Mediokritetske ljubavi

Delimir Rešicki se kao pjesnik afirmirao još osamdesetih godina, prometnuvši se već prvim zbirkama, osobito antologijskom Sretne ulice, u jedno od najznačajnijih imena među piscima okupljenima oko Quoruma. Od tada objavljuje redovito, otprilike svake dvije-tri godine, mahom poeziju, ali i kritike, prikaze, eseje. Svoj opus stvara kroz promišljeno ustrajavanje na odmaku od aktualnih književnih trendova, gradeći poetiku na zahtjevnijim teorijskim premisama. U prozi se do sada okušao samo jednom, još prije petnaest godina. I dok su kratke priče okupljene pod nazivom Sagrada familia prošle pomalo nezapaženo, njegova najnovija knjiga, također zbirka pripovjedaka Ubožnica za utvare, dočekana je brojnim kritičarskim pohvalama i vrlo brzo proglašena jednim od važnijih ukoričenja hrvatske prozne produkcije u protekloj godini. Rešickijevi čitatelji prepoznat će već u naslovu intertekstualnu vezu s knjigom koja je Ubožnici prethodila, također vrlo hvaljenom pjesničkom zbirkom Aritmija, u kojoj su zapisani stihovi: “...ti i ja/zidali smo svoje svratište/ubožnicu za utvare...”, dok podnaslov 10 pripovijesti o nemogućim ljubavima nudi pouzdan ključ za čitanje. Riječ je, naime, isključivo o ljubavnim pričama, a ljubavi o kojima one pripovijedaju nisu tek nesretno propale ili neostvarene zbog neke nesavladive sudbinske prepreke, kako bi to nalagale uvriježene zakonitosti melodramatskog žanra, već je nemogućnost u njih uvijek već unaprijed upisana, ona im je konstitutivni čimbenik. Kada pričamo o ljubavi, smatra Rešicki, ne pričamo o sjedinjenju, harmoniji, svojevrsnom stapanju dvoje ljudi; naprotiv, njihov je odnos uvijek, od početka do kraja, prožet asimetrijom, temeljnom nemogućnošću dopiranja do neke pretpostavljene skrivene biti drugog bića i uzvratnog otkrivanja vlastite esencije, istinskog Ja tome biću. Kada pričamo ljubavi, zapravo pričamo o fantazmama što ih je konstruirala naša želja, pričamo o igri dviju takvih fantazmi, o odnosu utvara. A kada ljubav, noseći u sebi od početka sjeme vlastite smrti, nestane i uruši se, preostaju tek pusta, siromašna skrovišta za skršena, razočarana i usamljena ljudska bića: preostaju ubožnice za utvare, sazdane od sjećanja.

Iznevjerene ljubavi

Spominjati “nemoguće ljubavi”, dakle, najjednostavnije rečeno, znači upotrijebiti pleonazam. Takvo razumijevanje ljubavi duguje puno psihoanalitičkoj lektiri lakanovske provijencije, a iz njega logično proizlaze narativni obrasci koji gotovo beziznimno vladaju sabranim pričama. Njihovi su glavni likovi redovito luzeri, a najčešće oportunisti i mediokriteti, preslabi da bi ispoštovali onu etičku obvezu subjekta o kojoj govori francuski filozof Alain Badiou: ako je ljubav nepredvidljivi događaj koji iz temelja razara i mijenja situaciju subjekta, u mjeri u kojoj ga se više iz perspektive te situacije ne može artikulirati niti konceptualizirati, tada etičkom subjektu preostaje jedino biti do kraja i u potpunosti vjeran takvoj intimnoj revoluciji. Rešickijevi likovi preslabi su da bi postupili tako, oni će svoje ljubavi najčešće kukavički i posve konformistički iznevjeriti, da bi potom, utonuvši u rezignaciju ili očaj, krpali svoje samoće sjećanjima na njih. Stoga su priče u Ubožnici uglavnom retrospektivne: započinju nekom iščašenom, začudnom slikom koja sabire nesreću glavnog lika – najčešće ujedno i pripovjedača – nakon svođenja računa sa samim sobom, a potom se vremenskim skokom vraćaju unatrag, na početak priče o ljubavi.

Tako u uvodnoj pripovijesti Karavana koja prolazi pokraj zaspalih pasa sveučilišni profesor književnosti određenog dana u mjesecu maže usne ženskim ružem i zuri u vlastiti odraz u zrcalu, prisjećajući se djevojke koja je šminku ostavila u stanu, napustivši ga nakon što ju je denuncirao pred fakultetskim vijećem jer je za vrijeme rata napustila napadnuti grad. Učinio je to kako ne bi doveo u opasnost vlastitu akademsku karijeru, istim oportunističkim manirom kojim je u prethodnom sistemu potkazivao kolege čiji su kuloarski razgovori prkosili smjeru službene državne politike.

I u Principu nada, jedinoj priči koja tematizira lezbijsku ljubav, radnica gradskog komunalnog poduzeća Georgina žrtvuje tajnu vezu s kolegicom Nadom kada joj se početkom devedesetih ukaže prilika da u kaotičnoj preraspodjeli društvenih uloga zauzme naizgled utjecajno mjesto. Mediokritet je i slikar iz priče Nepoznati autor iz 19.  stoljeća. On započinje pripovijedanje u trenutku kada mu je ispaljen metak u srce i prisjeća se, u širokom zahvatu, gotovo cijeloga života: svoj veliki talent, kojim je još od mladosti osvajao divljenje okoline, sustavno je upropaštavao, nesposoban i nedovoljno zreo da bi se potpuno posvetio umjetnosti. Stoga prihvaća ponudu da slika platna koja za velike novce kupuju nouveau riche, neobrazovana, vulgarna nova ekonomska elita koja bogatstvo zgrće koristeći brojne mogućnosti što su ih nudile ratne godine. Jednoga od takvih novopromoviranih moćnika, izvjesnog Kralja, čak će i portretirati. Kada ovaj, zadovoljan slikom, naruči i portret svoje supruge, slikar se u nju zaljubljuje i mehanizam radnje usmjerava zbivanja prema završnoj tragediji...

Rafiniran stil

U takvoj optici čitanja, u kojoj je nemogućnost ostvarenja ljubavi, naizgled paradoksalno, njen uvjet i konstitutivni čimbenik, osobito je zanimljiva priča San na jagodici prsta, o gradskom ljepotanu Kruni T. Iako privlačan i bogat on, izazivajući čuđenje sugrađana, ustrajno izbjegava kontakte s djevojkama. Uskoro doznajemo i uzrok: naizgled nevažan događaj iz adolescentskih godina kada ga je šokiralo i povrijedilo seksualno iskustvo i sklonost promiskuitetu vršnjakinje u koju je bio zaljubljen. Ta trauma presudno formira odnos emotivnog i fragilnog mladića spram žena, ali njegova suzdržanost prikriva uzbudljiv i raspojasan splet erotskih maštarija kojima se prepušta svakodnevno, pri slučajnim dodirima sa ženama – trafikanticama, kozmetičarkama, frizerkama... Jedini pokušaj da ostvari nešto više od skrivenog užitka u tim usputnim dodirima tijela završava fijaskom: krojačica koju nenadano grabi oko struka dok mu uzima mjeru za odijelo zariva mu škare u nadlakticu i bježi. Ovdje, međutim, nastupa na prvi pogled minoran, ali znakovit preokret: odlazeći u bolnicu, Kruno nije shrvan niti razočaran. On se već unaprijed raduje brojnim dodirima medicinskih sestara i doktorica koje će ga liječiti, i svim fantazijama i tajnim užicima kojima će se pritom predavati. San na jagodici prsta jedina je pripovijest u zbirci koja ne završava tragično, a ovaj, premda pomalo uvrnut, happyend sugerira da je jedini način da se izmakne konstitutivnoj nemogućnosti ostvarenja ljubavi upravo radikalno ustrajavanje na njenom fantazmatskom karakteru, prihvaćanje fantazije.

Prepričavanje svih deset priča bilo bi deplasirano i zamorno, ovdje ih je probrano nekoliko tek da bi se ilustrirala dosljednost i zaokruženost koncepta u podlozi Rešickijeva pripovijedanja, promišljenost kakva je u suvremenoj hrvatskoj prozi doista rijetka. Dobrim dijelom upravo zahvaljujući konceptualnoj domišljenosti, nakon sklapanja posljednje stranice Ubožnice za utvare ostaje dojam ujednačenosti svih deset priča, iako se razlikuju kako ambicioznošću tematskog zahvata – i to od anegdote iz studentskih dana sve do pripovjednog opipavanja odnosa ljudske, kontingentne i božanske, apsolutne ljubavi – tako i književnim postupcima pa, u krajnju ruku, i dužinom. Toj ujednačenosti pridonosi i razrađen, rafiniran piščev stil, tromo pripovijedanje dugom, složenom rečenicom opterećenom nizovima epiteta, sklonost začudnim, efektnim slikama i gusta premreženost teksta referencama na eruditski široko omeđeno polje visoke, ali i popularne kulture, od Rilkea i Hölderlina, preko Dürera i Egona Shilea, Hegela i Ernsta Blocha, pa do Hitchcocka i Bele Tarra. Rešickijev stil je osobito hvaljen i nema sumnje da njime nadilazi veliki dio suvremene scene, ali i postavlja sebi samome dosta visoke kriterije pa, kad mu se omakne poneka odavno potrošena sintagma, značenjem gotovo ispražnjena fraza i slične jezične banalnosti, a to se dogodi češće nego što bi se kod ovakvog autora moglo očekivati, tada to čitatelju zasmeta znatno više nego na stranicama knjiga pisaca koji s jezikom baš i nisu tako prisni.

Naposljetku, priče iz Ubožnice povezane su i kronotopijski: zbivaju se mahom unutar proteklih nekoliko godina i najčešće u neimenovanim slavonskim gradićima, a rijetki odmaci sežu najdalje do polovice prošlog stoljeća, odnosno do bliskih nam srednjoeuropskih meridijana, do Mađarske ili Austrije. Zbog toga su neka dosadašnja čitanja i krenula u smjeru kontekstualiziranja Ubožnice s obzirom na notornu, tzv. stvarnosnu poetičku struju suvremene književne scene, dok je sam autor u istupima stidljivo sklanjao taj sloj vlastite proze u drugi plan. S punim pravom: iako knjiga njime nesumnjivo dobiva na pristupačnosti, u njemu je i najtanja. Teško je tu, naime, detektirati bilo što izvan uvriježenih, općih mjesta: vrijeme socijalizma je vrijeme društvenog straha i podobnosti kupljene članstvom u Partiji, devedesete su doba nesuvislih, nepravednih i nepoštenih preraspodjela društvenog utjecaja, moći i ugleda, a Slavonija i u kasnijim godinama ostaje nezalječivo obilježena traumama rata... Sve je to već previše puta ispisano i pročitano, pa je društvenokritičko sječivo tih pripovijesti ujedno i njihov najtuplji aspekt. Usprkos tome, promišljenost autorske pozicije, suverena pripovjedačka vještina i ambiciozan, ali ne i preuzetan pristup kompleksnim tematskim sklopovima ljubavi i žudnje, jezika i artikulacije, umjetnosti i etike, protkani ironijom i melankolijom, ali i odmjerenom groteskom i refleksivnošću, ubrajaju Ubožnicu za utvare u najuži krug naslova koje treba spomenuti prisjećajući se književne 2007.