“Jedino što umjetničko djelo može, jest probuditi čežnju za drukčijim stanjem svijeta. A ta je čežnja revolucionarna“, riječi su to njemačkog dramatičara Heinera Müllera, koje pružaju svojevrsnu tematsku osnovu putujuće izložbe koja predstavlja djela dvadeset i dvoje austrijskih umjetnica i umjetnika
Izložba Žudnja za stvarnim okuplja umjetnike raznorodnih preokupacija koji su, prema objašnjenju kustosice Karin Zimmer, međusobno povezani odnosom prema stvarnom, bez obzira pristupaju li stvarnosti kritički – uz društvene i rodne analize – ili stvaralački – ugrađujući alternativne prostore i time ispunjavajući funkciju umjetnosti kako ju je definirao Heiner Müller rekavši kako jedino što umjetnost može napraviti jest stvoriti žudnju za drugačijom stvarnošću. Prikazani radovi međutim ne otvaraju toliko alternativne vizure koliko detektiraju stvarnost, otvarajući njezine više ili manje skrivene slojeve pogledu, poigravajući se s razinama percepcije, realitetom kao trikom, pri čemu se kvaliteta i promišljenost često ističu kao glavne odlike radova. Vidljivo je koketiranje s društvenim kriticizmom, pokazivanje osviještenosti o stvarnosti kao konstruktu, kao i zanimljiva realizacija te radovi često funkcioniraju više kao ilustracije određenih teorija negoli autentičan rad, ukoliko od umjetnosti još uvijek imamo pravo zahtijevati autentičnost. Primjetno je variranje u temama, no svi mahom odražavaju promišljenu umjetničku strategiju. Toliko promišljenu da je žudnja unutar nje medijalizirana i racionalno okrenuta postizanju najvećeg mogućeg efekta.
Među izloženom radovima dvadesetak umjetnika ističe se nekoliko njih. Bernard Oppl bavi se razlikom između tehnološki derivirane stvarnosti i percepcije. Koristeći se filmom kao medijem pristupa prostoru kao ravnopravnom akteru zbivanja, konstruirajući vibrirajuću kutiju unutar koje je minijaturna soba bez namještaja i, primjerice, četiri tamne kugle. Maketa snažno vibrira, no vibraciju prate kamere te se čini da je maketa statična dok u prostoru vibriraju jedino kugle. U tri varijante rada, umjetnik se poigrava s gledateljevom percepcijom, i to izlažući tehnološki trik kao perceptibilnu stvarnost. U razlici između stvarnog i percipiranog otvara se prostor pristupanju realitetu kao konstruktu koji nastaje, koliko pod utjecajem kulturnih i društvenih kodova toliko i pod utjecajem same aparature ljudske percepcije, jer unatoč činjenici da znamo kao nastaje Oppleov rad, naš um zbog navike i logike koju smo temeljem iskustva stekli, nastavlja pretpostavljati obrnuto – i dalje percipiramo kugle koje se same od sebe kreću prostorom.
Emancipacija predmeta kroz neutilitarnost Identitet kao konstrukcija tema je rada Urlike Königshofer. Umjetnica postavlja usporedno dvije fotografije koje prikazuju autoricu u dobi djeteta i kao mladu ženu. Ispod fotografija nalazi se uokviren natpis o izmjeni stanica u organizmu – neke se stanice mijenjaju na dnevnoj, neke na mjesečnoj, a neke na višegodišnjoj osnovi. Pored natpisa postavljen je aparat koji koristi phi fenomen – optičku iluziju kojom se naizmjeničnim prikazivanjem dvije točke stvara iluzija jedne točke koja se kreće. Koristeći ovu aparaturu umjetnica naglašava, a možda i podcrtava činjenicu da je, kao što je jedna pomična točka samo iluzija stvorena u oku promatrača, i jedinstveni identitet samo konstrukt u stvarnosti ispunjen nizom različitih organskih procesa, društvenih uloga, senzacija i misli koje se grade i nestaju iz trenutak u trenutak. Razgradnja stvarnosti, ukazivanje na proces percepcije kao dio kompleksne konstrukcije stvarnosti u kojoj neminovno sudjelujemo, a koja nužno ne odražava stvarno stanje provlači se čitavom izložbom. U tom smislu “žudnja za stvarnim“ više postavlja pitanje postoji li stvarnost ili je ona tek težnja, želja za jedinstvom i njezina iluzija u svijetu multiplih podražaja koji se neprestano razgrađuju i pretaču.
Michael Höpner odlazi na duge vožnje biciklom na kojima snima crno-bijele fotografije pustinjskih ili kamenitih krajolika, krajolika u kojima ne postoje uvjeti za život. Unatoč surovosti okoliša koji fotografira, umjetnik inzistira na potrazi za fragilnošću i ponovnim promišljanjem prostora. U izložbenom prostoru uz fotografije on podiže fragilne konstrukcije od konca koje nalikuju šatorima, kreirajući istovremeno prepreke gledateljima i alternativni prostor komunikacije s krajolikom u koji posjetitelj može ući kako bi otvorio novu perspektivu promatranja. Prostor kao konstrukcija tema je rada Judith Fargel. Izlažući unutrašnjost prostora, njegovu skrivenu funkcionalnost i mehanizme, ona propituje odnos tijela kao osnove ljudske percepcije i prostora. Izvrtanjem, pokazivanjem skrivenoga u prostoru umjetnica crtežima i instalacijom otvara pogledu strukturu prostora. Prelomljeni kabeli na izloženoj instalaciji održavaju disfunkcionalnost, ovoga puta shvaćenu kao proces emancipacije u kojemu se neutilitarnost pretvara u novu mogućnost.
Tkivo društvenih konstrukata Društveno tkanje, upisivanje moći u rituale i društvene procese koja se prema Foucaultu ne proizvodi iz jednog, centralnog izvora nego se neprestano proizvodi i multiplicira usvajanjem pozicija, igranjem uloga i nesvjesnim reakcijama tema je vizualno upečatljivog rada umjetnice Marie Hahenkamp nazvanog Crvene pjesme – psihoanaliza. Ornamentalnost u vizualnom dijelu u kojem je prikazano ritualno oblačenje liturgijske odjeće prati audio snimka crkvenog pjevanja kolažiranog s promišljanjima Antonina Artauda, analizama Ericha Fromma te teoretičarki poput Christe Rohde-Dascher. Suprotstavljanje značenja, dojmljivost pjevanja i ornamentalnost liturgijske odjeće postavljenih u dijalog s analitičkim i često anti-religijskim citatima rastvara tkivo društvenih konstrukata i dotiče se pitanja uloga u tradicionalnim društvima. Zbog svoje efektnosti i tečnosti te inzistiranja na ornamentalnom i ritualnom, rad dobiva estetizirajući karakter koji prikriva njegovu subverzivnu notu.
Prikazani radovi odreda funkcioniraju više kao dosjetka nego kao pomak. U njima je specifičnost umjetničkog izraza izrazito profesionalizirana i reprezentativna do mjere u kojoj profesionalizam ometa komunikaciju. Okupljeni radovi prezentiraju austrijsku umjetnost diljem svijeta i kao takvi vjerojatno imaju ulogu predstaviti je u najboljem svjetlu. No najsjajnije nije uvijek i najkvalitetnije, unatoč neupitnom savršenstvu koje je iskazano. Pukotine i nesavršenstva bila bi puno zanimljivija i puno komunikativnija. Kako je rekao Leonard Cohen – “Forget your perfect offering. There is a crack in everything. That is how the light gets in / Zaboravite savršena rješenja. Postoji pukotina u svemu. Kroz nju ulazi svjetlost“.