Kronologija upropaštavanja nekadašnjega medijskog giganta donosi obilje značajnog materijala, no mjestimice i pati zbog nedostatka analitičkih ambicija
Miroslav Edvin Habek, Pad kuće Vjesnik, Edicije Božičević, Zagreb, 2015.
U romanu Bonavia autor Dragan Velikić ispisuje stav da su narodi i narodnosti bivše Jugoslavije bili dobrodušne zajednice skladnog suživota, a likovi te proze zdušnom uvjerenošću izgovaraju da bi se na tim prostorima posve nesmetano nastavili njegovati ideali bratstva i jedinstva da nas nisu zavele iskvarene elite. Velikić ide i korak dalje, pa razvija tvrdnju da su vladajuće nomenklature eksjugoslavenskih republika fingirale sukobljenost oko nacionalnih i ideoloških razlika kao ključnu strategiju međusobnog dogovora i podupiranja s ciljem smišljenog okorištavanja kaosom izazvanim raspadom tadašnjeg društvenog poretka. Premda je humanistički motivirana, Velikićeva konstrukcija je, dakako, infantilno bajkovita; dok je, nasuprot tome, primjerice, generalna definicija Andreja Nikolaidisa o naravi zbivanja proizašlih iz raspada Jugoslavije znatno "tvrđa": bez obzira na to je li bilo planskih dogovora ili ne, pa neka se sva grabež i palež provela stihijski, tranzicija ostaje sterilizirani termin za – kako tvrdi Nikolaidis – jednu od najvećih pljački u povijesti, za kriminal epskih proporcija. Mimo svih nagomilanih (ne)oficijelnih interpretacija, za Nikolaidisa je u srži tranzicije bila samo jedna ideja, a sve ostale popratne pojave iznikle su iz tog jednog i jedinog nauma: brutalne preraspodjele kapitala.
Velikićev način krojenja "krovnog" narativa kojim bi se jezgrovito objasnila kompleksna povijest (post)jugoslavenskih sukoba na ovim prostorima karakteristična je praksa onih autora koji se domišljaju kako zaobići opasnost eksplicitnog prozivanja ili kako prekriti traumatične istine i tabue oko prave uloge kompromitiranih subjekata u balkanskome krvoproliću. Nasuprot prozirnosti takvoga Velikićevog "napora", čini se da je Nikolaidis bliži istini, mada bi se i takvom stavu moglo prigovoriti da svodi zapetljanu spiralu postjugoslavenskih konflikata isključivo na jednu dimenziju, ekonomsku. U svakom slučaju, u oba se postupka vrši neka vrsta pomirbe statusom opće pauperizacije, a zla krv premješta se iz tenzije međunacionalnih optuživanja na društvenu vertikalu u svim postjugoslavenskim tvorevinama, izopačenu socijalnu hijerarhiju čijim je vrhom zavladao – nazovimo ih tako – odnarođeni i amoralni ološ, uskogrudno rukovođen osobnim materijalnim interesima; etno-kapitalisti, kako ih naziva Damir Arsenijević u zborniku Komparativni postsocijalizam.
Institucije i "njihov posao" Kada je pak riječ o vlastitom dvorištu, u odnosu na ažurnost hrvatskih medija u više-manje temeljitom prokazivanju ili barem savjesnom kroničarskom slijeđenju opće povijesti privatizacijskog beščašća, hrvatska publicistika, pa i književnost, uglavnom je kružila oko tog mračnog korijena utemeljiteljskog mita o hrvatskoj državnosti i današnjega vrloga novoga poretka, bez istinskog ugrožavanja onih ključnih protagonista koji su kumovali kriminalnom karakteru privatizacijskih operacija. Ili su se pak pokušaji svodili, naročito u književnosti, na uopćeni kalimerovski protest protiv bezočne jagme da bi se tek odnedavno ta mutna dionica naše novije povijesti krenula detaljnije rekonstruirati kao nezaobilazni, krucijalni trenutak i prapočetak turbulentnoga procesa koji se u javnome diskursu nerijetko komprimira u dvije hladne riječi: ekonomska tranzicija.
Nije slučajno što se određena mjera "odvažnosti" prema temi "misterioznih" prvih dana privatizacije socijalističkih gospodarskih subjekata aktualizira upravo na vrhuncu socijalnoga i gospodarskoga beznađa, kada mamurluk koji je uslijedio nakon bahaćenja rađa pitanje gdje je bila pamet. Nostalgija, primjerice, kao "narativ sjećanja" koji je uvijek adresiran k neuralgičnim točkama današnjice, prevalila je put od političke nepodobnosti u odnosu na diktiranu "kulturu zaborava" devedesetih preko lukrativnog žanra na popkulturnom tržištu u skladu sa zavladalom logikom kapitalizma na relativno konsolidiranom poratnom postjugoslavenskom tlu, da bi baš u vrijeme recesije, primjerice, s autobiografijom Titoland Ane Tajder prerasla u socijalnu nostalgiju za nekadašnjim boljim standardom u solidarnijem društvu socijalizma "s ljudskim licem". Novonastali podžanr jugonostalgije, odnosno gospodarska nostalgija, koja dosad prevladavajući eskapistički sentiment za glazbenim i filmskim hitovima jugoslavenske popkulturne industrije indikativno zamjenjuje sve izrazitijim, osvještenijim žalom za socijalističkim tvorničkim gigantima, u današnjem trenutku ekonomske depresije očito reflektira ključajuće sazrijevanje za glasnije isticanje jednog od najvažnijih pitanja tranzicije: kako smo uspjeli ostati bez tog kapitala, kao pitanja uvijek puštanog po strani, uz slavnu mantru "neka institucije rade svoj posao".
Pa ako se čini da se napokon pomičemo s pozicija "velikićevskog" izbjegavanja "osjetljivog" adresiranja imenom i prezimenom prema "nikolaidisovskom" inzistiranju da fokus zanimanja za tranziciju s romantičnih nacionalističkih epova o "samosvojnosti" i ostvarenju "devetstoljetnog sna", kao prioriteta spram kojih su sve usputne "nepodopštine" irelevantne, konačno preusmjerimo na "vulgarno" pitanje novca i povijesti kapitala tijekom velike društeno-političke transformacije, panoramski pregled prakse pokazuje da su nastojanja u tom pravcu još uvijek sporadična, stidljiva i plaha. Za razliku od inflatorne obrađenosti ratne povijesti, što cijedećim haškim procesima, što hiperprodukcijom vizualnoga i tiskanoga materijala kojima je gotovo svaka postrojba monografski dokumentirala svoj ratni put, povijest i detalji bitaka za plijen postsocijalističke ekonomije u velikoj mjeri ostaju obavijeni maglom, dok se svaka pojedinačna radnička sudbina redundantno pridružuje "stečajnoj masi" kao još jedna tipična tranzicijska priča. Rekonstrukcija svih načina isisavanja kapitala iz socijalističkih privrednih divova redovito izostaje ili biva disperzirana po medijima, ma koliko neki zazivali "veliku Bijelu knjigu hrvatskoga gospodarskoga kriminala". Tako da tome zasad služi, i tu veliku prazninu insuficijentno popunjava, tek knjiga Slom lažnog proroštva Gorana Marića, dok su zbornici Instituta Ivo Pilar, mada ozbiljni, ipak malobrojni, pa i općeniti, kako zbog apstraktnosti akademske retorike koja se kloni izravnog involviranja u dnevnu politiku, tako i zbog metodologije znanstvenoga apstrahiranja. Čudesa pretvorbene alkemije u tekstovima takvoga tipa taksativno se nižu u obliku kategorizacijskih jedinica i inventivne terminologije, što možda pridonosi sintezi i preglednosti, no uvelike umrtvljuje razmjere privatizacijske drame.
Prodavači magle i hohštapleri Doista se ispostavlja da se sva povijest naše privatizacije svodi na jednu jedinu rečenicu, onu slavnu Rojsovu: tko je jamio, jamio je – i time je problematika zaključena i prije nego što je se počelo razmrsivati. Potvrđuju to i nedavne odluke najviše sudske instance u državi o ključnim protagonistima korupcijske piramide u Hrvatskoj.
U tom kontekstu pojavljivanje knjige Pad kuće Vjesnik moguće je promatrati kroz optiku odnedavno javljajuće gospodarske nostalgije. I dijelom će vjerojatno iz tog motiva biti i čitana, jer veličina, uspješnost i značajnost tog socijalističkog medijskog holdinga danas poprima mitske dimenzije o kojima današnja novinska scena može samo sanjati, kao što i tabloidno šarenilo današnjih medija čeznutljivo evocira sliku Vjesnika kao izgubljeno mjesto i danas samo simbol ozbiljnog novinarstva. U ovu potrebu racionaliziranja jednog nastajućeg mita o nekad ozbiljnijem i profesionalnijem novinarstvu, okrunjenog supertiražnim brojkama Vjesnikovog medijskog imperija, Habek ne ulazi, nego tek usputno plasira pokoju informaciju koja pridonosi drukčijoj slici – Vjesnika kao ipak sivog partijskog glasila i Vjesnika kao poslovne organizacije koja je već počinjala šepati zbog gubitaških repova. A da rastuću romantiziranu sliku Vjesnika ipak treba revidirati, potvrđuje i to malo Habekovih podataka iz socijalističkog razdoblja Vjesnikove povijesti. Naime, Vjesnik je bio medijski gigant astronomskih naklada, zapošljavao je gotovo 6000 novinara, gradio im stanove i planirao je izgraditi dom zdravlja samo za svoje djelatnike, no istodobno su na redakcijske kolegije dolazili generali JNA, a urednici su u godišnjim izvješćima navodili da je plan praćenja sjednica CK SK u potpunosti ostvaren.
Odmjerenu historiografsku obradu i propitivanje kakvoće zlata u tzv. zlatnom razdoblju socijalističkog Vjesnika Habek prepušta nekim drugim autorima, dok se on osobno fokusira na razdoblje od 1990. do prestanka izlaženja novina. Što se pak tiče široke lepeze Vjesnikovih izdanja, od popularnih roto romana (u čijem su publiciranju participirala mnoga ugledna imena hrvatske intelektualne scene) preko kultnog Starta do uglednog političkog magazina Danas, Habek prati sudbinu samo dviju tiskovina: Vjesnika i Večernjeg lista. Habek nema ambiciju ispisati nekakvu povijest "kuće Vjesnik" u totalitetu, niti ga zanimaju uredničke prakse Vjesnikovih izdanja kako bi se proniknulo u recepte tog medijskog fenomena, nego ga zanima kronologija upropaštavanja Vjesnika i rekonstrukcija scenarija po kojima su njegove rasparčavanje provodili političari željni medijske kontrole, tajkuni željni kapitala, te mnogobrojni hohštapleri i prodavači magle na živopisnoj tranzicijskoj pozornici. U tom smislu, Habekova samoograničenja ne rezultiraju djelom kao što je, recimo, Smijeh slobode Borisa Pavelića, knjiga koja nije samo iscrpna kulturološka studija povijesti fenomena Feral Tribune, nego i mjesto impresivno dosegnute ekstenzivnosti u opisu društveno-političkog konteksta devedesetih.
Kako se da naslutiti iz opisanih situacija u privatizaciji Vjesnika, kompetentan autor za tu temu smjesta bi se kvalificirao za relevantnu funkciju u USKOK-u, dok je Habek uglavnom poslagao rasute novinske materijale o Vjesnikovoj drami ne bi li se time stekla obuhvatnija (no ne i potpunija) slika o tome što se s Vjesnikom doista zbivalo. Stoga se na koncu ne dobiva jednoznačan odgovor, nego se Vjesnik ispostavlja kao žrtva mrcvarenja brojnim interesnim silnicama u fantastično iskrslim prilikama tranzicijske nesređenosti. Habek nam je rekonstrukcijom upropaštavanja Vjesnika u doista samo osnovnim crtama (jer materija ipak traži popriličnu količinu ekonomske i pravne stručnosti, kao i potkrjepu nedostajućom dokumentacijom) prezentirao jedan case study hrvatske privatizacije, paradigmatski mikro slučaj hrvatskih tranzicijskih praksi. I mnoge druge propale firme zaslužuju barem ovakav pisani trag.