Mediji, slike, islam, psihoanaliza

Europski glasnik već nekoliko godina govori isključivo hrvatskim jezikom; njegovo se francusko izdanje, Le Messager européen, pokrenuto agilnošću Alaina Finkielkrauta, u međuvremenu ugasilo. U nas se pak taj godišnjak etablirao u tiskovinu koja mnogočime nadilazi standarde recentne časopisne produkcije. Jubilarnim, desetim brojem ispunit će većinu čitateljskih očekivanja: kako zastupljenošću velikih imena suvremene teorije i umjetnosti, tako i angažiranim uredničkim konceptom; kako aktualnošću i širokim rasponom tema, tako, nažalost, i kvalitativnom neujednačenošću priloga. Ali, prije svega dakako opsegom: sve ovo sadržano je na gotovo tisuću stranica, pa je napomena o nužnoj selektivnosti pristupa, u nekoj mjeri uvijek povezanoj s preferencijama kritičara, već postala općim mjestom časopisnih prikaza Glasnika.

Broj je podijeljen u pet tematskih blokova, izvan kojih je ostala tek nekolicina uvodnih tekstova. Opsegom se među njima izdvaja drugi dio integralnog zapisa dijaloga Petera Sloterdijka i nezaobilaznog Finkielkrauta, a zanimljivošću Agonija romantizma, u Konavlima Bore Ćosića u kojoj su, prepoznatljivim piščevim sintaktostilemom, intimne reminiscencije na majku koja, uzdišući, čita “u ružičastom krevetu” liriku barda Jovana Dučića jukstaponirane krvavim konavoskim događajima iz ljeta 1991.

Moć medija i slike

Totalitarizam medija? nesumnjivo je najambiciozniji temat. Isprovociran sveprisutnošću masovnih informacijskih posrednika i učincima dominantnih strategija medijacije – u globalnom, ali i lokalnom okružju – ne ostaje u okvirima kritike modela kapitalističke, neoliberalne “mediokracije”, nego širokim zahvatom i deklariranim hrestomatijskim pristupom donosi radove iz područja (uvjetno rečeno) opće teorije medija, potom analize pojedinih medijskih fenomena (čak su tri teksta posvećena notornom Big Brotheru i njegovim inačicama), razmatranja suvremenih hrvatskih autora, satirične minijature (Mali savjeti za one koji se žele pojaviti u medijima Florencea Aubenasa i Miguela Benasayaga i Oda televiziji Philippea Muraya), pa čak i kraći ulomak iz romana Sumporna kiselina u nas već prevođene Amelie Nothomb. Ne čudi stoga što blok otvara ulomak iz knjige Understanding Media Marshalla McLuhana, kojeg se, uobičajeno, promovira u ishodišnu točku refleksije o medijima. Čini se kako recepcija McLuhana u nas ponovo zaživljuje, pa je ovaj prijevod i dobrodošao podsjetnik na to da u knjižnicama još možemo naći tek odavno zastarjeli beogradski prijevod Poznavanje opštila – čovekovih produžetaka. McLuhanov tekst slijedi “razbarušena” kritika Briana Fawcetta Gdje je McLuhan pogriješio u vezi s globalnim selom i što nije predvidio, usmjerena na standardne mete – prvenstveno, dakako, Kanađaninovo bezgranično povjerenje u kapitalizam i kapitaliste (iako smo, neočekivano, u nedavnom prikazu ovog Europskoga glasnika na stranicama jednog dnevnog lista mogli doznati i kako je, eto, McLuhan “kontrolu globalnog sela putem slike... udario u pravu bit – vlasničku strukturu.”). Među ostalim tekstovima svakako se izdvaja integralni rukopis knjižice O televiziji. Pozornica i kulise Pierrea Bourdieua – zapravo zapis njegova televizijskog nastupa u kojem je minuciozno analizirao mehanizme posredovanja i dalje najutjecajnijeg masovnog medija – potom ulomak iz knjige Uvod u mediologiju Regisa Debraya, tekstovi Eca, Baudrillarda, Pasolinija...

Teorije medija često se dotiče i drugi opsežan blok, Moć slike – izgledi za umjetnost, donoseći radove autora okupljenih u interdisciplinarnom projektu Iconic turn, popraćenom i nedavno izdanim zbornikom, kao i reakcije na njih. Riječ je o pokušaju da se pod plaštem sintagme što ju je, u analogiji s Rortyjevim linguistc turnom iz šezdesetih, skovao Gottfried Boehm, iznađe relevantnan teorijski odgovor na status i učinke slika u suvremenom svijetu, koje važeći znanstveni modeli više ne uspijevaju zahvatiti. Pristup slici pritom se želi emancipirati od dominacije jezičkih modela, kako bi se otvorio prostor za artikulaciju jedne osebujne “logike slika”.

Propitivanje islama i Crna knjiga psihoanalize

Izvrstan dojam o ovom broju Glasnika, podcrtan zanimljivim književnim prilozima (novija portugalska poezija, kraće proze Tatjane Gromače i Igora Rajkija...) prilično se, nažalost, kvari čitanjem posljednjih dvaju tematskih blokova: Propitivanja islama i Crne knjige psihoanalize. Prvi je zamišljen kao kritika uobičajenih teza o islamizmu kao bolesti, devijaciji islama, malformaciji nastaloj konjunkcijom dvaju sfera, religijske i političke. Nasuprot tome, teži se dokazati utemeljenost integrizma u svetim tekstovima najmlađe svjetske monoteističke religije. Odustajanje od uzusa političke korektnosti i njome propisane intelektualne obveze zalaganja za dijalog među civilizacijama, kulturama i religijama može biti hrabar i produktivan potez, ali je daleko od toga da opravda razinu na kojoj je pisan, primjerice tekst Anne-Marie Delcambre Islam zabrana, a alibi joj ne pruža niti uredničko pozivanje na tradiciju kritičkog promišljanja modela zapadne racionalnosti u Glasniku. Delcambre ne samo što ustanovljuje legitimitet opravdanja, primjerice, terorističkih činova pozivanjem terorista na religijski kodeks – što i nije bez vraga (ili Boga?) – nego ide i korak dalje, tvrdeći kako je integrizam “sveukupnost islama, doslovno, potpuno i globalno čitanje njegovih tekstova”. Ova pretenzija na poznavanje konačne istine teksta uistinu ima malo toga zajedničkog s proklamiranim kritičkim metodama mišljenja, pa kada autorica u uvodu najavljuje kako će pretresti “pitanja što se javljaju u duhu onih koji ne podnose dvoznačni jezik, nego žele znati što tekstovi govore”, čitatelj već može biti spreman na površnost istraživanja koje u kratkim odlomcima propituje ključne teme kontroverzi što danas nastaju oko islama (odnos islama i terorizma, položaj žena, odnos spram kršćana i zapada, uloga spolnosti...). Svakoj je od tih kompleksnih tema, pritom posvećena tek stranica-dvije.

Crna knjiga psihoanalize, pak, donosi sedam tekstova iz istoimenog opsežnog zbornika koji je u jesen protekle godine pokrenuo velike polemike u Francuskoj, kao i različite reakcije stručnjaka i novinara na knjigu. Iz ovdje pruženog, sažetog uvida, nemoguće je izvući relevantne zaključke o djelu, ali ne čini se kako provokativnost istupa donosi i neku koherentnu kritiku psihoanalitičke teorije i prakse. Ima tu svega: od pobijanja učinkovitosti terapijskih metoda na temelju suvremenih znanstvenih postignuća, osobito unutar neuroznanosti, do neinspirativnih denuncijacija Sigmunda Freuda kao pohlepnog kvazistručnjaka vođenog prvenstveno osobnim interesima. Premda tekstovi koji spadaju u prvu kategoriju nisu nezanimljivi, u oči upada upravo fiksacija na “lik i djelo” oca psihoanalize, što je dosta neobično u intelektualnom miljeu nad kojim se i danas nadvija sjena Jacquesa Lacana. Ili je problem upravo u tome što je lakanovski “povratak Freudu” svojedobno ukazao na mogućnosti produktivnog čitanja primarnih tekstova psihoanalize iz suvremenog rakursa?

Usprkos ponekom slabijem radu i srozavanju kriterija unutar zaključne petine sadržaja (jer toliko, otprilike, zauzimaju posljednja dva temata), Europski glasnik i dalje opravdava svoj ekskluzivitet u kontekstu domaće intelektualno poticajnije periodike i šteta ga je zaobići. Ipak, prigovor koji je na stranicama Zareza bio upućen jednome od prošlih brojeva stoji i danas: ne bi bilo loše kada bi uredništvo dodatno naoštrilo škare, pa žrtvovalo broj stranica profiliranijim kriterijima izbora priloga.