U povodu OTVORENJA IZLOŽBE I DODJELE NAGRADE ESSL ART AWARD CEE U MSU 14.05.2013.
Nam June Paik, Damien Hirst, Lucio Fontana ili Joseph Kosuth, tek su jedva vidljive puzzle multimilijunskog bogatstva obitelji Essl, vlasnika trgovačkog centra bauMax. Agnes i Karlheinz Essl, osnivači nagrade ESSL ART AWARD CEE, osim očiglednog smisla za biznis vrtnim, kućnim i inim potrepštinama, imaju smisla i za jednu od najčešće najneprofitabilnijih struka na svijetu – umjetnost.
Bogate nagrade Godine 1999. presložili su svoje milijunske lego kockice i sagradili igračku za odrasle pokraj Beča. Nazvali su je Essl Muzej i popunili s preko 7000 umjetničkih radova najznačajnijih svjetskih umjetnika. Radi se dakle o jednoj sasvim privatnoj priči i intimnoj strasti koja je sada sve samo ne intimna i privatna, a s vremena na vrijeme okrzne i naše mlade umjetničke nade.
Osam zemalja u kojima se udomaćio bauMax-ov lanac, svaku drugu godinu, počevši od 2005., ima pravo ponuditi mlade kandidate za nagradu Essl. U konkurenciji su: Češka, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Turska, Slovenija i Hrvatska.
Procedura on-line prijave, kao i njihova web stranica s popisom kandidata, arhiva, životopisa i fotografija, laka je za korištenje, detaljna i precizna kao švicarski sat. Žiri broji 12 članova i zastupa svaku državu. Naš zastupnik je povjesničar umjetnosti Vanja Babić, kojem se ove godine dogodio slatki apsurd da je nagradu dodijelio gotovo pa samome sebi. Natječaj je otvoren svim studentima i svim medijima od kojih ove godine dominiraju “mješoviti mediji“, pogotovo zbog činjenice da se prijavljuju minimalno 2, maksimalno 3 rada (iako često neujednačene kvalitete). Na taj način žiri je nastojao proširiti fokus s jednog rada na cjelinu. Na sličan način dodjeljuju se i dvije jednakovrijedne nagrade Essl (od 3500 eura, uz poziv na skupno izlaganje u Essl Muzeju) i jedna VIG pozivnica koju dodjeljuje drugi sponzor - Vienna Insurance Group (od 1000 eura, uz poziv na izlaganje u VIG centru u Beču). Praksa jednakovrijednih nagrada kod nas je strana i, ako bismo morali birati, vjerojatno bismo prije uveli onu zadnju.
Mladi i lako čitljivi umjetnici Iako su društvena angažiranost, umjetnička poetika i kvaliteta izvedbe istaknute kao temeljni kriteriji odabira, dominantni zajednički nazivnik gotovo svih izloženih radova je zadovoljavanje neke od estetskih komponenti – bilo kroz samu formu, boju ili motiv. Činjenica je i da su izloženi radovi relativno lako čitljivi i da poneki titraju na granici dopadljivosti. No, s druge strane, nečitljivost i autizam u koju toliko često, svjesno ili nesvjesno, odmagli suvremena umjetnost, priča su za sebe, i između komunikativnog i nekomunikativnog preferiram ovo prvo. Imajmo na umu da ovo nije revijalna izložba domaće mlade umjetničke scene niti je obaveza nagrade Essl uzeti u obzir cijelu paletu koja obuhvaća i rubne, politične ili provokativne studentske radove. Ovdje se radi o privatnom ukusu kojeg zastupa odabrani žiri, i na koncu, stimulacijom mladih umjetnika, popunjava rupe državnih institucija.
NO Galerija u prizemlju MSU-a već drugi put zaredom ugošćuje ovu izložbu/ nagradu. S obzirom da je praksa nagrade Essl izlaganje najčešće dva umjetnička rada/cjeline po kandidatu, veliki prostor odjednom je postao zgusnut, stvarajući blagi dojam zgrčenosti radova koji su dovoljno dobri da bi trebali prodisati malo šire.
Želja za reakcijom Deset studenata koji su konkurirali za nagradu Essl su: Vanja Babić (1984.), Anja Jelaska (1989.), Leona Kadijević (1990.), Ana Kovačić (1986.), Margareta Lekić (1982.), Mario Leko (1982.), Jelena Lovrec (1989.), Petra Mrša (1985.), Marita Stanić (1987.) i Stjepan Šandrk (1984.).
Prvi dojam je - mladenački kreativno, šareno i moderno, koje gazi u pomodno kroz očiglednu prisutnost vintage i retro pomame za starim stvarima, romantičnim paseima i recikliranjem istog.
Treba istaknuti najmlađu Leonu Kadijević s dva zanimljiva rada: eksperimentalnom stop animacijom 8’22’’ i ambijentalnom instalacijom grafoskopske projekcije svjetla i sjene Statični pokret. Nažalost, nije osvojila nijedno priznanje.
Ana Kovačić zagrebla je pod vlastitu kožu autorefleksijom koristivši ready- madeove kao obiteljske relikvijske memorabilije, s emocionalnom toplinom koja je načelno tu, ali ipak izmiče, i idejom koja je bolja od same, pomalo nedorečene i prenatrpane, izvedbe.
Petra Mrša intervenira u niz fotografija pod nazivom Nove sobe – utopija, fiktivno oživljavajući i poetizirajući derutne prostorije bivše klaonice, stvarajući jednu vrstu foto-slikarskog kolaža s karakterom.
Stjepan Šandrk izložio je svoje već poznate slike slikâ, u kojima nastoji osuvremeniti svoje realističko slikarstvo inverzijom značenja tuđih umjetničkih djela koje postaju tek kulisa. Ovakvo slikarstvo, koliko god naizgled odvažno u svojem tradicionalizmu, u vremenu u kojem “trijumfiraju novi mediji nad slikarstvom“, kao što govori sam naziv slike Lovre Artukovića koju je Stjepan Šandrk također parafrazirao, prihvatljivije je među potencijalnim naručiteljima i igra na sigurnu kartu.
Mario Leko dobio je posebnu pozivnicu kolekcionara za izlaganje u Essl Muzeju. No njegova dva vizualno atraktivna video rada, Soba za snove i Klaun na mjesecu, više naginju patetičnoj poetici nego umjetnički kvalitetnoj i slojevitoj retorici.
Dvoje kandidata posebno je nagrađeno: Jelena Lovrec polučila je najveći uspjeh dobivši i Essl-ovu i VIG-ovu nagradu. Instalacijom Arene prokopala je po vlastitoj memoriji, metaforički iskopala pa doslovno zakopala u pijesak predmete osobnih emocionalnih ratišta, a posjetitelj u njih može zavirivati, pregledavati ih, pretresati i naslućivati. Efektnom instalacijom Sve zajedno napravljenoj od 100 keramičkih pločica, poigrala se slikama, ready-madeovima, tekstovima, značenjima i asocijacijama, također šareno, retro i kreativno, u skladu opisanog “Essl ukusa“.
Vanja Babić, koji je također osvojio nagradu Essl, daleko je najperspektivniji kandidat, prvenstveno kroz slojevitost i angažiranost radova koji kreativno, autorefleksivno i iskreno reagiraju na društveno okruženje. Ono što će Hal Foster 1996. godine nazvati umjetnikom etnografom (Artist as Ethnographer), upozoravajući na površnost kvaziantropologije, Vanja Babić u radu Flajeri (baveći se tramvajskim reklamnim letcima kamatara) istražuje, propitkuje i upozorava, dokazujući upravo suprotno - da je društveno angažirana umjetnost kudikamo iskrenija i svrsishodnija nego ona koja se vrti sama u sebi i za sebe. Njegov komentar na osvojeno priznanje bio je: “Nešto tu nisam odradio kako treba. Posjetitelji i novinari nisu doživjeli sam problem rada - samo su ga gledali kao rad, a ja želim potaknuti reakciju…“ - i upravo ta iskrena nepatvorenost, svježi mladenački entuzijazam i želja za promjenom, čine najjače atribute ove izložbe.