23.9.2004.

Grozdana Cvitan  

Mediteranci između sličnosti i razlika: raskrižja vremena

tema broja

Olimpizam, grupa – transkulturalna matrica i moždana pokretljivost, Druga regionalna konferencija grupnih terapeuta i psihoanalitičara mediteranskih zemalja, Atena, od 1. do 5. rujna 2004.

Djevojka pokraj vode promatra scenu. Dugo. Stižu novi akteri. Svatko od njih susreće se s nekim od elemenata. Plesom, koji raste od sputanih pokreta pojedinaca do istinskog plesa grupe, i svjetlom (prostor scene svjetlosni efekti pretražuju, fiksiraju dijelove i, napokon, ti se dijelovi spajaju kad i ljudi) sloboda stvaranja i prepoznavanja raste od nespretnog prepoznavanja elemenata do sklada. Suradnja čovjeka i elemenata, veselje postojanja. Oslobođena i osvijetljena scena odjednom postaje prostor na koji mlade žene unose zastavu Olimpijade. Tako igra kojom kor grčke drame komentira stvaranje svijeta uključuje ideju olimpizma u same temelje tog stvaranja.

U drugoj scenskoj igri, nazvanoj Metamorfoza, nastup grupe plesača-pantomimičara (grupa Art Party) počinje pojavom ideje na hoduljama. Kao da se pojavila izravno iz Platona, ideja svojom veličinom vlada svijetom na kojem se tek rađa civilizacija. Ukočena, pod maskom, crno-bijela u svojoj strogoj određenosti, nespretna zbog veličine, samodovoljna osamljenost promatra svijet u kojem neidentificirani oblici uče pokret. Iz te neartikulirane borbe oblika formira se i oslobađa čovjek. Izlazeći iz oklopa, ambalaže, stege svih vrsta, kao prepoznatljiv pojedinac penje se (uz sve moguće tegobe puta) na planinu. Olimp ili Parnas? Ili planine za ljude nemaju tako simbolična imena? Možda imaju samo simbolične puteve.

Olimpijske igre se vratile kući

Napor da se stigne do vrha obuhvaća i zadaću da se s vrha shvati sve ono što pogled u dolinu obuhvaća. S uobličenjem čovjeka i njegovim napretkom u visinu, ideja na hoduljama postaje sve nesigurnija. Sve je manje svjetla koje prati ideju koja svoju nesigurnost skuplja u ljuljački. Iz djetinjstva čovječanstva čovjek je onaj po kojem ideje mogu rasti i koji ih može prihvaćati.

Davno pogubljena ili samo oduvijek sanjana harmonija kao da se traži pa i nalazi u suvremenoj Grčkoj. U toj harmoniji simbol kao ishodište svih pojava, svijet u kojemu svako zbivanje i rješenje ima opći smisao označio je početak Druge mediteranske konferencije grupnih terapeuta i psihoanalitičara u Ateni početkom rujna, tri dana nakon završetka Olimpijskih igara koje su se – kako je često isticano – vratile kući. Njima su se Grci veselili koliko su od njih i strahovali. Naslijeđe prostora shvaćaju ne samo zbog činjenice da je riječ o ishodištu civilizacije nego i zbog profitabilne okolnosti da rijeke ljudi sa svih strana svijeta žele proći tim ishodištem. Biti svjedoci temelja koje svatko može sanjati i dograđivati prema osobnoj sposobnosti i sklonosti umišljaja.

Samim Grcima to nije samo pitanje turizma nego i pitanje svijesti koja na ulazu u svaki zaštićen arheološki prostor citira poruku ministarstva kulture o tome da su velike torbe nepoželjne prigodom razgledanja ili da tijekom obilaska lokaliteta nije dopušteno sjesti na kamenje koje uspješno odolijeva nevremenu i tisućama godina. Čak i kad je riječ o komadima koje ni Englezi nisu uspjeli izmjestiti.

Istina, u turističkim vodičima se uz fotografije postojećeg stanja pokazuju i fotomontaže na kojima je na postojeće stanje ukomponiran i otuđen dio iz nekog muzeja u svijetu. Na ostacima hramova i gradova Grci sažimaju istraživanja i umišljaje: žele nametnuti svijet za koji im se čini da ga nasljeđuju ne samo u tragovima nego u cjelovitosti zdanja čije su grede davno istrunule. Fotomontaže postojećeg stanja i vjerojatnih vizura davno devastiranih zdanja gledaju vas i s razglednica. Uz to, podsjećanju na imperijalističke, kolonističke i lopovske rezultate prošlosti moguće je dodati i podsmijehe prema jednoj vrsti svijeta. Na pitanje zašto su dugo čekali kavu i sok konobar odgovara nervoznim gostima: Naravno da ste čekali. Nije ovo fast food.

Između glazbe i trauma

Iako je na otvorenju konferencije prezentirana i mediteranska tradicionalna glazbena parada temeljena na grupnoj transkulturalnoj matrici (uključujući i pogreške koje su se pritom potkrale), komentari i naglasci konferencije rezultirali su različitim osobnim viđenjima i poimanjima četverodnevnih izlaganja i rasprava. Inzistiranje na sličnostima i poštivanje razlika najčešće je ponavljana poruka koja bi se mogla shvatiti i kao credo konferencije. Uz obvezatni osvrt na olimpizam nekog od grčkih sudionika skupa, jer bez njega Grci ovih dana ne mogu ni individualno ni grupno, bez obzira na to je li riječ o igri ili o terapiji.

Svijet simbola i svijet realnosti možda su, osobnom izboru najprimjerenije i za većinu sudionika najprihvatljivije, prezentirani u radu radionice Bajke i mitologija voditeljice Kalli Politou. To je inače redovna grupa terapijske zajednice Kypseli koja se održava jednom tjedno s 15 sudionika u trajanju 90 minuta. Članovima grupe ponuđene su knjige s najpoznatijim svjetskim bajkama. Svatko izabire svoju omiljenu bajku i čita odlomak koji mu je najdraži ili najintrigantniji. Osjećaji koje otvara čitanje prenose se na cijelu grupu, a reakcija otvara i zastoje iz djetinjstva i potrebu za uklapanjem u svijet fantazije za koji je karakterističan dobar završetak. Dvoje članova grupe, kojima nikad nitko nije čitao bajke, a niti su ih oni čitali svojoj djeci, rasplakali su se dirnuti toplinom poruka. Arhajske poruke bajke učinile su da odrasle osobe opet postanu djeca koja nalaze toplinu u drugima. Bajka kao prelazni objekt u odraslima izaziva iste pozitivne reakcije kao kod djece. Dijal?g nakon čitanja bajki uvijek otvara konflikte i nedovršene osjećaje.

Na pitanje Odakle si došla? Alica u zemlji čudesa ne zna odgovor. Ali uskoro doznaje da ni onaj koji je pita ne zna odgovor na to pitanje. Očito je još mnogo pitanja koja će sudionici raznih skupova i konferencija o mentalnom zdravlju pretresati ne bi li odgovorili na pitanje odakle su došli. Ne bi li jedni drugima pomogli u traženju odgovora. To su oni susreti u kojima je proces traženja odgovora važniji od odgovora samog. U njima odgovor čeka i one sklone postavljanju pitanja i one sklone traženju odgovora. Kad i jedni i drugi budu znali odgovore moći će brže zaključiti o sličnostima za spajanje i razlikama za čuvanje. O uvažavanjima dijaloga. O slici koja predstavlja mogući svijet kad je realni ponešto urušen.

Destruktivna agresija u grupi

Destruktivna agresija stvara se u pojedincima, ali se najčešće manifestira kroz grupu. Najteža manifestacija destruktivne agresije je terorizam. Po Freudu jedinka čuva svoj vlastiti život projicirajući instinkt smrti (destrukciju i agresiju) na druge ljude. Projekcija destruktivne agresije na druge grupe poznata je stoljećima. Izabrana trauma, prema V. D. Volkanu, uzrokuje otvaranje destruktivne agresije. Bivša trauma velike grupe koja se (trauma) revitalizira pod određenim uvjetima (aktivacija traume Kosovske bitke krajem 20. stoljeća) aktivira narcizam malih razlika kao i maligne predrasude s agresijom i pojavom krvavih konflikata velikih grupa. Manifestacije destruktivne agresije su: osveta prema nevinima, što je posljedica generalizirane agresije, tortura ili silovanje u kampovima, te zastrašivanje ljudi. Posljedice destruktivne agresije su: homicid, suicid, PTSP, psihosomatske bolesti i patološko prenošenje emocija na novu generaciju.

Zašto su danas destruktivna agresija i terorizam u porastu? Globalna informacija koja provocira agresiju (masakri bogatih i poznatih, uništavanje velikih grupa, tj. država, porast nacionalizma, nesigurnost i strah za život i egzistenciju) dovodi do slabljenja osobnog identiteta i traženja vođe te grupnog identiteta. Najvažniji faktor je davanje demokracije grupama u kojima taj koncept ne može biti prihvaćen (patrijarhalna društva, primitivna plemena). Stvaranje terorista je kompleksan i nedovoljno istražen fenomen. Nije teško usmjeriti prema terorizmu primjerice dijete bez obitelji, dijete s jednim ubijenim roditeljem, gladno dijete i sl. To su ljudi bez identiteta ili sa slabim identitetom, koji mogu preživjeti jedino kroz identifikaciju s grupom. Međutim, sve naše špekulacije bile su oslabljene 11. rujna!

Tužno je da je jedina nada za ljudski rod ta da će veliki sukob napustiti naš planet bez ikoga tko će ostati uživati u pobjedi instinkta smrti.

Primjer: U kampu blizu Baltičkog mora (kamp je nastao nakon Drugog svjetskog rata, a zatvorenici su bili Nijemci) postojao je odjeljak pun dojenčadi zatvorenica. Djeca nisu dobivala mlijeko jer liječnik, Židov iz Auschwitza, nije dopustio majkama da dođu i nahrane svoju djecu – 48 od 50 djece je umrlo.

Instinkt smrti aktivira se kao osveta, pa ljudi koji su preživjeli mučenja i sami mogu postati mučitelji.

Robi Friedman

Kategorije poremećaja proizašle iz odnosa s drugima u grupnoj psihoterapiji

Postoje dvije službene klasifikacije mentalnih poremećaja bolesti: IC 10 i DSM 4. Određivanje bolesti po tim klasifikacijama ne uključuje kontakt s drugom osobom. Pri određivanju vrste liječenja grupnom psihoterapijom nije dovoljna samo dijagnostika psihopatologije, nego i prepoznavanje osobina ličnosti u odnosima s drugima. Na taj način jednostavna kategorizacija bolesti pretvara se u posebnu kategorizaciju koju je moguće nazvati poremećajima ličnosti u prisustvu drugih.

Osim primarnih poremećaja, poznati izraelski psihijatar Robi Friedman prepoznaje i nove poremećaje koji su produkt odnosa s drugim ljudima. Te poremećaje koji nastaju u kontaktima s drugima bitno je prepoznati da bi se formirala terapijska grupa. Uzimajući u obzir primarni poremećaj i poremećaje nastale u odnosima s drugima, Friedman sugerira četiri vrste bolesti koje dominantno odražavaju određene osobine: moć, odbijanje, identifikaciju i izdvajanje. Te četiri kategorije posljedično uzrokuju četiri vrste poremećaja u odnosima:

– poremećaj gubitka odnosa s drugima,

– poremećaj odbijanja odnosa s drugima,

– poremećaj gubitka sebe i

– poremećaj isključivanja u odnosu.

Prepoznavanje tih četiriju vrsta poremećaja unaprjeđuju sposobnost terapeuta u izboru članova prigodom formiranja psihoterapijske grupe.

Primjer 1: Friedman navodi sebe kao osobu koja je toliko angažirana u radu za zajednicu da ponekad zaboravlja što njoj treba. Ljudi koji pretjeraju u takvu poslu nakon nekog vremena izgube sebe i postaju agresivni. Oni najčešće zahtijevaju savršenstvo od drugih, odnosno da kao i oni uopće ne misle na sebe. Opisujući svoj dan on priča kako ujutro odvodi dijete u školu. S ostalim roditeljima pregledava školu i ako nema nikakvih sumnjivih predmeta puštaju djecu da uđu. Nakon toga odlazi u bolnicu, a tamo s obzirom na klijente rješava medicinske i političke probleme svoje zemlje. Vraćajući se kući razmišlja o teorijskim konceptima koji bi mu olakšali prepoznavanje sebe u kontaktu s drugima. Za stvarno prepoznavanje, nakon svega, nedostaje mu vremena.

Primjer 2: Ako netko u odnosu s drugim uporno odbacuje drugu osobu to će činiti i u terapijskoj grupi. U krajnjem ishodu možda će to biti i jedini način preživljavanja: odbacivanje cijele grupe. Uloga grupe tada neće biti uporno traženje idealnog oblika komunikacije, nego će dopustiti članu da ih zaista i odbaci bez osjećaja krivnje. Oni će razumjeti njegovo odbacivanje kao jedini oblik njegova preživljavanja. Smanjenih kapaciteta za život, ljudi s poremećajima u odnosima zadovoljit će se i manjim ciljevima. Grupa takvoj osobi pomaže pri stjecanju osjećaja zadovoljstva i kad je odvojena od drugih.