Melankolični delirij o sijamskim blizancima

Half Life Shelley Jackson sjajna je i zapanjujuća knjiga – prvi tiskani roman autorice hipertekstualnih fikcija Patchwork Girl i My Body, zbirke kratkih priča The Melancholy of Anatomy te kratke priče Skin, koja je tetovirana riječ po riječ na koži dobrovoljaca.

Half Life je prividno, ili otvoreno, roman o paru sijamskih blizanki, Nore i Blanche Olney, koje imaju odvojene glave, ali zajednički trup i udove. “Dvojni” (twofers), kako ih se naziva, uobičajeni su u svijetu romana (koji je u ostalim stvarima naturalistički opisan i teško ga je razlikovati od našega). Čini se da su “dvojni”, koji se rađaju u velikom broju od sredine 20. stoljeća, posljedica mutacija uzrokovanih nuklearnim zračenjem. (Roman opisuje pustinju u Nevadi, gdje su nuklearni pokusi zaista često provođeni u pedesetim godinama i poslije – u ovoj priči američka je vlada organizirala eksplozije, uništavajući makete američkih kuća i gradova, kao izraze krivnje i grizodušja za Hirošimu i Nagasaki.)

Nestajanje ontoloških razlika

“Dvojni” ili sijamski blizanci dovoljno su prisutni i vidljivi da čine istaknutu zasebnu manjinsku skupinu, zahtijevajući građanska prava i javno objavljujući ponos svojim identitetima – osobito je San Francisco utočište za dvojne, baš kao što je u stvarnosti za gejeve i lezbijke.

Half Life pripovijeda (ili, točnije, zapisuje, jer o procesu pisanja teksta koji čitamo pripovijeda se unutar teksta) Nora, koja se osjeća otuđenom i od zajednice dvojnih i od društva koje čine “jednostruki” (to jest “normalni”, s jednom glavom). Njezina blizanka Blanche spava od djetinjstva (ili od puberteta? – to je natuknuto, ali nije sasvim razjašnjeno), ostavljajući Noru da sama kontrolira njihovo zajedničko, spojeno tijelo. No, sada Blanche pokazuje znakove buđenja, i to kod Nore izaziva paniku. Ona će potražiti mračnu Unity Foundation, ilegalnu organizaciju koja očito nudi uslugu odsijecanja jedne od glava sijamskih blizanaca i time vraćanja tijela u svijet jednostrukih. Priča prati dvostruku liniju u izmjenjujućim poglavljima: s jedne je strane Norina priča o nastojanju da se jednom zauvijek riješi Blanche; a s druge priča o Norinom i Blanchinom djetinjstvu, od opisa njihova začeća do traumatičnog trenutka kada je Blanche utihnula.

Ništa se ne događa onako kako očekujemo, no zaplet i nije glavna svrha romana. Dug je (437 gustih stranica) i rastegnut, a mene je to toliko zaokupio da sam, kad sam ga dovršio, samo želio da je još dulji. Unatoč šokantnoj postavci romana, vanjske strane života (i fizičkog i društveno-kulturnog) opisane su naturalistički. Ulice San Francisca i Londona te (koliko mogu procijeniti) pustinje Nevade redom su prepoznatljivo predočene, s osjećajnim detaljima. Međutim, to ne znači da Half Life na bilo koji način sliči bilo mainstream naturalističkoj fikciji bilo vrsti fantazije o “izgradnji svijeta” koja nastoji stvoriti alternativni svijet onoliko detaljno i dosljedno koliko je to moguće. Umjesto toga, Jackosonova stvara tekst u kojemu su ukinute ontološke razlike. Ovdje nema opozicije između stvarnog i fantastičnog, između aktualnosti i puke mogućnosti, između činjenice i fikcije ili – a to je najvažnije od svega – između jezika kao opisa nečeg izvanjezično stvarnog i jezika kao zgusnutog, refleksivnog medija koji izvodi i proizvodi sama sebe, umjesto da se odnosi nešto izvan sebe.

Drugim riječima, roman je “postmodernistički” u prilično doslovnom smislu (umjesto u proširenom smislu riječi “postmodernističko” koji inače prevladava), tj. niti odbacuje te modernističke razlike niti zauzima jednu od strana u sukobu, nego ih radije sve uključuje u sebe i izgovara nerazrješive višestrukosti jednim glasom – onime što Deleuze naziva “jednoglasjem” (univocity) bića. Pomičemo se, u jednom jedinom odlomku, od recimo opisa londonskih ulica ili stijena i rijetke vegetacije pustinje do opisa anatomije ili psihologije dvojnih – do čiste jezične igre, do otvorene, raskošne halucinacije: i ništa od toga nije istaknuto, izdvojeno prema ostalom, sve dijeli isti stupanj stvarnosti i prisutnosti u svijetu ili tijelu teksta.

“Nakaznost” i normalnost” jednako su arbitrarne

Half Life je ispunjen – kao što su, u stvari, bila i ranija djela Shelley Jackson – čudnovatim predmetima kao što su lutke i kuće za lutke, roboti/strojevi, protetički udovi (uključujući i glave!), “medicinske rijetkosti” i “nakaze prirode” (poput dvoglavih životinja i deformiranih fetusa izloženih u Hunterian Museumu pri Royal College of Surgeons u Londonu, vrlo detaljno opisanom u romanu). No, nema ništa zaista “perverznog” ili namjerno čudnog i šokantnog u svemu tome (poput filmova i dokumentaraca koji su “izložbe nakaza” koje su, čini se, gotovo bezvremenski popularne) – oklijevam čak nazivati ih autoričinim opsesijama. Zato što Jacksonova tako dojmljivo pokazuje da ti neobični predmeti nisu iznimke od neke unaprijed pretpostavljene “normalnosti”, nego da su i sami konstitutivni u onome što slijepo prihvaćamo kao “normalno”.

Jezovita neobičnost lutaka, robota i nakaza – te, u romanu Half Life, i samih dvojnih – proizlazi ne iz toga što su oni iznimni ili “nama” strani (kakogod se koristili kategorijom mi/nas), nego upravo iz toga što su “nam” tako intimno bliski i prepoznatljivi. Oni nas osvješćuju da je “normalno” jednostruko stanje (ili bivanje heteroseksualcem, muškarcem i bijelcem, ili čime god što je dominantno u društvu i smatra se, od onih koji se uklapaju u te kategorije, “normalnim”) jednako kontingentno, jednako arbitrarno i “nesretan slučaj”, jednako neesencijalno kao što su to “nakaze”, ili bilo što drugo. Hijerarhija se raspada, ne samo u jeziku (za koji mi postdekonstrukcionisti znamo da je neuhvatljiv i nepouzdan) nego i u dubinama tijela, u “prirodi”.

Dio “jednoglasja” (tj. višestrukosti izražene jednim glasom) romana je u tome što problematizira vlastite alegorije i metafore a da ta teorijska razmatranja ni približno ne postaju ključ za ostatak knjige – teorije su na istoj razini kao i ispripovijedani događaji, tijela i jezici o kojima se razmišlja. Dosta se govori o “tranzicijskim objektima” (psihoanalitički pojam preuzet od Winnicotta) koji posreduju u razmjeni između Sebstva i Drugoga, ili Sebe i Svijeta, i čija bi nas puka prisutnost trebala podsjetiti da Sebstvo/Drugi ili Sebstvo/Svijet nisu nepokolebljivo suprotstavljene kategorije, nego se preklapaju i imaju vrlo propusne granice.

Višestrukost je temeljna za sva sebstva

Half Life se također poigrava, vrlo dugo i opsežno, poststrukturalističkom teorija utemeljenom na Venn-dijagramima (to su one slike dviju kružnica koje se preklapaju, u kojima su prikazani logički odnosi između dvaju područja – ekskluzija, inkluzija, sjedinjenje, rastavljanje). Dijagrami predstavljaju vezu između dvaju pojedinaca (ili dviju glava) dvojnih, no opetovano nam se kaže da su takve višestrukosti – rastavljanja sebstva ili preklapanje sebstva i drugih – temeljne za sva sebstva: i za sebstva jednostrukih ljudi (s blizancima ili bez njih, s braćom i/ili sestrama ili bez njih), kao i za sebstva spojenih blizanaca.

Na taj način, sijamski blizanci iz Half Lifea, a osobito pripovjedačica/e Nora i Blanche metafore su za sebstvo ili subjektivnost općenito – koje nikada nije ujedinjeno nego uvijek razdvojeno te je uvijek donekle fiktivno, ali nikada zbog toga i definitivno odbačeno. “Rascjep prolazi kroz središte stvari, stvari koje ne postoje osim u svome blizanaštvu. Taj je rascjep ono što ponekad nazivamo Ja. Ono nije nimalo čvršće od reza između ili/ili.” Rez, rascjep jedva da je tamo; ali to ipak jest materijalna prisutnost, iako minimalna. Taj rez ili rascjep nešto je što se događa u jeziku, kaže Jacskonova (ili Nora), u dvostrukosti, ili praznini, između stvarnih događaja i njihova prepričavanja. No, to je i nešto što se događa u tijelu, u naborima našeg mesa i utrobe, i u zaobilaženjima i zakašnjenjima kemijskih električnih signala koji putuju našim neuronima. (Predmet-kao-rascjep, smješten u jeziku, zvuči prilično lakanovski. No, taj je rascjep također nešto fizičko i dio utrobe, materijalna barijera i membrana, fizički doživljaj i ograničenje, a ne “nedostatak”.) Još jedan način da se to kaže jest reći da su za Jacksonovu jezik i tijelo dvije strane iste stvari (dvije strane Moebiusove vrpce?).

Verbalni vatromet

Užitak čitanja romana Half Life proizlazi uglavnom iz njegova zaigranog i ekstravagantnog jezika – jezik koji ne može biti udaljeniji od naturalizma. U reklamom tekstu na stražnjem omotu knjige Jonathan Lethem (ispravno) hvali “nabokovljevski verbalni vatromet”, no, u stvari, njezina me proza podsjetila jednako na Lewisa Carrolla koliko i na Nabokova. Tu je kerolovski dašak radosno lude logike koja se provlači kroz roman, uz vrlo modernističku/postmodernističku metaforičku ekstravaganciju. Knjiga je zaista prilično smiješna, stranicu za stranicom – čak i ako njezina tema uglavnom uključuje morbidnost, otuđenje i određenu nepobjedivu tugu.

Važno je stoga primijetiti da Jacksonin prozni stil nije samo autoreferencijalan, njezine metafore nisu samo metafore. Kao što ni Nora i Blanche, ili sijamski blizanci općenito, nisu samo metafore za subjektivnost i samopouzdanje jednostrukih. Jer Half Life odlučno čini doslovnima vlastite jezične i konceptualne ekstravagancije (“činiti doslovnim” nije baš sasvim pravi izraz, ali ne mogu se sjetiti boljeg). Njegove metafore, njegove likove i njegove situacije treba shvaćati kao apsolutno zadane, na isti način na koji rascjep u subjektivnosti treba shvatiti kao nešto upisano u tijelo, a ne samo u jezik. (“Ne samo” ponovo je izraz koji nije sasvim točan, zato što jezik također ima/jest tijelo.)

Ideje i misli romana toliko su snažne i dojmljive zato što istodobno rade i na afektivnoj razini. Riječ je o čudnom spoju (iako “spoj” opet nije sasvim prava riječ, jer implicira kombinaciju prethodno nezavisnih elemenata, imajući na umu da ovdje elementi ne postoje i ne mogu postojati nezavisno od svoje kombinacije) – mješavini veselja i melankolije koju sam već spomenuo; također o mješavini (s istom rezervom prema samoj riječi) razvijenog delirija i neke vrste rezerve ili odmaka, istodobnog sudjelovanja i krajnjeg odmicanja. Half Life je istodobno omamljujuće luđački nered osjeta i cool izlaganje pomno podešene književne pirotehnike. Afektivni učinak romana mogu opisati samo pojmovima tih zamršenih parova veselja/melankolije i delirija/hladnog odmaka.

Zbog svega toga, ne smatram ni najmanje razočaravajućim što se Jacksonova okrenula od novih medija poput “hiperteksta” (i tjelesnog upisa, kad smo već kod toga) prema starijem (ili navodno “konvencionalnijem”) mediju romana. Ne shvaćam to ni na koji način “uzmakom”, nego prije drugim načinom istraživanja istog razgranatog spoja mesa i jezika, ili želje i razočaranja, ili povezanosti i jedinstvenosti, koji je uvijek i bio tema Shelley Jackson.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole