Vaclava Havela iz disidentskih dana, Moć nemoćnih. U njemu je Havel lukavo ukazao da, unatoč raširenom nezadovoljstvu i neslaganju s čehoslovačkom vladom, režim može sigurno vladati i reproducirati se bez većih poteškoća upravo zato što tamo gdje češki građani imaju moć, u rutinama i aktivnostima svakodnevice, oni iz navike, repeticije i vlastitog interesa djeluju kao tetive državne moći; od ukrašavanja izloga dućana u povodu nacionalnih praznika preko glasanja, sve do urednog pojavljivanja na poslu, plaćanja poreza itd., ljudi aktivno proizvode i reproduciraju moć i legitimitet države. Slično tome, možemo tvrditi da je jedan od ključnih razloga što su se prosvjedi i opći štrajkovi u Grčkoj pokazali nedovoljnima za promjenu odnosa moći, upravo taj da nisu poremetili svakodnevne prakse putem kojih se generira državna moć. Štrajkovi od 0 do 24, prosvjedi različitih veličina i intenziteta mogu biti efikasni kao izraz koliko se ljudi ne slaže s mjerama štednje, ali nemaju utjecaj na ometanje ili promjenu svakodnevnih rutina i životnog ritma u Grčkoj. Nema sumnje da se velika većina Grka protivila i protivi mnogim mjerama štednje koje su uvedene u posljednjih pet godina. Da, i? Budući da se dnevne rutine i aktivnosti nisu mijenjale, proizvodnja političke moći neometano se nastavljala i grčka vlada mogla je implementirati mjere bez većih poteškoća. Um i volja grčkih građana protivili su se štednji, ali tijela ih nisu podržala.

Ovo je fundamentalna lekcija koju smo (opet) naučili iz grčke krize: javno mišljenje samo po sebi nema veliki utjecaj i bilo koji pokušaj ometanja ili ukidanja postojećih modaliteta i artikulacije političke moći mora utjecati na rutine i aktivnosti u temelju te moći. Takav je efekt imao pokret u svibnju 1968. kada je Francuska bačena na koljena, a takva je i (uspješno ostvarena) eksplicitna prijetnja Europske unije da će zatvaranjem grčkih banki brzo baciti Grčku na koljena.

Od svakodnevice do države Ovdje bih obratio pažnju na Nicosa Poulantzasa i Henrija Lefebvrea. Ako se na izvor političke moći može utjecati ukidanjem rutina i repeticija svakodnevice, onda je važnije i teže pitanje kako stvoriti novu moć koja nasljeđuje staru. Jednom kad uništimo politički poredak, kako ga zamijeniti novim? Poulantzas i Lefebvre daju nam dva naputka za takav projekt.

Lefebvre uzdiže svakodnevicu na najfundamentalniju i najkonkretniju razinu društvenog postojanja. Za njega je svakodnevica društvena razina koja se proživljava i u kojoj se svaka promjena manifestira. Jednostavno rečeno, svakodnevni život je sve, i politička promjena ne postoji ukoliko nije promjena svakodnevice. Stoga se svi ti uzvišeni izumi koje nazivamo našim željama (npr. unaprjeđenje demokratičnosti ili ljudska emancipacija) mogu ostvariti samo kao promjena svakodnevice. Pitanja arhitekture ili urbanog dizajna, škole i radnog dana, hrane i seksualnosti (da nabrojimo samo očite primjere), nisu sekundarni ili tercijarni problemi, nego primarne teme koje se nalaze u samom srcu našeg društvenog postojanja i iz kojih proizlaze apstraktnije i navodno više društvene institucije. Ovdje nemamo dovoljno prostora da ulazimo u detalje kakve bi to promjene trebale biti i što bi trebali poduzeti da bi se aktivno uključili u mijenjanje svog vlastitog svijeta. Umjesto da citiramo Samuela Gompersa da je “više“ ono što želimo, trebamo razmisliti i djelovati na ponovnom kreiranju našeg dnevnog života, a ne slijepo se upustiti u ponavljanje. 

Poulantzasovo razumijevanje države lijepo se nadovezuje na Lefebvreovu poziciju. On definira državu kao društveni odnos, a institucije kao kondenzaciju klasne borbe. Ne samo što Poulantzas ističe da država nastaje kroz dnevne prakse i borbe, nego naglašava i činjenicu da su političke institucije jedan od oblika kojim prošle borbe žive dalje i utječu na sadašnjost. Ako je, prema Marxu u Grundrisse, kapital istovjetan mrtvom radu, onda je država istovjetna mrtvoj borbi. Stoga svaki pokušaj društvene promjene mora uzeti u obzir ovaj značaj prošlosti za sadašnjost, i strateški ciljati na promjenu institucija i državnog aparata. Borba unutar i izvan države uvijek treba ići i na rekonstituiranje državnih institucija ako želi imati veće šanse za postizanje bitnih, željenih ishoda. Naprimjer, ako je vječno prisutna birokratizacija i centralizacija države ključni faktor koji ograničava političku moć narodnih klasa, onda ključni Sirizin cilj treba biti borba za promjenu tih državnih institucija. Jedna je mogućnost uspostavljanje narodnih vijeća koja bi zamijenila općinske vlasti, ili barem uspostavljanje novih ustavnih vijeća koja bi počela razmišljati o tome kako zamijeniti postojeća tijela. Nažalost, umjesto intenzivne rasprave o tim problemima, u Grčkoj u najboljem slučaju nailazimo na pokušaje borbe protiv korupcije i klijentelizma, a ne na ideje kako promijeniti grčku državu. Drugim riječima, umjesto da budemo kritični prema formi države kao takvoj i razmišljamo o načinima kako bi mogli rekonstituirati Grčku, zapeli smo u liberalnoj fantaziji o objektivnoj i impersonalnoj organizaciji državne vlasti koja bi nam naposljetku omogućila uvjete za napredak i pravednost. Stranka koja je svoj think-tank nazvala po Nicosu Poulantzasu trebala bi znati bolje od toga. 

Da zaključimo, u ovom trenutku nestalnosti i nesigurnosti, kad je toliko toga moguće, kad radikalna lijeva stranka može dobiti izbore u Grčkoj, kad su svi fokusirani na obveznice i stopu poreza na dodanu vrijednost, kad je glavnina Grčke privremeno prodrmana iz sitnoburžoaskog drijemeža, imamo priliku napraviti fundamentalne promjene svakodnevnog života, kao i ustavnih institucija grčke države. Ako smo zaista došli do točke u kojoj ne možemo više nastaviti po starom, onda trebamo biti aktivni sudionici u procesu transformacije, a ne gledatelji ili žrtve. Nije kasno proširiti naše djelovanje, krenuti dalje od pokušaja obuzdavanja mjera štednje i ostvariti određenu mjeru ekonomske sigurnosti i nade u pokušaju rekonstituiranja grčkog društva. Ovakvi trenuci historijskog potencijala rijetki su i vremenski jako udaljeni, pa umjesto da ih protratimo zbog straha i ekonomskih tendencija, treba nam Siriza s jasnim političko-etičkim projektom koji bi smjestio politički život iznad biološkog života, koji bi vidio širenje demokracije u našu svakodnevicu kao jedini način uspjeha.

Izvorno objavljeno na Analyze Greece! 1. 9. 2015.

S engleskog preveli Luka Jakopčić i Luka Ostojić.

Peter Bratsis predaje na Community College of the City University of New York. Autor je knjige Everyday Life and the State (Paradigm Publisher, 2006.).