Međunarodna tolerancija ropstva

Između 800 i 900 tisuća ljudi godišnje se proda preko granica (State Department taj broj navodi za 2003.), a uzmu li se i brojevi unutar granica nekih zemalja, taj se broj penje na oko dva milijuna. Trguje se svim ljudima, a trgovina ženama nazvana Četvrti val predstavlja epidemiju iz bivših socijalističkih zemalja u Europi, tj. zemalja u tranziciji. Bilo je to svojevrsno iznenađenje na tržištu kojim su dominirale žene iz Jugoistočne Azije, Afrike i Južne Amerike. Štoviše, još prije dva desetljeća Daleki istok bio je prostor seksualnog turizma. Uz neke nove destinacije on je to i danas, ali žene u tom turizmu robinje su iz istočnoeuropskih zemalja, a sve više i iz azijskih zemalja nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Danas žene koje završavaju u podzemlju seksualne industrije u svijetu, tzv. Četvrti val, predstavljaju 25 posto ukupnog broja žena uključenih u trafficking u svijetu iz različitih razloga (kriminal, ropska radna snaga, prodaja organa itd.). Iako je riječ o situaciji protiv koje se može boriti i spriječiti je, nitko za to nema volje i interesa. A koji su razmjeri tog kriminala možda najbolje govori podatak da je u jednom slučaju za bijelo roblje u prostituciji (transakcija obavljena u jednom zatvorenom stanu u Njemačkoj) prodana cjela plesna grupa iz Ukrajine. Računa se da na globalnoj razini žene-žrtve traffickinga u prostituciji donose zaradu više od 12 milijardi dolara godišnje. S tako velikom lovom kupuju se vrlo moćni ljudi – penju se ljestvice uglednika inkorporiranih u tu vrstu kriminala.

Dogovorene prodaje i otmice

Žene vrbuju brojne agencije koje rade agilno i legalno, oglasima, nagovaranjem i pozivima kojima osiromašeni milijuni ljudi teško mogu odoljeti. Iz knjige Nataše (s podnaslovom Nova globalna seksualna trgovina) kanadskog TV-novinara Victora Malareka doznajemo pojedinosti i o novim oblicima i generacijama globalne pošasti pa žrtve ako žele steći slobodu, već potrošene i bolesne, mogu se osloboditi tako da uglavnom nagovorom pribave nove, mlade žrtve. Često su među ljudima koji rade ili pomažu u tim poslovima osobe od povjerenja, prijatelji pa i rođaci. U ruralnim predjelima (Moldavije, Rumunjske, Bugarske) djevojke se otimaju na pustim cestama, a suradnja krijumčara i djelatnika u domovima za siročad toliko je uhodana da kriminalci dočekuju djevojke u trenutku kad napuštaju instituciju i tako predstavljaju “ruku spasa” od koje su plaću već dobili ravnatelji, učitelji, pedagozi... Međutim, mnoga sirotišta ne čekaju taj trenutak pa i prije završetka školovanja organiziraju prodaju i “otmicu” djece zbog prostitucije i pornografije u Rusiji, Ukrajini, Rumunjskoj... Uostalom, smatra se da se besprizorni – napuštena djeca na ulicama velikih gradova zemalja u tranziciji – broje u milijunima. Oni se snalaze na ulicama Moskve, Petrograda i gdje li ih već roditelji napuste, a država za njih prestane mariti.

Oblici transporta su različiti, a nakon dolaska u određenu zemlju ženama se zameće trag u razgranatim podzemljima mraka. Najpoznatiji oblik transportiranja je prebacivanje po koridorima od kojih je onaj balkanski najozloglašeniji, a čine ga sve nove zemlje – republike bivše Jugoslavije i Albanija. Međutim, Balkanska ruta nije samo prostor tranzita droge, automobila i ljudi (nekad i oružja), nego i krajnja destinacija, posebice na prostorima na kojima borave trupe UN-a i djelatnici humanitarnih organizacija. Poznati su i slučajevi kad su ti vojnici kupovali osobne robinje, maloljetnice, neke još djevojčice, koje su kasnije preprodavali.

Iz baltičkih zemalja žene se prebacuju u Skandinaviju, iz Bugarske u Tursku, Izrael i Grčku, a s istočne jadranske obale u Italiju (koja je i destinacija i tranzitna zemlja za Europsku uniju). Iako su poznati svi detalji: od graničnih prijelaza (javnih i tajnih) do mjesta na kojima se obavlja trgovina ili tek proboravi u tranzitu kao na postaji, trgovina ne posustaje, o prestanku da se i ne govori.

Između Dresdena i Praga, na državnoj cesti E-55, duž nekoliko kilometara živog mesa najveća je koncentracija tih porobljenih žena u Europi, koje rade za svodnike, a djecu – male jadnike često zaražene spolnim bolestima ili ovisne o drogama – rađaju u bolnici češkoga gradića Teplice. Trudnoće se ne prekidaju jer su abortusi skupi, a seks s trudnicama posebno je na cijeni. E-55 u međuvremenu je postala svojevrsna svjetska turistička destinacija potrošača seksa, očito isplativa svima pa i organima vlasti koji toleriraju događanja na njoj. Za razliku od Teplica, bolnica u Bijeljini češće izvodi abortuse nesretnica što su se u tranzitu ili trajno našle na Arizona Marketu, cesti-tržnici koja je po zamisli jednoga američkoga generala prva zaživjela međuetničku trpeljivost odmah nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Tko i gdje pokapa one koje naprave samoubojstvo ili ih svodnici ubiju to nitko ne kaže: nalazi ih se u obližnjim rijekama ili ih kriju šume u plitkim grobovima – ne treba ih kopati duboko jer niti ih tko ozbiljno traži niti želi znati tko su i kakav im je bio kraj.

Mafija – uspješna suradnja neprijatelja

Viktor Malarek daje pregled i “poslovne principe”, zakonitosti kriminala u kojem sudjeluje cijeli svijet i koji nitko uistinu ne želi prekinuti. Razgovarao je sa ženama koje su prošle torturu otmice i prodaja, ali i s dužnosnicima i policajcima kojima je sprječavanje kriminala u opisu radnog mjesta. UN-ov djelatnik s Kosova kaže da bi lako pohvatao šefove u Beogradu, Nišu i Kraljevu, ali ne može prijeći granice Kosova. A tamo može samo s vremena na vrijeme provaliti vrata tajnih i javnih bordela i vratiti na slobodu stotine žena, mahom tinejdžerica. One su bez dokumenata, sredstava, ponosa i perspektive: progone ih bolesti, nepovjerenje, fotografije snimljene dok su se prostituirale u prostorima zatočeništva... I na njihovo mjesto već sutradan stižu nove nesretnice. Davno je rečeno kako mafija nema nacionalnost, pa nije moglo ostati neprimjećeno i za strance s kojim poslovnim žarom na prostorima Balkana surađuju kriminalci do jučer zaraćenih strana. Svi su naoružani, s udjelom u nedavnoj ratnoj prošlosti i strahom okoline da bilo što poduzme. A da oni koji iskorištavaju te žene u bordelima nisu ljudi voljni pomoći govori ispovijed žena saslušanih u Izraelu: kad su ljude koje je (po vanjskim izgledu) bilo moguće prepoznati kao religiozne zamolile mobitel ne bi li se javile kući ili na neku drugu spasonosnu adresu, bile su tužene vlasniku i naravno, kažnjene. Upravo takvi ljudi dali su im ime Nataša: ime karakteristično za djevojke iz Rusije, koje označava sve njih od kuda god dolazile, koje je zamjena za predmet bez biografije, emocija i osobnosti, koje se plaća, iskorištava i odbacuje.

Pokušaji kažnjavanja trgovaca robljem u prostituciji još su više prestrašili nesretnice: mafijaš u Austriji, koji je u zatočeništvu zbog prostitucije držao pedeset Rumunjki, kažnjen je s dvije godine zatvora; izraelska policija dala je naputak da se bordeli ne uznemiruju (iako su zakonom zabranjeni) osim ako se netko iz susjedstva ne požali na buku; službenik moldavskog konzulata u Milanu zatočenoj djevojci iz svoje zemlje rekao je da joj ne može pomoći jer nema odobrena sredstva da bi je vratio kući; u Saudijskoj Arabiji Ukrajinka koja je uspjela pobjeći iz zatočeništva i javiti se policiji zbog pomoći, osuđena je na dvije godine zatvora zbog prostitucije, a nakon izdržavanja kazne deportirana u zemlju porijekla jer nema – radnu dozvolu! Samo dva dana nakon što je oslobodio djevojke iz ilegalnog bordela na Kosovu, međunarodni policajac shvatio je da bordel ponovno radi: Albanac – vlasnik bordela nazvao je svog “smrtnog neprijatelja” u Beograd i “meso” je stiglo iz jednog od srpskih edukacijskih centara... Jasno je što educiraju! U slučajevima procesuiranja česte su kazne u obliku društveno korisnog rada! Opravdanje je da je slučajeve teško dokazati jer djevojke neće svjedočiti. Iako svi znaju da one koje svjedoče budu ubijene (prije ili poslije deportacije, svejedno). Za te žene ne postoji program zaštićenih svjedoka!

Mračna uloga Interneta

Rasizam s jedne i korumpiranost policije i drugih državnih službenika i dužnosnika zalog su sigurnosti posla i brana rezultatima – ma kako minorni bili – pokušaja da se to stanje promijeni. Svećenik Cesare koji je na jugu Italije napravio prihvatilište za djevojke Regina Pacis (to su žrtve koje albanska mafija baca u more kad naiđe na policijske patrole, u slučaju nevremena ili koje uspiju pobjeći i sl.) odnedavna hoda s tjelohraniteljima jer je mafija angažirala atentatore. Više od tisuću spašenih djevojaka iz tranzicijskih zemalja – i njemu i djevojkama je jasno – samo je kap u moru kriminala koji međunarodna mafija pretvara u turističke atrakcije!

Uloga Interneta posebna je tema u ukupnosti problema (zabilježen je slučaj licitiranja djevice na Internetu), a ponašanje SAD-a se mijenja tek kad neki leš uznemiri javnost. U protivnom, roblje koje odrađuje seksualne usluge za mafiju štiti od manijaka njihove žene, kćeri, rodbinu... O prigovorima kako nije riječ o roblju nego dobrovoljnom izboru tih žena nije potrebno ni raspravljati. A sve je uistinu pitanje siromaštva nekih dijelova svijeta i politike koja nije spremna raspravljati o nesrećama onih koji nemaju moć, dok brine o zaštiti i stabilnosti moći onih koji je imaju.

U jednom nedavnom izvješću o problemima o kojima izvještava Malarekova knjiga, našla se i Hrvatska: primijećeno je da je prestala biti samo tranzitna zemlja za žene s Istoka, jer su zabilježene žene-žrtve traffickinga porijeklom iz Hrvatske! Bilo je samo pitanje dana kad će se domaća mafija uključiti i u tu vrstu biznisa. Ili kad ćemo doznati za prve žrtve.