Melankolično-groteskni kabare o izgubljenom djetinjstvu

U Pirovanju, prvom dijelu trilogije koju čine još i Vita nuova i Praznine – a koja je vjerojatno najbolja proza koju je Bohumil Hrabal ikad napisao (uključujući isfuranije Strogo kontrolirane vlakove i Prebučnu samoću) – neobično je upečatljiv, i za ovu prigodu znakovit, onaj dio u kojemu protagonist, smiješno luckasti pisac, provodi sunčano mamurno jutro na krovu trošne praške zgrade i mahnito, bespoštedno, nezaustavljivo, kao da mu o tome ovisi život, nakucava neki tekst na staroj pisaćoj mašini sve dok ne zađe sunce. Ta je slika, kažem, znakovita – jer može funkcionirati kao metafora za strast pisanja kojom odiše roman Gradić gdje je vrijeme stalo, ako ne i čitav Hrabalov opus.

O toj je strasti Hrabal pisao u više navrata. I u Gradiću ima jedna zanimljiva dionica o tome. Pripovjedač je dječak koji govori o svome odrastanju i osobenjacima u obitelji, o pivovari kojoj je njegov otac na čelu, gradiću u kojemu društvenopolitička previranja nalikuju na kabare predstavu. Neukrotiv i drčan, mladac je sklon zapostavljanju školskih obveza u korist snatrenja o morima koja bi htio oploviti, lijepim damama koje bi jednom htio obljubiti. Kad  jednom prigodom njegov otac izgubi strpljenje zbog sinova nerada i ozbiljno mu priprijeti nožem, dječak se primi olovke i stane agilno pisati domaću zadaću, i piše je unedogled, kao da ga jedino to može spasiti od smrti, kao da si pisanjem spašava život.

Strast pisanja i promatranja

Taj motiv, pisanja za život, kod Hrabala nije ostavljen na razini dosjetke ili zanimljive dionice teksta. I struktura rečenice odražava strast pisanja: kao i drugdje, i Gradić gdje je vrijeme stalo sačinjen je od kobasičastih, vrlo dugačkih rečenica koje se gdjegdje protegnu na čitavu stranicu. Iako su rastrzane i vrve digresijama, te su rečenice prohodne, čitaju se brzo. Ritam diktiraju nagomilani zarezi i veznici, sintagmatska iscjepkanost čini ih pjevnima; zato je poriv da se koji komad štiva iščita naglas katkad neizdrživ.

Dokaz, a ne obećanja! – ovako izgleda jedna, nasumično odabrana, Hrabalova rečenica: “No kuća je bila tiha i djed je gurnuo prst i cijelu ruku u rupu i razderao hlače do dolje i sagnuo se i dohvatio cijelu nogavicu i pao dok ju je derao, tako je materijal bio čvrst, ali na tlu se skinuo do gaća, a zatim je skinute hlače razderao i po njima je skakao i gazio, ali i to mu je bilo malo, otrčao je s njima u praonicu i bacio ih ispod kotla, ali i to mu je bilo malo, uzeo je iz kotla šibice i kresnuo i zapalio hlače, uto su došle služavka i baka i lomile rukama i spustile košare s rubljem iz valjka za glačanje i baka i služavka su prvo izvukle ormar, a djed je taj stari ormar srušio rukama i težinom svoga tijela, a zatim je sjekirom rasjekao vrata, a baka je izvukla zapaljene hlače ispod kotla i istrčala s njima van i iz džepova izvukla ososbnu iskaznicu i novčanik, jer kad bi djedu nešto zasmetalo, bio je strašno osjetljiv, ali kad bi se rastrijeznio, opet je bio najumiljatiji djed na svijetu i sve je svaljivao na rasu, govorio je “Slaveni su strašno osjetljivi.”

Osim strasti pisanja, koja je Hrabalu imanentna, u Gradiću je više nego bilo gdje drugdje evidentna i sveprožimajuća srast promatranja: smjestivši mlađahnoga pripovjedača u češko mjestašce koje treperi od slutnje i zebnje pred nadolazećim Drugim svjetskim ratom, i okruživši ga vrckavim pijancima, grotesknim oficirima, bučno usamljenim rođacima, priskrbio je ovom djelu uvjerljiv infantilni, naivistički ton. Ustvari, njegove nagomilane rečenice idealno pristaju u usta infantilnom pripovjedaču koji halapljivo proždire svijet.

Živopisni likovi koji neuravnoteženim ispadima guraju radnju naprijed, najdragocjenija su pojava u ovome romanu. Tu je dobroćudni djed koji se – samo zato jer je na dvorištu hlačama zapeo o čavao – tako ražesti da stane cijepati namještaj i razbijati pokućstvo, a takva ga jedna provala bijesa dovede do infarkta i smrti. Tu je otac, upravitelj pivovare, ludo zaljubljen u svoju raskalašenu suprugu i u motor Škode čiji mehanizam pokušava dokučiti stalnim rastavljanjem i ponovnim sastavljanjem. Onda, ludi stric Pepin, danju vrijedan fizički radnik koji si gromoglasnim urlanjem i vikom olakšava posao, a navečer zavodnik kojemu teško odolijevaju barske dame. Lakrdijaš kakav je bio, na primjer, Hugo u Marinkovićevu Kiklopu, stric Pepin je najzanimljiviji lik u romanu: dijelovi u kojima se opisuju njegove romantične pustolovine čitaju se s najvećim uživanjem.

Slatko-gorki liker

Sjajne su, nenadmašno duhovite i dražesne, Hrabalove poredbe. Kod njega, vitice vinove loze, vijugajući se uz ogradu, izgledaju “kao čuperci kose na licima mladih kuharica, koji su se izvlačili, a one su ih neprestano gurale iza uha, pod kapu.” Debela mesarica, alkoholičarka, zaneseno uspoređuje okus nekog likera s okusom iskuhane suknje “pastirice koja je na paši naizmjenično sjedila na majčinoj dušici, metvici i anisu”, a u višnjevači prepoznaje “srpanjski ton zrelih višanja, višanja tako punih da skoro pucaju, i miris koji za sobom ostavlja ljetna munja kad raskoli lipu i sve se njezino lišće nakostriješi.”

Kao kakav slatko-gorki liker, i Gradić gdje je vrijeme stalo ima ton dozrele, živahne groteske, koji dolazi od opisa likova i njihovih sasvim nekonvencionalnih odnosa; ali i ton suptilne melankolije koja je originalno hrabalovska, koja ispliva iz podteksta, iz ničega, o čemu god da priča govori. Nije zato slučajno da je Škvorecky nazvao Gradić rekvijemom za izgubljena vremena. Uostalom, i sam autor u predgovoru kaže kako ga je napisao u rano proljeće 1973. godine, “kad je bolest kucala na vrata”, a on naivno držao da samo on može “skicirati povijest”. (Zbog načina na koji je prikazan dolazak komunista na vlast, tekst nije mogao biti objavljen u Čehoslovačkoj sve do 1991. godine.)

Ogoljujući vlastiti postupak kreacije, Hrabal u predgovoru govori kako je Gradić pisan spontanim načinom opasnosti odgađanja i kako je, napisavši tekst do kraja, počeo “samo križati”, izbacivati viškove; ostavio je samo ono o čemu najintenzivnije i najradije sanja. Vjerojatno su groteska i melankolija zato tako snažne u djelu; zbog te snovitosti djetinjstva, sjećanja koja izobličuju povijest i koja odišu tugom zbog gubitka.