Media pulp

Index.hr je postao “grešan” samo zato što je poštovao zakon medija koji nalaže da se informacija učini vjerodostojnom. U samom zakonu medija sadržan je neprekoračivi sindrom tabloida, konstitutivan za svaki informativni medij. Taj čvor se može, doduše, presjeći autocenzurom, selekcijom i konstrukcijom “zanimanja javnosti”, ali se ne može zaobići: javnost dobiva “ono što je zanima” uvijek samo u obrnutoj poruci medija, kao ono što je treba zanimati. Tako je to od Ferala do Imperijala, a razlike leže negdje drugdje. Zato je Severina koštica u truloj jabuci samih medija. Ona je medijska, a ne samo javna osoba, otud i ekscesivna briga medija za nju.

Riječ je o borbi za diobu prava na stupanj javnosti “privatne tajne” mass-medijske osobe. Pokažeš li Severinu kako se seksa i fiksa do kraja, njezino aluzivno scensko masturbiranje definitivno više nije artefakt. Stoga to natezanje oko čuvanja društvene uzvišenosti jedne privatne seksualne veze dvoje prvaka čednosti južnohrvatskog katolicizma, koju su njezini akteri toliko ljubomorno čuvali od javnosti da su je snimili i još tehnički umnožili, još manje smije čuditi nakon što su ti isti mediji gotovo uglas odšutjeli jedan od najtajnovitijih političko-financijsko-sudbenih grupnjaka — aferu s otmicom sina generala Zagorca – pod izgovorom neugrožavanja života. Istog dana po samoraspletu otmice afera se pokazala kao ono što je očito bila od početka – kupleraj kumovskih veza koje ovu zemlju upravo uz pomoć medija drže u permanentnom nadražaju bolje od Severininih art-krebečenja. I navodna krađa njezina videa sadrži, kao i čudnovata otmica generalovog sina, poročni krug “privatnosti stvari” koja manipulira javnošću.

Severinin video je namijenjen vlastitoj upotrebi koliko i ona narodna “u cara Trajana kozje uši”. Prevedeno na Lokasov “govor tijela”, ta mudrost bi mogla glasiti: “U carice Severine kozji brioši!” Osim same činjenice da je snimila i tehnički umnožila real-sex performans, a ne art-porno, Severinino obraćanje kameri pozdrav je fantazmatskoj publici, poput djetinjeg razgovora sa sobom u pješčaniku koje se obraća svim “drugima”. Pogled u kameru nekog protagonista ili protagonistkinje pornofilma, zamućen od sjaja užitka, isti je onaj moment koji u svakom fikcionalnom komadu probija iluziju fikcije kao što to čini i obraćanje glumca publici s komičkim efektom. No, za razliku od poziva u stilu “vrla publiko, pridruži se!”, porno pogled ostavlja voajera na distanci, on samo poziva na zavist i ostavlja u želji za sudjelovanjem.

(...)

Severina nije štitila svoju video-intimu od krađe zato što je još od starog HDZ-a javnost njezin privatni video. Otud potječe njezina slavna “naivnost” i društvena nevinost kojoj Račanovo angažiranje Severine u izbornoj kampanji samo dalo unutarhrvatsku društvenu općost. To što ona sad očarava i prekodrinske ljubitelje Arkanove udovice Cece, što je “čisto”-medijska i prihvatljiva “i šire”, nadstranački i nadnacionalno, to je zasebna tematika. Jednako kao i Ceca, i Seve je agent i proizvod nacionalističkog crnila, rata i kriminala, a njezina prihvatljivost je indikator prerade tog napretka.

Seve Nacionale je carica čiji je narod napokon sretno dorastao do potrošačkog staleža za koji ona dnevno reklamira proizvod ovog ili onog balkanskog industrijalca, kao što dnevno može trošiti tajkune i ostajati čedna kao svaka katolkinja. Njezin narod su transnacionalni podanici mobitelske high tech kulture koja se sastoji u svakodnevnoj, dobrovoljnoj i potpuno svjesnoj provali vlastite privatnosti i intime, na sav glas i na svakom mjestu. Videozapis Severinina seksa samo je tehnički oblik prodaje užitka koji je već našao pravi, naime digitalni, medij da bi ga lako ukrao onaj kome je od početka bio namijenjen – medijski potrošač.

Severina je postala transhrvatska avangarda “od Vardara do Triglava” zato što je napokon utjelovila smisao tranzicijske stvarnosti: granice privatnosti u transparentnom društvu, u kojemu se sve zna ali ništa ne poduzima, ne postoje. Nakon delirija nacionalizma, na čijoj je pjeni jahala upravo Severina, nakon svih snuff-porno bordela rata i etničkih silovanja ostalo je još samo golo međuetničko i međuregionalno “trošenje” ili apolitičko seksanje.

Daily Mirror na Prisavlju

Ako su stara pruska i ruska cenzura isijecale škarama dijelove stranica, Hebrang je posljednji heroj totalne vlasti: on lijepi dijelove teksta koje je medij izostavio

Intervenirati danas telefonom u neku moderno opremljenu tv-redakciju, u kojoj kamera ne pokazuje samo scenu ispred zida, nego i redakcijska kretanja iza zida, znači dospjeti u opasnost da netko taj upad vlasti na licu mjesta stavi u breaking news.

No, s obzirom na to da je riječ ipak samo o HTV-u, transparencija zidova je samo privid, urednik još nije dovoljno vidljiv a uprava HTV-a je politički manje kompetentna od Hebranga, pa je ministar imao sreće. Uprava se, umjesto da je djelovala slobodno po pravu, obratila javnosti defanzivnim saopćenjem o svome pravu na slobodno djelovanje. Njezin direktor, Mirko Galić, ne vidi da je Hebrang svojom bahatošću zapravo priznao premoć medija nad vlašću; aparatčik je izgubio bitku samim činom naknadne intervencije jer istinska moć vlasti sastoji se samo u autocenzuri medija. Bez toga, vlast se mora pokazivati kroz sam medij. Ako su stara pruska i ruska cenzura isijecale škarama dijelove stranica, Hebrang je posljednji heroj totalne vlasti: on lijepi dijelove teksta koje je medij izostavio.

Tako se hrvatski političar u osiguravanju svoje jadne uloge u stvaranju lokalne političke svijesti približio metodi dorade informacije kojoj je ponovnu slavu priskrbio britanski tabloid Daily Mirror u povodu razotkrivanja velike afere s perverznim mučenjem iračkih zatvorenika. Premda je zgražanje nad senzacionalističkim motivima i profiterskim postupkom Daily Mirrora umjesno, pravi problem afere nije u tome što je tabloid iznio istinu izdavši temeljna načela novinarstva (obavezu iskrenosti, istinitosti izvora i povjerenja javnosti). Značajnije je to što je pogodio istinu ostavši vjeran svome tabloidnom pravilu igre — postupam kao da činim istinito! To načelo tvori temelj ljudskog odnosa: varam te istinom! Ako je to preteoretično, treba znati da su svojedobno i hrvatski tabloidi i ozbiljni tjednici jednako uspješno i istinito pisali o stvarnostima hadezeovske vlasti, od tajkunskih pljački do likvidacije srpskih civila po gradovima unutar i izvan ratnog područja. Sve “nerealno” je bilo tako stvarno da je i najgori tabloid lako pogodio ono “nemoguće”. U tome je tragedija hrvatske nevinosti. Istina nacionalne emancipacije curila je iz karaktera vlasti kao što se i sadašnja istina globalizma cijedi iz karaktera iračkog pohoda.

Na to ukazuje prezreno opravdanje otpuštenog glavnog urednika Daily Mirrora da je sam događaj ipak bio istinit. Cijeli argument urednika glasi: ako se britanska vlada izvlači na medijsku montažu, ona se izvlači od konzekvenca svoga udjela odgovornosti u aferi Irak, a on je neovisan o novinskoj montaži. Medijski skandal koji je priredio Daily Mirror s montiranim fotografijama istinitih događaja važan je zato što je taj medijski trik jedini smislen i istinit događaj u cijeloj operaciji Irak. Nakon svih lažnjaka Busha i Blaira, od kojih je glavni postojanje postrojenja za proizvodnju dalekometnog oružja za masovno uništenje koja nisu pronašli eksperti UN-a a jedan povjerenik britanske vlade se ubio nakon što je provalio tajnu BBC-u o lažiranju izvještaja, montiranje fotki Daily Mirrora medijsko je dovršenje politike laži kao globalnog procesa.

Potez tabloida nije samo “utemeljeno lažan” u tome smislu da parazitira na istinitosti događaja za koji nije mogao pribaviti autentične dokumente pa ih je (radi senzacije, pravdoljublja ili profita) fabricirao medijskim sredstvima kao što policija “radi pravde” namješta dokaze. Potez Daily Mirrora ponovljeno je odigravanje istine da je sam irački rat perverzna namještaljka cijelom svijetu. Fake je jedina istina, ali još gore od toga je kolateralni istinosni učinak tog medijskog poteza: tabloid je otkrio da to nisu uradili oni za koje se danas zna da su mjesecima raspolagali pouzdanim i autentičnim dokumentima o tome. Da nije bilo laži Daily Mirrora, ni iznuđena priznanja Pentagona ne bi bila tako odlučna, iskrena i politički autentična. Istina naime nije samo ona faktička o činjenicama rata nego politička istina činjenica o ratu. Onome tko je imao uši, dovoljno je bilo američko insistiranje na izuzeću vlastitih vojnika od kaznenog progona drugih država. Poslije ubojstva silovane djevojčice na Kosovu do iračkog snuff-bordela ratnika i ratnica vidimo i zašto.

Znanstvenik, a ne heroj!

Zašto je anonimna prijava o tako poznatoj i značajnoj javnoj stvari kao što je stvaranje avangardnog znanstvenog instituta bogomdani objekt za same medije ako sama anonimnost očito ne služi zaštiti slabijeg?

Čini se da su nova hrvatska legislativa, koja predviđa obavezu novinara na odavanje izvora informacija, voluntarizam političke egzekutive (slučaj otkupa zatvorske kazne za novinara iz džepa ministrice pravosuđa), bezočna moć i pravo sudstva na inkompetenciju (novi slučaj novčanog kažnjavanja Ferala) toliko impresionirali informativne medije da ih je strah od počinjenja klevete odvratio od svakog daljnjeg organiziranog protivljenja vrhovnom bogu Saboru i preusmjerio energiju frustracije u traženje olakšanja na terenu. Zašto je anonimna prijava o tako poznatoj i značajnoj javnoj stvari kao što je stvaranje avangardnog znanstvenog instituta bogomdani objekt za same medije ako sama anonimnost očito ne služi zaštiti slabijeg?

Anonimna prijava objekt je za totalno javno raspolaganje dok za njezin “tajni” izvor mediji nisu obavezni ni ovlašteni znati ni pitati pa ni odgovarati za moguću klevetu. “Izvor” je u zaštićenom posjedu tužiteljstva. To dovoljno objašnjava preusmjerenje energije medija s anonimnog prijavljivača na prijavljenog. Iako se vodi juridičkim načelom pravičnosti postupka “Neka se čuje i druga strana”, ono je perverzno, jer počiva na stavu “čuvanja izvora” – čijom se “tajnošću”, “povjerljivošću” i “obaviještenošću” može beskonačno manipulirati – a ne na istraživačkom porivu prema samom izvoru. Osim toga je i nepravedno. Tražiti da se netko javno očituje o anonimnoj prijavi protiv sebe najprije ga u startu dovodi u neravnopravan položaj izloženosti pred javnošću nasuprot privilegiju anonimnosti koji uživa tužitelj. Otud medij u javnom sporu poput ovoga preuzima ulogu advokata anonimne stranke koja ostaje pošteđena rizika odgovornosti. Iza nje se može kriti svatko, i najmoćnija osoba u državi kao i tzv. mali čovjek.

Zato je perverzija anonimnosti izvora potpuna. Pozivajući se (izričito ili prešutno) na “pravo javnosti da zna”, medij na tuženome upražnjava silu ili moć javnosti koja je već institucionalizirana u samome mediju kao što je ideja pravičnosti već institucionalizirana u sudstvu. Tako medij, jednako kao birokracija, sud i policija, po prirodi stvari lako nasjeda svojoj moći. Tko je posjeduje, “sekundarno” je pitanje koje se uvijek iznova vraća u obliku pitanja o odnosu privatnog, javnog ili miješanog vlasništva.

Objavljeno na web stranici Mediapulp, http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Mediapulp/