19.5.2005.

Zvonimir Bajević  

Meditacija u ritmu salse

Prije nego je postao jedan od najutjecajnijih i najznačajnijih glazbenika u svijetu jazza, Gonzalo Rubalacaba u svojoj je rodnoj Havani završio klasično glazbeno obrazovanje, da bi glazbeni put nastavio svirajući po svim tamošnjim poznatijim klubovima i dvoranama. Osim oca pijanista i drugih kubanskih glazbenika, uzori su mu bili američki jazzeri poput klavirista Theoloniusa Monka, Buda Powella i Oscara Petersona, kao i glazbenici kao što su Dizzy Gillespie, Charlie Parker i Art Blakey. Čudo od djeteta, kako su ga nazivali, počelo je snimati svoju glazbu već krajem sedamdesetih u Havani, da bi do danas iza sebe imao više od dvadeset izdanih albuma. Naravno da je toliki broj izdanja morao rezultirati brojnim diskografskim nagradama, od kojih ipak najveću pozornost plijeni osam nominacija za Grammy, pri čemu je album Supernova 2002. proglašen jazz albumom godine.

Novi obrisi svakodnevnih motiva

Od 1996. Rubalcaba živi u Sjedinjenim Državama, a u svom je Cuban Quartetu okupio kubanske glazbenike koji također žive SAD-u. Među njima u ušima sigurno najviše odzvanja ime bubnjara Ignacia Berroe, legendarnoga glazbenika i suradnika Dizzyja Gillespiea, kao i doslovce svih značajnijih glazbenika u svijetu jazza. Zašto je tome tako možda najbolje pokazuje izjava Dizzyja Gillespieja da je Berroa “jedini bubnjar na svijetu koji jednako savršeno vlada afro-kubanskim ritmovima, ali i pozna sve skrivene kutke jazz glazbe”. Berroa i Rubalcaba u Cuban Qartetu surađuju već od 1997., a razumljivo je i zašto. Naime, vjerojatno danas ne postoji bolja kombinacija za propitivanje, istraživanje afro-kubanskog idioma u jazz glazbi od ove dvojice glazbenika. Kvartet je u Zagrebu izvodio skladbe s nagrađene Supernove. Standardnog člana postave, saksofonista Davida Sancheza, ovom je prilikom zamijenio mladi Luis Felipe Lamoglia, koji je, osim zavidnog sviračkog umijeća, pokazao iznimnu senzualnost i tankoćutnost u solima, koja su uvijek bila u savršenoj komunikaciji sa zbivanjima u samom Kvartetu. Posebno je došao do izražaja u drugom dijelu koncerta, kada je svirao alt saksofon.

Rubalcabina glazba na suptilan, pomalo chopinovski način oblikuje ili preobličava afro-kubanske teme, dajući im uvijek neko novo, uzbudljivo značenje. Njegova glazba je prožeta onim elementima koji je napokon jedino i samo tako čine smislenom: melodična je, ritmična i uzbudljiva. Svatko tko je ikad slušao afro-kubansku glazbu pomislio bi da je dvorana plesala u ritmu salse, no kod Rubalacabe se ta glazba pretvara u razmišljanje, ili, možda bolje rečeno, meditaciju koja nam otkriva čudesne svjetove i slike. Svatko tko imalo pozna Rubalcabin opus, zna da kod njega, kao i kod glazbenika iz Cuban Quarteta, motivi, slike i teme iz svakodnevnog života već prema njihovom trenutačnom raspoloženju i stanju dobivaju neke nove obrise, nova osjenčanja, a to jazz glazbu, kod Rubalcabe i društva afro-kubanske tradicije, čini jedinstvenom.

Lakoća komunikacije u sferi mezzopiana

Basist Armando Gola član je sastava od 2002. i može se reći da je stvoren za suradnju s Rubalcabom. Njegova zadivljujuća koncentracija i lakoća sviranja upravo se idealno nadovezivala sa savršenom svirkom drugog člana ritam sekcije Ignaciem Berroom. Treba naglasiti da je Rubalcabina glazba veliko i iscrpljujuće putovanje za koje svi članovi benda moraju biti vrhunski spremni, a taj je genijalni pijanist u Berroi, Goli i Lamoglii našao idealne partnere.

Glazbenici su nastupili na pozornici Male dvorane u dva navrata po 45 minuta. Zvučna slika u Dvorani bila je dobra, jer su glazbenici zbog tamošnjeg inače problematičnog slušanja na pozornici odlučili više-manje svirati akustički. Imponirala je dinamika sastava, koja nije premašivala forte, a većim dijelom je bila u sferi mezzopiana. Doista je bio užitak slušati te majstore kako u jednoj od najtežih dinamika s lakoćom komuniciraju. Osobni dojam autora ovog teksta da je za savršenu ocjenu nastupa nedostajala veća doza komunikacije s publikom, no ne možemo zamjeriti Rubalcabi i društvu jer su s pozornice Male dvorane Lisinski začarali prisutne ljude na neki svoj, poseban način, što samo potvrđuje činjenicu da smo tom prilikom slušali najbolji koncert u okviru jazz sezone Hrvatskog društva skladatelja.