Odnos jezika i koreografije + pitanje strukturiranja i svrhe istog + kako pristupiti budućnosti
U vremenu u kojem počinjem s pisanjem ovog teksta svjestan sam razlike između apstraktnog i konkretnog, drugim riječima: između istinitog i izazovnog u kontekstu teme kojom se želim baviti; znajući da se želim baviti temom koju poznajem i kojoj redovito pristupam na iskustvenoj bazi, ali koju isto tako poznajem i kojoj redovito pristupam – teoretski.
Pristupajući ovom zadatku, svjestan sam da moj interes nije isključivo usmjeren prema pisanju o temi, pisanju o koreografiji, već je također usmjeren prema pitanju moguće aplikacije mog koreografskog znanja u mediju pisanog jezika. Pisanom jeziku pristupam kao mediju koji mi omogućuje koreografirati misao.
Svjestan sam, također, da koreografirajući misli, ponekad, moj odnos prema jeziku zrcali moj odnos prema koreografiji – odnos koji ističe bitnu razliku između koreografije i jezika, uzimajući u obzir da se koreografija i jezik donekle spretno i s razlogom, u praktičnoj primjeni, poistovjećuju jedan s drugime.
Koreografija kao jezik i jezik kao koreografija Polazim od teze da su jezik i koreografija organizacijske strukture, i da, kao takve, one postoje s razlogom: organizirati i kategorizirati odnos elementarno apstraktnih estetskih cjelina znači, između ostalog, i stabilizaciju sustava simbola koji, radi svoje stabilnosti, može “preživjeti” vrijeme. A preživljavanje vremena je upravo ona kvaliteta potrebna da bi određeni sustav mogao biti djeljiv (djeljiv u kontekstu primopredaje znanja) i da bi, kao takav, mogao poslužiti svrsi.
Svrha jezika, za razliku od svrhe koreografije, naizgled je mnogo jasnija. Prioritet: međuljudska komunikacija. Riječ ispunjava svoju funkciju prijenosa značenja, njezina prepoznatljivost, a radi prepoznatljivosti i vidljivost, često je visoka, ona omogućuje razumijevanje. Riječ upotrebljava bilo koja osoba kojoj je riječ potrebna (i kojoj je riječ poznata). Također, riječ se uči od malih nogu i odnos osobe prema riječju je – naizgled neupitan.
Koreografija je, s obzirom na jezik, sekundarni način komunikacije. To je način komunikacije koji je učen tek kasnije u životnom razvoju, i način komunikacije koji se uči jedino odabirom individue (vrijedi čak i ukoliko je individua roditelj, a ne samo dijete).
Važnija od toga jest možda sljedeća teza: koreografija je, s obzirom na jezik, mlađa organizacijska struktura. Ona je organizacijska struktura koja je (donekle) organizirana u odnosu na jezik, ali koja se od jezika razlikuje u fundamentalnim razmjerima. Naime, jezična jedinica, odnosno riječ, u koreografskom smislu može biti prevedena kao koreografska jedinica, odnosno pokret. Međutim, u današnjem kontekstu, nazvati pokret bazičnom koreografskom jedinicom zvuči veoma modernistički.
Danas, nazvati nešto koreografskom mjernom jedinicom sve je češće odluka samog koreografa. Neke od koreografskih mjernih jedinica koje znam da pojedini koreografi koriste su: odnos (između specifičnih ili slučajnih elemenata), napetost (na primjer izvedbena ili osjetilna), emocija, zamišljena misao, specifično sjećanje na nešto, osjećaj proizveden specifičnim sjećanjem na nešto, organiziran odnos izvođača prema vlastitom osjetu (osjet kao čulo, za razliku od osjeta kao osjećaja) vlastite anatomske strukture itd. Također poznajem izvjestan broj koreografa koji u svom radu odbijaju razmišljati o koreografskim jedinicama smatrajući takvo razmišljanje zastarjelim.
Budući da je bazična koreografska jedinica promjenjiva, znači da koreografija ne može imati jedinstven cilj, kakvim se pohvaliti može jezik. Ili?
Iako promjenjive strukturalne jedinice, ostaje barem da je koreografija organizacijska struktura, i da kao takva poznaje organizacijske navike, možda i prioritete, koje su zajedničke svim koreografima...
Što naravno nije istina.
Kako onda pristupiti pisanju o koreografiji? Krenuo sam od izjave da moj odnos prema jeziku ponekad zrcali moj odnos prema koreografiji, pa ću se u ovom trenutku toj izjavi vratiti.
Baveći se strukturom koja je nestabilna, kakva koreografija jest, naučio sam uvijek provjeriti razlog radi kojega upoznajem bilo koji element s njegovim okolišem – na primjer: bilo koju riječ s njezinim mjestom u rečenici. Naučio sam prepoznati da riječ koja bi u normalno vrijeme bila na ovom mjestu, možda sada i ovdje – ne treba biti.
Koliko god ona produktivna bila, radi se, prije svega, o dozi nesigurnosti naučenoj da se javi svaki puta kada pristupim čemu što mi se čini poznatim. Nesigurnosti koja se javlja uslijed brzopletog ostvarivanja odnosa.
Tako je i ovaj tekst reakcija na moju želju da pristupim svom prvom odnosu sa Zarezom servirajući mu onaj način odnošenja prema kritici koreografije i umjetničkog rada koji mi je poznat i koji sam testirao u drugim strukturama i na drugim jezicima, zaboravljajući na trenutak da se kvalitetan odnos ne počinje ponudom starog, već pružanjem mogućnosti za stvaranjem nečeg novog.
Međutim, u kontekstu u kojem je komunikacija apstraktnih pojmova i ideja prioritet, predložiti potpuno novi način izražavanja bio bi apsolutno i potpuno neproduktivan, jer bi u svojoj želji za inovativnošću u potpunosti ugrozio komunikaciju sadržaja i fokusirao komunikaciju na razumijevanje načina.
I dok potpunost vidim kao problem, kombinaciju vidim kao priliku propitkivanja odnosa poznatog (prepoznatljivog, vidljivog, starog) i nepoznatog (začudnog, pomaknutog, neobičnog).
Još se moramo dogovoriti o samo jednoj činjenici – toj da ne tražimo odgovor na pitanje, već želimo ostvariti kvalitetan odnos. A kako kažu Goran Bare i Plaćenici: “Svi odgovori doći će sami / Samo stoj na svjetlu / I doći će kraj tami”.