Nova Hromadžićeva knjiga donosi "odlikaški" sortirano gradivo na temu medija i pokazuje da je autor izvrsno apsolvirao relevantnu literaturu – ali ne i više od toga
Hajrudin Hromadžić, Medijska konstrukcija društvene zbilje : Socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla, AGM, 2014.
“Odnedavno je govor o društvenoj konstrukciji posljednja moda", konstatirat će Ian Hacking u knjizi Društvena konstrukcija – ali čega? Unatoč Hackingovom nastojanju da stavi točku na "i" na taj skup prijepora, rasprave o nedosezljivosti zbilje (a u radikalnijim formulacijama i o nepostojanju zbilje), intenziviraju se, umnožavaju i zapetljavaju kako rastuća medijska hiperprodukcija podno svoje zavodljive površine ipak provocira osjećaj fakea. Iako su temeljni uvidi o posredovanosti zbilje i našem manjkavom kontaktu sa stvarnošću već uvelike razrađeni kroz razumijevanje prirode funkcioniranja jezika, demontažu diskurzivnih aparata i dekonstrukciju ideoloških mehanizama, općenito kroz protumačen spektar naših praksi označavanja i osviještenu poziciju u procesima simboličke proizvodnje, čini se da nikako nema kraja iznovičnom čuđenju da i mediji, zamislite, gotovo urotnički falsificiraju mitski teren zvan objektivna stvarnost. S jedne strane, medije definitivno opterećujemo odveć idealističnim očekivanjima, pa bivaju suspektno tretirani čak i kada brutalnom izravnošću plasiraju materijale koji bi bili imalo snažniji trag autentične zbilje. S druge strane, iznevjeravanje referencijalne zbilje i njena fikcionalizacija postaje medijima sve karakterističniji porok, dovoljno je – primjerice – samo pogledati kako je Fedor Bondarčuk jednu tragediju epskih proporcija u filmu Staljingrad estetizirao u najobičniju video igricu najtipičnijm postmodernim umom, ukoliko tu uopće više možemo govoriti o umu, tako da se ipak ne čini suvišnim kontinuiranom medijskom kritikom sustavno upozoravati na neke nove oblike više ili manje istančanih medijskih perfidnosti ili animirati uspavaniji dio javnosti, onaj dio publike koji se zabrinjavajuće familijazirao s besramnim praksama ciničnijih medija
Crveni tepih do pakla Na koncu, u poraznijoj varijanti, uigrani žanr medijske kritike zna biti, ako ništa drugo, nadasve korisno provedeno čitateljsko vrijeme, poticajna intelektualna zabava iščitavanja dijaboličnih struna kojima bauk ove ili one ideologije manipulira publiku iz pozadine ovakvog ili onakvog medijskog formata, pružajući nam iz takvog štiva naslade mentalne dekontaminacije i prosvijećene uzdignutosti nad naizgled benignim, no – tvrdi se – utoliko opasnijim bedastoćama masmedijske industrije. Reklo bi se da danas više ne vrijedi izreka kako je put u pakao popločan dobrim namjerama, nego je on meko ušuškan red carpetom. Po kojem se temeljnom kriteriju u cijelosti ravnaju današnje društvo i kultura možda je ponajbolje sažeo Kundera, rekavši da živimo u svijetu u kojemu nas više ne promatra Bog, nego kamera.
Kritičkoistraživačkom mapiranju medijskoga pejzaža i pokušajima da također propara šavove lelujavih ideoloških velova nad medijskim kontinentom ambiciozno se pridružio i Hajrudin Hromadžić s Filozofskog fakulteta u Rijeci, objavivši pod naslovom Medijska konstrukcija društvene zbilje – kako pojašnjava samome početku svoje studije – "pokušaj znanstveno-teorijskog preispitivanja utemeljenosti teza o medijskoj konstrukciji društvene zbilje". Ocijenivši da se mnoštvo studija ovakvog tipa raspršilo u analitičkim dekonstrukcijama partikularnih medijskih reprezentacija društvenog svijeta (odnosno, da su se te mnogobrojne studije suzile tek na reducirano problematiziranje – kako navodi autor – varijabli medijskih reprezentacija), autor je osobno odlučio kritički polemizirati s onim što smatra generalnim nazivnikom raznomedijskih praksi u reflektiranju društvene zbilje: spektakularizacijom.
"Upravo je spektakl čista ideološka forma karakteristična za doba liberalne demokracije te neoliberalni potrošački kapitalizam", navodi Hromadžić kao svoje polazište te nadalje niže analizirane i komentirane primjere (ne)vidljivih medijskih strategija koje, bivajući sve priklonjenije logici zabave, distorziraju objektivnu zbilju. Mediji, dakako, zbog niza transmisijskih okolnosti nužno odstupaju od neutralnoga transponiranja objekta svoje reprezentacije u medijasferu, a Hromadžić će za imenovanje stupnjeva iz nijansiranog luka toga izobličavanja posegnuti za terminom paralaksa, vjerojatno potaknut afirmacijom tog pojma u jednoj od opsežnijih i ambicioznijih Žižekovih knjiga, njegovoj glomaznoj "svaštari" nazvanoj samo tako: Paralaksa.
Međutim, povrh tog više ili manje "prihvatljivog" gubitka u vjerodostojnosti prenošenja objektivne zbilje, Hromadžić reagira na alarmantno svođenje potencijalnog medijskog pluralizma na reprezentacijsku motiviranost isključivo jednodimenzionalnom optikom zabavljačke estradizacije i tržišno-profitnim interesima, što rezultira stanjem – navodi – u kojem "načela spektakla, senzacionalizma, besramnog egzibicionizma i voajerizma" penetriraju u "esenciju kulture i društva". "Medijski pejzaži sve su više određeni (...) estradizacijom, infotainmentom i infomercialom, čime postaju tek puki okviri za medijsku reklamu i oglašavanje", kaže Hromadžić. Razrađujući sintagmu iz podnaslova ("socijalno-ideološke implikacije produkcije medijskog spektakla"), autor dijagnosticira kako je fatalna posljedica takvih tendencija prividna dezideologizacija, a zapravo monstruozno ideologizirana proizvodnja društva neopterećenog ičim teškim i zahtjevnijim, uveliko provođena i cenzurom ičega što bi provociralo konflikt u tom vrlom novom svijetu koje tendira ka – napominje autor – kulturi sličnosti.
S jezika na kabl Hromadžić zapravo ukazuje na posve notorne činjenice i odavno elaborirana saznanja, iznijevši tek akademskim stilom teze i stavove koje su već formulirani u sada već kanonskim opservacijama, od najekstremnijeg Baudrillarda, preko temeljnog Deborda za fenomen spektakla, do ishodišnih predstavnika Frankfurtske škole, uključujući i niz brojnih drugih autoriteta za ovu kompleksnu materiju. Hromadžić to kritičkoteorijsko naslijeđe, dakako, ne zanemaruje, nego iscrpno, gotovo kataloški, navodi sva relevantna imena te ispisuje preglednu panoramu kapitalnih promišljanja kulture i medija, pri tome izbalansirano zastupajući i predstavnike oprečne struje, zastupajući tako oba pravca iz duge tradicije bipolarne politike tretiranja medija. Sadržavajući i taj pozitivni ili barem fleksibilniji pol kritičkomedijske produkcije, odnosno autore koji su ipak benevolentniji prema medijskoj emergenciji, skloniji optimističnijim prognozama društva koloniziranog medijima ili naprosto imuniji na sugestivnu afektivnost apokaliptičnih vizija tehnodeterminističkog društva, Hromadžićeva studija osnažuje se u polemičko-argumentacijski uravnotežen uradak.
Medijska konstrukcija društvene zbilje zbog tako uredno sortiranog gradiva sa svim najvažnijim poglavljima kulturne i medijske teorije u većoj se mjeri nudi kao izvrsna udžbenička početnica za one koji su na pragu zanimanja za područja obrađena u Hromadžićevoj knjizi. Naime, ovo ukoričenje, s obzirom da je prije svega bogato informativan preglednik neophodnih adresa za daljnja poniranja u materiju, preporučljiva je ispomoć u svladavanju početnih poteškoća glede snalaženja u sve nepreglednijoj biblioteci komentara na komentar komentara o problematici medija i suvremenom kulturnodruštvenom stanju. Unatoč evidentnoj konzultiranosti glavnine relevantne građe i teorijske misli, autor ipak ne iznosi ništa odveć kapitalno u odnosu na postojeći fundus znanja o medijima, niti nudi presudne odgovore na samopostavljeno pitanje s početka knjige o (ne)valjanosti fraze da su mediji zrcalo društva. Tek mjestimično plasira diskretno sročene hipoteze i zanimljiva autorska stajališta, kao kada u dramatičnim interpretacijama fenomena virtualne stvarnosti zapravo iščitava strah od suočavanja s virtualnim karakterom našeg egzistiranja uopće. No, i to je u obilju svojih iskričavih ideja već nekoliko puta iznosio već spominjani Žižek. U svakom slučaju, u simbolički posredovanom svijetu, svijetu čija je proizvodna narav, dosad temeljena na prividnoj prirodnosti zapravo arbitrarnoga jezika, ogoljena tehnološkom inačicom artificijelnoga ustroja zbilje, reklo bi se: koliko je bio evolucijski revolucionaran naš silazak s drveta na zemlju, toliko se za čovjekovu ontološku stabilnost predstavlja odveć revolucionarnim prelazak našega univerzuma s jezika na kabl.
Mišji pomaci Autorov zaključak je u tom smislu diplomatski, pa gotovo i horoskopski općenit. Varirajući naslovnu temu kroz sve tipove medija i birane medijske žanrove, od novina preko televizije do novih medija, od lifestyle fotografija preko sapunica do internetske ponude virtualnih svjetova, Hromadžić zaključuje: "s velikom je sigurnošću moguće očekivati daljnji razvoj spomenutih trendova upravo prema načelima naglašene interakcije", pa još dodaje da će rastuće mogućnosti interaktivnoga odnosa s novim medijskim tehnologijama "vjerojatno rezultirati nizom društvenih situacija u kojima će biti sve teže povući jasnu granicu razlikovanja društvene i medijske zbilje". Drugim riječima, Hromadžić nam je ponudio prilično mlak ekstrakt s obzirom na količinu referirane literature. Čak je i analizom više ili manje intrigantnih, pa mjestimično i originalnih slučajeva iz šarolikog obilja medijske prakse (primjerice, provedba ideologije neoliberalnog kapitalizma u medijskim kampanjama Jutarnjeg lista, hot line oglasi u dnevnom tisku, bizarna amaterska sapunica RTV-a Goražde...), s obzirom na lepezu korištenoga teorijskoga aparata, zapravo samo potvrdio već znano, ne dopirući kroz te primjere do nekog dubljeg uvida kojim bi se dogodio obrat u dosadašnjem spektru znanja o kulturi i medijima.
Međutim, notorna je to karakteristika našega akademskog pisma, besprijekornog u formi i redudantnog po pitanju sadržajne novine, "odlikaški" nakrcanog apsolviranom literaturom i mišjih pomaka u sondiranju problematike, sklonijeg reprodukcijskom prelijevanju ovjerene litetature u vlastiti rad, nego li originalnim tvrdnjama, te kronično egzistirajući na fusnotiranju nadahnjujućim, intelektualno kipućih, nimalo slučajno akademski neortodoksnih klasika koje potpisuju spomenuti Baudrillard, Debord ili pak McLuhan. Hajrudin Hromadžić, također autor jednako školski besprijekorne knjižice Konzumerizam, i ovom je knjigom najavio da ima izvrsnu spremu za potencijalno relevantnija postignuća u dogledno vrijeme ili da će se pak i nadalje razvijati u kvalitetnog vodiča kroz kompleksna problematska područja.