Do granica neomeđenosti, uz nužan gubitak osobnih potrepština
“Aaaaaaaah!”, reče Klukas Komenar spotaknuvši se o slovensko-hrvatski malogranični prijelaz.
Granična crta bila je nevidljiva jer je bila jedva postojeća (i postvarno i zasimbolički), ali se i kao takva zavukla međ’ vijuge svjetskoga duha. A taj je, dotični duh svjetski, zapaučinario i osobnim i umnim potencijalom rečenoga Klukasa, alias Msgr. Komenara.
Šengen Pogranični policajci odmah su mu pritekli u pomoć. Drugog posla jedva da su imali. Šengenski pogranični režim tek što nije bio uveden; bilo je to pitanje dana, sata, tisućljeća. Pomogli su Klukasu Komenaru da se pridigne, da se oporavi i dođe, u nedostatku pogodnijih fiksacija, k sebi, te mu zapovjedili (jer ipak oni bijahu kakvim-takvim službenim osobama) da si pregleda tijelo sproću mogućih ozljeda. Komenar posluša naredbu. Ne nađe na tijelu ništa osim jedne zazubice našte lijevog sjekutića.
“Ali to je otprije!”, uvjeravao je pograničnjake, pogranične policajce koji su mu sve više sličili vilenjacima, umjereno zlim trolovima ili pak besprimjernim belzebubima s onijeh strana.
“Nemamo nikakvih garancija da opažena zazubica gornja nije posljedica tek registriranog pada. Morat ćemo sastaviti zapisnik”, reče jedan od uniformiranih demončeka.
“Samo to ne!”, prijeteći se uspaniči Klukas Komenar.
Nije mu vrijedilo, njegove nade bijahu iluzorne, nitko nije ni mrvicu reagirao, nikoga više ne možeš uplašiti panikom, nikoga na svijetu, nikoga u svemiru, vremenu, kvartovskom kafiću, kafančini jednoj zadimljenoj. Pisanje zapisnika o padu i hipotetično-posljedičnoj zazubici potrajalo je puna tri dana. Došle su predstavnice osam, kao i predstavnici četiriju ministarstava s pratećim osobljem. Poslužen je švedski stol, a drugoga je dana okrenuto janje. Trećega dana, konačno, tajnica malograničnog prijelaza zapečatira zapisnik i svi prisutni, zamoreni od tog zastrašujućeg birokratiziranja isusovsko-kafkijansko-teravadijske provenijencije, svi prisutni napustiše poprište zbivanja, neki u koloni jedan po jedan, drugi pak u dvoredu dva po dva, držeći se za ruke, a treći, eh ti treći – šutljivi, mrgodni, štavljenih lica, rohavih kompleksija i vodenih kozica naprasno pojarčenih – ti treći imaju biti gadno ekstradirani iz pripovijesti toga tipa, slažete se? – slažete se, kako da ne!
Na licitaciji Klukas Komenar je, uslijed komplikacija prilikom potpisivanja pete kopije, Klukas Komenar ostao je zadnji. A kad je konačno krenuo, više se nije moglo. Šengenski pogranični režim u međuvremenu je proradio. U praksi to nije značilo, kako se to obično misli, da se granica ukida i da građani sad tu mogu prelaziti kako im se hoće. Ne, nikako. U šengenskom režimu napuštena se granična crta preko odgovarajućih tijela EU daje na licitaciju državama članicama UN-a (isključivo članicama).
Klukas Komenar, dakle, nije stigao ni krenuti domu svome, kad su prve licitacije već bile realizirane. Tako da je zapeo (i opet skoro pao!) o iransku granicu – što mu je, s obzirom na iransko podrijetlo (staroiransko – preko starih Hrvata, o čemu svjedoči ime Klukas), bilo čak i pomalo drago. No kad se očešao o novopostavljenu granicu Brazila, kad su ga sustigli pogranični policajci Trinidada i Tobaga i još kad je naletio na radnike kako postavljaju bodljikavu žicu na graničnom prijelazu Luksemburga, nije mu bilo svejedno. Nije znao kud bi. Stvari su postale prezamršene. Pa on je uspio pasti na najobičnijem graničnom prijelazu između dvije države! Kako će se onda izvući iz te svegranične kaše?
Najvoljeli bi priopćiti kako su Klukasove bojazni bile neosnovane i preuveličane, ali nisu, bile su vrlo realne. Čak je možda i podcijenio opasnost situacije u kojoj se našao. Jer sudbina mu je, baš kao zapisnik gore spomenuti, bila zapečaćena tek kad se našao na tromeđi Kurdistana, Quebeca i Katalonije, na tromeđi država koje to još ne bijahu, a mogle bi postati bivajućima u nekom doglednom vremenu. Ali to vrijeme se s pozicije u kojoj se Klukas našao nije moglo dogledati. Ostao je tamo, otromeđen u vremenu – ne, zaboga, nije ostao otromeđen u vremenu (kakva glupa, praktički nemoguća opcija), nego je, jadan, izgubio, a koga drugog nego sebe (u nedostatku pogodnijih fiksacija).
I evo ga, Klukasa Komenara, evo ga kako se traži i o svom traženju, traganju takoreći (da pribjegnemo patetici – traganju uzaludnom), evo ga kako ostavlja zapis dnevnički. Na recikliranom krep-papiru:
U potrazi za sopstvom Zovem se Klukas Komenar. Od na nedaleko poznatog incidenta s globalnim malograničjem lutam, klošarim, tratim dar života, a tratio bih ga jednako tako i da se sve to nije dogodilo. Lutam i tražim, tragam zapravo – to daleko ljepše zvuči. Jednog od jutara zastao sam pokraj kontejnera za smeće; bio je presvučen patinom od smoga, izjeden hrđom i jedom vremena. U toj mjeri trošan da nitko više i nije bacao smeće u dubinu istoga. Pomislio sam ga odgurati u reciklažno dvorište: mogao sam dobiti nekoju siću na konto staroga željeza.
Od takve me zamisli odvratila pojava koju sam uočio pri susjednom kontejneru, kontejneru do mog, nedavno uočenog, razjedenog. Bila je to klasična prekopavalačka pojava, one-man recycler, s rukama duboko u utrobi metalnoga preživača smeća. Nije me ni primijetila, ta pojava, osoba takoreći, ali ja sam nju primijetio, a primijetio sam i to da mi jako sliči. Obratio sam joj se:
“Jeste li vi možda Klukas Komenar?”
“Ne”, odgovori osoba. “Ja sam Dragica Kunimetar. Tu z brêga. Tražim kruheka za koke svoje. Sam kokodaču: dajkaaaaaaaaaaaaj. A ja peneza nemam. Zato sam sim prišla. A gdo vam je taj Klukas, kak ste ono rekli...”
“Klukas Komenar”, rekoh.
*** Potucam se od nemila do nedraga, ne perem se, ne sapunam se mjesecima, knjigu ne čitam već, ima sigurno pet godina, u TV gledam li gledam, samo da vidim mat-sjaj davno ugaslih cjelovečernjih filmusina, olinjalih, šljokičastih šoučina, kao i emisija mozaičkog tipa.
Doma nemam, više sam žedan nego sit. Iz doma su me izbacili zbog višekratnog kršenja regula, više njih, a ionako više ne uspijevam smoći novaca, jer dom se plaća.
Često jedem lišće: u proljeće svježe, najesen sušeno. I sanjam o tome da se nađem, jer od malih nogu osjećam: tu sam negdje, bliže ili dalje, amo ili vamo, melankolčik ili depresivo – svugdje sam, samo ne tu gdje navodno jesam, u ovom tijelu na ovom mjestu, u ovom segmentiću vremena.
Nadšumar i ostali Prekjučer sam se konačno ugledao.
“Oprostite, jeste vi možda Klukas Komenar?”
“Ne”, rekla je osoba, i stvarno me začudila, jer je sličila, jako mi je sličila. “Ja sam Joso Količinski, bivši nadšumar. Zbog neoprostivog faux pasa degradiran sam u travara – i sad, kao što vidite, nadgledam travnjake.”
Tako. Još jedan promašaj. A bilo ih je oho-ho. Da ne nabrajam:
“Ne, ja sam Normela Odavdeux. Manekenka u miru. Skinula knjigu s glave i stigla do stranice osme!”
“Ne, ja sam Rohela Pandan, prokuratorica zbirke rijetkih želatina u Muzeju atipičnih viskoza.”
“Ne, ja sam Dragutin Kenet Bajaderian, agronom-primarijus, biljni liječnik, inače životinjskog podrijetla.”
“Ne, ja sam Dragica... Ma kaj vi mene furt zasneblivate! Celo naselje zna da bezveze potpikavate: kaj nisi ti taj Klukas, coprnak nedoštavleni!”
Da bi na kraju, konačno netko (a moralo je tako biti već i po zakonima vjerojatnosti te principima beskonačnosti), netko je na kraju ipak dao pozitivan odgovor na to moje dozlaboga dozlogrdljivo pitanje:
“Da, ja sam Klukas Komenar!” , reče taj i taj.
“Tako dakle!”, odgovorio sam samome sebi, namjestio prikladnu grimasu pa sav smiren i dostojanstven krenuo na se: “M’rš, stoko! Dalje od mene!”