Legendarni prankster medijima se koristi kao što se slikar služi platnom i stvara duhovite sociopolitičke satire kojima tjera ljude da se suoče s temama istine, morala, senzacionalizma i nasilja u suvremenim medijima
Ako ste umjetnik, koristite se medijem kojim možete najbolje komunicirati, a postoji li veći medij od samih medija? To je pitanje koje postavlja Joey Skaggs, čovjek koji se bavi rijetkim umijećem zbijanja neslanih šala s medijima. Školovani slikar i kipar, Skaggs je zarana otkrio da tradicionalni oblici umjetničkog izražavanja nisu dostatni za širenje društveno-političkih poruka široj publici. Od godine 1966. mami novine i pravi budale od novinara svojim dobro publiciranim prijevarama. Pregled njegovih radova morao bi uključivati oglas koji je predao u Village Voice pod naslovom Bordel za pse (Cathouse for Dogs), a kojim nudi slastan izbor vrućih kuja, od onih s pedigreom (poput Fifi, francuske pudlice) do mješanki (kao što je Dama Lutalica), samo za pse, bez perverznjaka, molim, a koji je rezultirao stotinama poziva brižnih vlasnika pasa koji su se nadali svojim ljubimcima osigurati malo zabave. Mediji su pali na tu priču, te ih je prevario izrežiranom predstavom kujica-modela i provokativno počešljanih pasa. Za njima nisu mnogo zaostali ni Društvo za zaštitu životinja i policija, a televizijska kuća ABC u svojim je vijestima emitirala dokumentarac koji se bavio objema stranama: Joeyjem, okrutnim svodnikom s Manhattana, i Društvom za zaštitu životinja, koje rutinski igra ulogu zastupnika moralne većine najbolje što može. Dokumentarac je nominiran za nagradu Emmy, a Joeyja je na sud pozvao državni tužitelj. Skaggs je, kao što je i namjeravao, javnosti otkrio da je riječ o šali, ali ABC nikada nije povukao svoju priču, niti su snimili njezin nastavak temeljen na novom izvoru podataka. To što mediji nisu posvetili vrijeme i pozornost emitiranju priče o tome koja je bila namjera te neslane šale, otkrilo je arogantnu neodgovornost novinara, te je Skaggsu dalo nacrt plana za njegove buduće šale.
Banka sperme
Prvo bacim mamac i izvedem svoj nastup. Nakon toga dokumentiram proces lošeg medijskog prenošenja činjenica, ili proces izvrtanja sadržaja ili značenja poruke, te na kraju progovorim o ozbiljnim pitanjima na kojima se temelji određena izvedba. Mediji često trivijaliziraju tu treću fazu govoreći da sam obični prevarant koji ima problema s egom, da želim skrenuti pozornost na sebe i slično. Ponekad mi i fizički prijete. Novinar kojemu je povrijeđen ego ne vidi o čemu je tu zapravo riječ. Ono što on jedino u tome svemu vidi jest da sam ponizio i njega i njegovo zanimanje. To je tipična reakcija mnogih novinara, jer se smatraju zvijezdama, autoritetima, smatraju da imaju moć oblikovanja javnog mišljenja, da nam mogu servirati gluposti. Oni to doživljavaju kao napad, kaže Skaggs.
Njegove prijevare (upućeni) mogu odmah prepoznati po njihovim primjesama gorčine – po vrlo ukusno neumjesnim premisama koje za sobom ostavljaju oštar okus. Drugim riječima, smiješne su dok ne spoznate da ono što iznose na vidjelo poprilično uznemiruje. Dugotrajan smradan vonj koji Skaggsove prijevare za sobom ostavljaju podsjeća nas na to da mediji često funkcioniraju u ulozi promidžbenog krila korporativne Amerike. Moja poruka glasi: Već vas ionako svaki dan varaju. Nažalost, imate krivo ako mislite da sam ja taj koji zbija šale. Ja samo upozoravam na ono što se već događa, kaže Skaggs.
Prijevare nešto kasnijeg datuma uključuju: Banku sperme poznatih osoba Giuseppea Scagollija, kada je Skaggs najboljem ponuđaču ponudio spermu rock zvijezda (najviše je bilo zanimanja za Micka Jeggera, Boba Dylana i Paula McCartneyja); Čudesnu hormonsku pilulu od žohara koju je reklamirao kao lijek za artritis, akne, anemiju, menstrualne grčeve, te kao sredstvo koje ljude čini otpornima na nuklearnu radijaciju; zatim Odred za debljinu kada su kost-i-koža-osobe i neki mišićavi glumci pozirali kao unajmljeni komandosi za provođenje dijeta za mršavljenje – bili su spremni doći živjeti u vašu kuću i fizički vas, dvadeset četiri sata na dan, sprječavati da jedete hranu koja deblja.
Čahura za komu
Spasimo školjke bila je kampanja tijekom koje je Skaggs, praveći se da je Dr. Richard Long, održavao skupove za spašavanje školjke falusnog oblika (geoduck) od kuhanja – Japanci su se koristili njezinim impresivnim “stopalom” kao afrodizijakom, tvrdio je dr. Long; u kampanji Kosa danas, kao kirurg, pripadnik američkih Indijanaca, oglašavao je revolucionarnu metodu transplantacije kose pri kojoj se rabe posmrtno darovani skalpovi nedavno umrlih.
Istodobno najsmješniji i najdepresivniji element Skaggsovih prijevara je njegova sposobnost da redovito nasamari iste medije, usprkos tomu što se koristi tematski očitim i infantilnim pseudonimima. Skaggs brzo raskrinkava pretpostavku da su novinari obrazovani služeći se lošim kafkijanskim referencijama u prijevari s čudotvornom pilulom od žohara, ili kada izmišlja lik s imenom Dr. Dick Long (Dugi Penis), koji se bori za spas falusne školjke, te lik američkog Indijanca kirurga za skalpove.
Skaggs smatra da rabeći očite pokazatelje dovodi do maksimuma svoju poruku kojom pokazuje da su mediji sumnjičavi poput dvogodišnjeg djeteta. Ja im govorim “Uhvatite me”, a ako me ne uhvatite, bit će vam jako neugodno. Iako ga sada mnogo češće uhvate nego prije, Skaggsu i dalje polazi za rukom uspješno prevariti “ugledne” novinare.
Od 1990. bavi se visokom tehnologijom, puštajući u optjecaj dobro dizajniranu brošuru za toplice za virtualni odmor koje se zovu Čahura za komu (Comacocoon). Poigravajući se strahovima javnosti od putovanja u inozemstvo, i njihovim slijepim vjerovanjem u tehnologiju kao osobni lijek za sve, brošura nudi paket aranžman za odmor iz snova koji, pionirskim korištenjem kompjutorskog sustava BioImpressum, omogućuje stanje potpuno usporenih životnih funkcija i intenzivne, usmjerene regeneracije uz pomoć anesteziologije i podsvjesnog programiranja. Dok lutate kroz san koji ste sami odabrali, bio on Magično tajanstveno putovanje ili Don Žuan, možete uživati u dobrobitima plastične kirurgije, zubarstva, elektroničkog povećanja mišićnog tonusa, umjetnog sunčanja i učenja stranih jezika.
Čahura za komu koju je dizajnirao Dr. Joseph Schlafer (prezime od njemačke riječi za spavanje), Skaggsu je priskrbila mnogo medijske strke, uključujući i već odavno zasluženu priču o njegovoj misiji varanja medija.
Mobilna religija za ljude u pokretu
Nakon kratke stanke za vrijeme koje je izdao lažni dopis ureda gradonačelnika Dinkinsa u kojem ovaj navodno predlaže licitaciju bruklinskog mosta za popunu gradskoga proračuna, Joey je pomirio crkvu i državu vozeći na biciklu prijenosnu ispovjedaonicu ispred mjesta održavanja Nacionalne konvencije demokrata godine 1992. kao otac Joseph, dominikanski svećenik iz Kalifornije. Na prilagođeni je bicikl bila postavljena potpuno funkcionalna Pokretna ispovjedaonica (Portofess), a njezin slogan: Mobilna religija za ljude u pokretu dospio je na naslovnice novina diljem države te se pojavio i u programu nacionalne televizije.
Nakon toga, Skaggs je usmjerio pozornost na sve veću cyber-kulturu i njezinu očajničku potrebu za spajanjem tijela sa strojevima. Nakon što je pod imenom tvrtke Sexonix rezervirao izložbeni prostor na Izložbi izuma u Torontu, pojavio se ondje praznih ruku, tvrdeći da je žrtva kanadske, pretjerano kreposne, carinske kontrole. Održao je konferenciju za novinstvo na kojoj je tvrdio da je razvio dobronamjernu opremu za virtualni seks. Dio kanadskih medija povjerovao mu je, a njegova kolažna videosnimka demo-verzije sustava (u kojoj su bili i neki dijelovi filma Čovjek kosilica) emitirana je na kanadskoj televiziji.
Bez ikakve želje da se zaustavi, Skaggs je svoju cmizdravu priču o zapljeni opreme odaslao u cyber-prostor, poslavši poziv upomoć na Echove, Fidonetove i WELL-ove stranice za oglašavanje. Mnogi WELL-šupci (wellholes), kako Skaggs naziva korisnike Sausalito internetskih usluga, povjerovali su u njegovu priču, sve dok jedan od korisnika nije prepoznao Skaggsovo ime koje se spominjalo u knjizi Pranks! u izdanju Re/Searcha, te dok mu jedan drugi nije teška srca ušao u trag istražujući objavljene radove.
Ozračje na WELL-u nakon razotkrivanja bilo je začuđujuće nehumoristično, osim nekoliko reakcija ljubitelja neslanih šala. Uslijedilo je općenito ulizivanje, s mnogo šepirenja i kostriješenja uz izražavanje stajališta da se ne može prevariti WELL. Ta reakcija nije iznenadila Skaggsa.
Bilo koja nova tehnologija je umjetnikov teritorij, a to podrazumijeva laganje, satiru, dezinformacije, prijevare. Moj cilj bio je šokirati ljude na Wellu. Razmišljali su kao da svaki od njih posjeduje dio tog prostora, a nisu shvaćali da to zapravo nije njihov prostor. Korisnici oglasnih ploča na Internetu znaju se ponašati poput rulje spremne na linč. Smatraju se vrlo kreposnima, dok su zapravo jednako lakovjerni i neodgovorni kao i svi ostali. To što su za računalom ne znači da su inteligentni i maštoviti, kaže Skaggs.
Dok utopisti ovisni o Mreži promiču model Interneta u kojem svi komuniciraju sa svima kao sredstvo informiranja, koje je nepristrano i koje samo sebe korigira, Skaggs smatra da je Internet jednako pogrešiv kao i dnevne vijesti. Ideja Interneta kao nepristranog izvora vijesti tako je lakovjerna, potpuno nerealna i protivi se ljudskoj prirodi. Svatko tko je sklon nepodopštinama, a imalo drži do sebe, učinit će nešto da to sve pokvari. Ti reporteri-amateri na Mreži gledali su previše policijskih serija. Svi žele biti junaci.
Otkup viška pasa
Ne obazirući se na svoje mlako iskustvo s Internetom Skaggs je poduzeo svoj prvi pothvat na području televizijskog oglašavanja na havajskoj lokalnoj podružnici CNN-ovih glavnih vijesti 1. travnja 1994. Pojavio se četrdeset puta tijekom emitiranja serije Fool’s Day kao Maqdananda, vidovit odvjetnik. Okružen otrcanim New Age potrepštinama, Skaggs se pretvarao da je agresivni astralni odvjetnik, koji gledateljima postavlja pitanje: Zašto imati službene dodire sa zakonskim sustavom a pritom ne znati rezultate unaprijed? Dopustite da vam kažem trebate li dignuti tužbu ili se nagoditi, hoćete li dobiti ili izgubiti. Koristim se netradicionalnim tehnikama kako bih odredio kakav će biti ishod pravnih odluka. Šala je dalje glasila: Jeste li ikada bili žrtva onostrane nepravde? Patite li od zloporabe magijske kirurgije? Želite li ponovo pregovarati o ugovorima koje ste sklopili tijekom prošlih života? Usprkos tome što je ta reklama bila njegova najšašavija šala do danas, Skaggsov pretinac govorne pošte bio je preplavljen pozivima.
Najtužnije od svega jest to što postoje ljudi koji su spremni privremeno zaustaviti svoje kritičko mišljenje kako bi zavarali same sebe, kaže Skaggs.
Jedna od Skaggsovih nepodopština otkrila je nešto mnogo neugodnije od povođenja za New Ageom, i u obliku prijetnji priskrbila mu, dosad najžešće reakcije. U svibnju 1994. poslao je pismo sa službenim zaglavljem na korejskom poslovnom dopisu na 1500 adresa prihvatilišta za pse lutalice diljem zemlje. Na skandaloznoj parodiji azijskog narječja engleskog jezika, Skaggs je, predstavljajući se kao gospodin Kim Young Soo, nudio otkup viška pasa iz prihvatilišta koji bi bili upotrijebljeni u prehrani Korejaca. Prihvatilište ubiti milijune psa, to koštati. Prihvatilište kremirati pasove, isto koštati. Prihvatilište trebati novce za poslova. Gdje to novac? Teško naći novac. Mnogo ljuda voli jesti pasove. Ljudovi treba jesti pasove. Kamo naći pasove? Neki ljudovi uzgajati pasove za jelo. Neki ukrasti, druge naljutiti. To ne dobro. Mi vašem sklonište nudimo prodati pasove nama. Vi štediti, vi zaraditi. Mi kupiti sve pasove, veličina i boja nema veze. Ne spaliti psa. Ne uzalud potrošiti. Ljubimci ljudova ne nestati. Svi sretni. Pas ne pati. Mi imati smrt brzo za pasa, glasio je dopis.
Tijekom sljedećeg tjedna Skaggs je primio tisuće ogorčenih poziva, faksova i pisama od ljudi koji su njegov prijedlog shvatili doslovno. Iako su mu neki od njih nudili pse na prodaju, Skaggs je uvjeren kako su to bili nadobudni pokušaji da ga se uhvati. Ljudi koji su mi pokušavali prodati pse željeli su ispasti junaci (nastavlja seljačkim naglaskom) “O da, to su samo jebeni Korejci. Nazvat ćemo ga, prodati 200 kg psećeg mesa, uhvatiti ga i bit ćemo u noooo-vi-na-ma!”.
Većina poruka bila je neprijateljski raspoložena, mnoge od njih bile su prijetnje smrću Skaggsovom korejskom alter-egu i svim ostalim Azijcima bez razlike. Rasističkog ocrnjivanja bilo je u izobilju, od vaše male prljave azijske bebe preko zmazani žuti vragovi, do A što misliš o azijskom gulašu? Specijalitet od azijskih ručica. Skaggsa je to teroriziranje zapanjilo, ali ga nije potpuno iznenadilo.
Medije uopće ne zanima prava namjera
Da sam Hindus, vjerovao bih da su krave svete životinje. Krava bi mogla biti reinkarnacija moje bake! Zato, ako preda mnom jedeš McDonald’sovu hranu, ne iskazuješ mnogo poštovanja prema mojoj kulturi. Ali ako kažem “Hej, psi se mogu i jesti”, Amerikanci odgovaraju “Kako to misliš?!? Jebi se, čovječe!”. Nepodopština s psećim mesom bila je dobar primjer kulturne nesnošljivosti i rasizma. Neki od poziva koje sam primio natjerali bi vas da strahujete za vlastiti život, kaže Skaggs.
Društvo za zaštitu životinja, zaboravivši stvar s psećim bordelom otprije nekoliko godina, ponovo je stupilo u akciju objavivši izjavu za medije koja osuđuje Skaggsovo pismo kao okrutnu prijevaru s naznakama rasizma, no tek nakon što su mnoge medijske podružnice izvijestile o pismu kao o pravoj vijesti. Skaggsa je posebno razočaralo to što mediji nisu dodatno popratili prijevaru s psećim mesom. Mediji se nikad nisu obratili izvoru cijele stvari. Uopće ih nije zanimala moja namjera. Također su potpuno zanijekali stvarnost. Mislim, nisu se zapitali što se stvarno dogodi s onim milijunima pasa koje nitko ne odvede kući? Tko ih uspavljuje? Društvo za zaštitu životinja zabrinulo se za vlastiti imidž, a mediji su bili potpuno izmanipulirani.
Ta prijevara ilustrativno je poduprla britansku teoriju o tome kako su Amerikanci imuni na ironiju. Potrebno je češće igrati ulogu satiričara. Tu sam šalu izveo imajući na umu “Skromni prijedlog” Johnatana Swifta, ali većina ljudi ili nema smisao za humor, ili su nepismeni.
S engleskog prevela Lada Furlan.
Pod naslovom Joey Skaggs objavljeno u knjizi The Happy Mutant Handbook (priređivači Mark Frauenfelder, Carla Sinclair i Gareth Branwyn), Riverhead Books, 1995.