Stilistička studija koja teoretizira medijski subjekt kao poetički indikator, ali i donosi iščitavanje cijele skale medijskih utjecaja na tekst suvremenog hrvatskog pjesništva
Sanja Jukić, Medijska lica subjekta, Društvo Hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2015.
“Ako umrem, ostavite televizor uključen", napisao je u jednoj pjesmi Branko Golić, parafrazirajući popularnu Lorcinu stihovanu "oporuku" da mu se, ako umre, ostavi otvoren balkon. Kroz tu intertekstualnu relaciju jasno je ispisan kritičko-ironični pomak ka kulturi koja uzdiže medije, ujedno i ka egzistenciji koja nemir svoga srca pred tjeskobom konačnosti ufa utješiti predmnijevanim zadovoljstvom vjerovanja u ispunjenje skromne, ali za mir vječni psihološki značajne posmrtne želje, želje koja od svih stvari na ovome svijetu i od svih neutaženosti za života inzistira baš na neprekidanju televizijskog emitiranja.
Činilo bi se to paradoksalnim i govorili bi Golićevi stihovi o jednoj poremećenoj zaluđenosti da suvremeni medijski pejzaž za današnje iskustvo i općenito za osjećaj bivanja uistinu nemaju značaj kakav je Golić izrazio kroz vrijednosno pervertiran "prioritet" čak i za osobu koja si već jednim okom gleda u onostrano, pa bi se očekivalo da bi joj odnos prema ovozemaljskim efemernostima ipak trebao biti spiritualniji. Dok je Woody Allen svojedobno aforistički izjavio da mu nije žao što će umrijeti, nego što će svijet i nakon njegove smrti nastaviti živjeti, nedavno mi se jedan poznanik u neobveznom razgovoru (eto još jednog primjera pomaka ka svjetonazoru dominantno osovljenom o medije) uz duboko sjetan uzdah požalio: koliko knjiga neće stići pročitati, ni filmova i serija pogledati u preostalim godinama života! Od takvoga razmišljanja možda je samo korak dva do društva u kojem ćemo za preminuloga i u službenim formulacijama navoditi da se odlogirao, u tragediji smrti ponajviše oplakujući (pardon, lajkajući) definitivno "skidanje s mreže".
S onu stranu ontološke panike Uzmimo u obzir i "dirljivu" mogućnost da Golićevom melankoliku u predsmrtnom oproštaju od ovoga svijeta više i nije toliko osobno stalo do neometanog rada katodne cijevi, koliko mu je stalo do ožalošćene okoline, pun razumijevanja za ognjišni značaj koji televizor ima u sreći svake obitelji između njena četiri zida. Dok su drevna vremena s preminulim faraonom u piramidu sahranjivala i svu prateću, još itekako vitalnu svitu, u nas je bio običaj da se simbolički sahranimo s našim voljenim i neprežaljenim obiteljskim patrijarhom tako što se u domaćinstvu televizor nije uključivao, recimo, čak na godinu dana. Prepoznajući u tome novodobni znak "duhovnog" odnosa prema fenomenima života i smrti, Golić nam kraće i jače od Mircea Eliadea predstavlja katastrofu pada naše civilizacije iz svetog u profano pa je u tom smislu i logična želja Golićevog umirućeg da se život drugih neopterećeno nastavi upravo onako kako ju je Golić formulirao. Ganutljiva je veličina Golićeva pjesničkog subjekta: iako umire, nesebično prepušta daljinski upravljač, svjestan podređenosti univerzalnim zakonima, čiju nam vječnu cikličnost danas utjelovljeno demonstrira – TV program.
O takvom svijetu, a još više o poeziji na takvom planetu, ispisala je temeljitu stilističku studiju Sanja Jukić, osječka književna znanstvenica i kritičarka profilirana za dubinska, pedantna analitička iščitavanja te poetičko usustavljivanje hrvatske pjesničke produkcije (a nije naodmet spomenuti da se paralaleno, jednakom posvećenošću, bavi i nadlokalnom afirmacijom zavičajne baštine te institucionalizacijom pojma "panonizam" kao ekvivalenta već odavno populariziranom, ali ne i preciziranom terminu "mediteranizam" za specifičan skup karakteristika južnohrvatske književnosti).
"Predmet je ove studije medijska konstitucija subjekta", navodi autorica na samom početku, zanimajući se za taj proces tragom tvrdnje da je "medijska kultura ono što primarno određuje subjektivitetnu strukturu semantičkog pjesništva". Jukić se ne zapetljava u moraliziranja oko kulturno-društvenih posljedica medijske ekspanzije, niti želi zakukati da se uzvišena pjesnička estetika kontaminirala vulgarnim medijima. Za nju je impregniranje teksta suvremenog hrvatskog pjesništva medijskim iskustvom, (de)formiranje spisateljske optike prema modelima medijskih tehnologija i utjecaj medijskih matrica na strukturalnom planu poetskoga pisma naprosto "zrcalo kulturalnih okolnosti, posebice dinamike različitih tehnologijskih međukontakata". Shvaćajući postmoderno doba iznad svega kao kulturu (mas)medija, za Jukić je aksiomatsko to da suvrememenu egzistenciju, pa tako i suvremeni pjesnički izraz, obilježava "posredovana percepcija svijeta" kao "primarni tip odnosa humanitetnog subjekta i prirode". Budući da su eksteriorizirana materijalizacija te fatalne razdvojenosti, uz to još bivajući i tehnologijom (koju prati reputacija da je otuđujuća), upravo mediji naglašeno čine vidljivim taj jaz, što je mnogim intelektima razlog za ontološku paniku i oplakivanje nepovratno izgubljenih čovjekovih navodnih organskih veza s univerzumom. Premda u interesu funkcionalnosti, napomenimo, ipak paradoksalno nastavljaju njegovati pakt s mnogobrojnim diskurzivnim operacijama označavanja, pa i totaliziranja stvarnosti, očito smatrajući da su u repertoaru čovjekovih simbolotvornih praksi neki simulakrumi naturalniji i autentičniji nego drugi, dok su zapravo tek familijarniji. Protivno tome, Deleuze će prigovoriti fenomenologiji percepcije da je pretkinematografska te nizom argumenata instalirati kinematografsku percepciju kao onu za koju se zapravo, kada je se liši antropocentrizma, otkriva da je prirodna, adekvatna materijalizmu našega svijeta.
Tri reakcije na "medije" Jukićkinu cizelirajuću tipologiju odnosa hrvatskoga pjesništva prema tom stanju medijske ovladanosti zbiljom ugrubo bismo mogli podijeliti u tri grupe, prakse ili orijentacije. S obzirom na to da mediji navodno posve zastiru naš pristup autentičnoj zbilji, jedan dio hrvatskoga pjesništva posve razumljivo prepisuje i reflektira ono što se njenome iskustvu takoreći jedino i nudi, odnosno repertoar sveokružujućeg medijskoga imaginarija, ponajprije u smislu gomilanja referenci medijske industrije na denotativnom planu pa će Jukić dijagnosticirati "simptom medijske (u ovom slučaju – filmske) hiperinficiranosti humanitetnog bića do te mjere da iščezava dihotomija humanitetnog i medijskog tijela, izvanmedijske i medijske zbilje". U dijelu se suvremenoga pjesništva elementi medijskih jezika upisuju u razne strukturne razine pjesničkoga tijela ne bi li se takvom hibridizacijom poezija kreativno revitalizirala, ali i da bi se metamedijski eksponirala materijalnost iskaza, kako onih medija s kojima je pjesma u intermedijalnom ili transmedijalnom dijalogu, tako i same poezije, one koja je osviještenoga koda, proizvodnje te sekundarnoga odnosa prema verbalnome sadržaju. Treća se grupa pjesničke produkcije opredjeljuje za praksu rabljenja polja poezije, kao i kontaktiranih medija, za provođenje subverzivnoga opstruiranja i ogoljavanje opsjenarskih medijskih i diskurzivnih mehanizama pa će autorica pjesničko denaturaliziranje "tečne" komunikacije i prokazivanje šavova u konstrukciji zbilje često uspoređivati s postupcima eksperimentalnoga filma, naglašavajući kako u taj paraleli nalazi ponajviše analogije, štoviše bliskosti.
O filozofsko-teorijskoj pozadini takvih dekonstrukcija nad "bilo kakvim jezicima moći", podsjetimo, ekstenzivnije je pisao Tvrtko Vuković u knjizi Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši, elaborirajući u okviru poetičke deskripcije toga naraštaja ispisane strategije u odnosu na (ne)mogućnosti izmicanja ideološkim učincima medija te diskursa i jezika općenito. Sanja Jukić znanstvenim je interesom više usmjerena na pitanja stilistike, tako da je u iščitavanju intenzivnija, bivajući uistinu minuciozna u raščlanjivanju stilističkih nijansi, strukturalnih razina i tipova subjekta na mikroplanu konkretnog pjesničkog teksta.
Upravo u tom fokusu Jukić nalazi osnovu svojih pretpostavki, niže uvide i temelji zaključke. Ona ocjenjuje da krucijalno mjesto detektiranja i iščitavanja medijske osjetljivosti i osviještenosti, a time i prostor praćenja poetičkih mijena, jest subjekt teksta – koji strogo diferencira od instance koju terminološki označavamo formulacijom "subjekt u tekstu". Premda su zajedno s empirijskim subjektom (autorom) imanentno prisutne u tekstu iz bilo kojeg razdoblja, hijerarhijska promjena po pitanju najdominantnije instance ukazuje na poetičku smjenu, pa tako autorica – slijedeći razmišljanja Cvjetka Milanje – navodi da je naglašenost subjekta u tekstu, tj. ispovjednog ili lirskog Ja bila ključna karakteristika gnoseološkog pjesništva, prepoznatljivog po verbalizaciji, pa i narativizaciji subjektovog iskustva. U semantičkom pjesništvu, tj. pjesništvu koje napušta konstruiranje smisla sintagmatskim nizanjem sadržajnih jedinica u prepričljiv narativ te se od sadržaja medija okreće strukturnim i tehničkim uvjetima medija da bi se zapravo demontirala proizvodnja, ali i manipulacija sadržaja, noseći subjekt postaje subjekt teksta, neutralni, nepersonalni glas teksta, Užarevićevo lirsko Nad-ja – slikovito vrlo učinkovito protumačeno usporedbom s pozicijom i ulogom kamere kao "optičko-nesvjesnog" u odnosu na filmsku realizaciju iskaza.
S obzirom na svoju ulogu u autoreferencijalnom karakteru semantičkoga pjesništva, subjekt teksta odlikuje se metapozicijom i kodnom osviještenošću pa Jukić u ključnoj tezi navodi da takav subjekt u neizbježnoj komunikaciji (ili, bolje rečeno, stimulaciji) s hipermedijskim okolišem postmoderne postaje "tranzitna instanca" koja prenošenjem iskustva drugih medija u vlastiti iskaz projektira svoje strukturne razine medijskim utjecajem, a sam takav subjekt postaje medijski subjekt.
Osim što u toj studiji zanimljiv doprinos predstavlja lociranje statusa i temeljito teorijsko obrađivanje medijskoga subjekta kao poetičkoga indikatora, Jukić je vjerojatno i prva autorica koja je obuhvatno i iscrpno iščitala cijelu skalu strukturalnih utjecaja mnogobrojnih medija (uključujući, primjerice, i performans, ples, strip, plakate, reklame, grafite...) na tekst suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Razrađujući inicijalne studije i panoramske preglede svoga mentora Gorana Rema o intermedijalnom pjesništvu, ta je autorica u knjizi Medijska lica subjekta pedantno rekonstruirala gustu mrežu relacija i dijaloga domaće poezije s medijskim kontekstom, osvijetlivši time što se doista zbiva u strukturi književnoga teksta kada već automatizirano govorimo da ništa nije pošteđeno utjecaja medija. Rad Sanje Jukić pokazuje pak da nam poezija u medijskom kontekstu nije ugroženi i devastirani rezervat, nego medijski geek koji se ne da zablesati TV programom.