Aleksandar Benažić  

Melodije agresivnosti

Knjiga Konrada Lorenza Das sogenannte Böse, prvi put objavljena na njemačkom 1963., daleko je poznatija po svom engleskom izdanju iz 1966. pod naslovom On aggression – O agresiji, ili O agresivnosti, kako je njezin naslov još 1970. preveo Pavle Miletić, u prijevodu na srpski. Englesko je izdanje izazvalo dosta burnu kritiku, pretežno humanistički orijentiranih autora, pa čak i danas ovo djelo izaziva napade na Lorenza. Iako se većina tih napada ne može potkrijepiti sadržajem same knjige, ne može se reći niti da su u potpunosti neopravdani.

Lorenz se smatra glavnim utemeljiteljem nove grane biologije – etologije, znanosti o ponašanju životinja. Za svoja otkrića dobio je 1973. Nobelovu nagradu za medicinu. U ovom, naizgled popularno pisanom djelu nastojao je pokazati da proučavanje ponašanja životinja ima implikacije i za područje humane psihologije, konkretno u slučaju ljudske agresije, koja se pokazuje kao jedan od ključnih problema opstanka čovječanstva. Dijeleći sa životinjskim svijetom evolucijsko anatomsko i fiziološko naslijeđe, čovjek u dobroj mjeri dijeli i, da se izrazim suvremenijim jezikom, upravljačke programe koji tu našu tjelesnost pokreću. Agresivnost, shvaćena kao borbenost prema pripadnicima vlastite vrste, opća je pojava u životinjskom svijetu, nužna za opstanak i neodvojivo povezana s nizom drugih mehanizama isto tako nužnih za opstanak. Stoga s obzirom na čovjekovu nesumnjivu tjelesnu srodnost sa životinjama, i opću raširenost agresije u životinjskom svijetu, moramo smatrati da je i agresivno ponašanje dio našeg evolucijskog nasljeđa.

Protivljenje biheviorizmu

Već i iz ovako lapidarno formulirane okosne ideje djela moralo bi biti jasno i površnom poznavatelju psihologije da je Lorenzovo djelo u dubokoj suprotnosti s učenjima američkih biheviorista, posebno radikalnih biheviorista poput Skinnera. Naime, dok Lorenz težište izlaganja temelji na pretpostavci o naslijeđenim oblicima ponašanja, kod biheviorista je težište na učenju i kondicioniranju ponašanja. U radikalnom obliku svojih eksperimentalnih istraživanja bihevioristi su nastojali izolirati i mjeriti samo jedan čimbenik koji su u danom istraživanju smatrali relevantnim, reducirajući ostale. Pritom su čak doslovce sputavali životinje i zatvarali ih u kutije, kako druge reakcije životinja ne bi ometale istraživanje. Kutije su prije svega trebale osiguravati to da pozornost promatrača – eksperimentatora – ne skrenu druge reakcije.

Lorenzovo protivljenje biheviorizmu, koji je ponekad i ismijavao, nije proistjecalo samo iz toga što je on bio zoolog koji je životinju sagledavao u širem kontekstu, nego se ovdje radilo i o načelnom sukobu na epistemološkoj, spoznajnoj razini.

Upravo to protivljenje biheviorizmu i jest jedna od bitnih odrednica Lorenzova znanstvenog rada, pa i jedan od čimbenika formiranja nove znanosti o ponašanju životinja, unatoč tome što su i prije postojala pojedina istraživanja koja su se tom problematikom bavila. Stoga čudi što u oskudnom komentaru o samom djelu i Lorenzu, a koji se nalazi na koricama knjige piše kako je Lorenz poznati svjetski psiholog biheviorist. Lorenz nije niti psiholog, doktorirao je medicinu, a zatim zoologiju. Niti je biheviorist, iako se često pojam biheviorizma miješa s proučavanjem životinja, to svakako na ovom mjestu nije u redu. U psihologiji su, usput budi rečeno, njegovi pogledi bili najbliži školi gestalt psihologije.

Proizvoljan prijevod

Čitajući ovaj novi prijevod, bio sam zbunjen time što i sam Lorenz svoju novoosnovanu znanost na nekoliko mjesta naziva biheviorizmom. Kako mi je i cijeli tekst nekako odudarao od mojeg, doduše oskudnog poznavanja Lorenza, to me je ponukalo da se latim obnove znanja i proučavanju ranog Lorenza, jer sam prvo pomislio da je on možda tijekom vremena promijenio svoje temeljne stavove. Međutim nije se radilo o promjeni stavova, nego je prevoditeljica naprosto proizvoljno dodala riječ biheviorizam na mjestima na kojima je, prema nekom svom unutarnjem porivu, mislila da bi ona trebala stajati!

Radi ilustracije navodim prve dvije rečenice prijevoda XII. poglavlja, i isti tekst na engleskom, koji zainteresirani čitatelj može naći i na Internetu. Treba napomenuti i to da je unatoč tome što je prvo izdanje bilo pisano na njemačkom upravo engleski tekst relevantan, jer se većina kako pozitivnih tako i negativnih kritika ovog Lorenzova djela odnosi upravo na englesko izdanje iz 1966. Osim engleskog, navodim i tekst njemačkog izdanja, za koji sam, još ne vjerujući u toliku proizvoljnost prijevoda, zamolio kolegicu u Austriji da mi provjeri i druge dijelove teksta gdje se navodi biheviorizam.

Hrvatski prijevod (str. 180): Sadržaj prethodnih jedanaest poglavlja valja shvatiti kao prirodoslovlje. Iznesene činjenice onoliko su sigurne koliko to smijemo tvrditi za rezultate tako mlade znanosti kao što je to istraživanje ponašanja, tj. biheviorizam....

Engleski tekst istih rečenica:

(http://www.marxists.org/reference/subject/philosophy/works/ge/lorenz.htm):

I may claim that the contents of the preceding chapters are natural science: the recorded facts are verified, as far as it is possible to say of the results of a science as young as comparative ethology.

Njemački tekst: (Konrad Lorenz, Das sogenannte Böse. Zur Naturgeschichte der Agression, 24. izdanje, Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 2004.): Was in den bisherigen elf Kapiteln steht, darf als Naturwissenschaft gelten. Die wiedergegebenen Tatsachen sind schlecht und recht gesichert, soweit dies von den Ergebnissen einer Forschungsrichtung, behauptet werden darf, die so jung ist wie die vergleichende Verhaltensforschung.

Ni tu nema nigdje riječi biheviorizam.

Pogrešna interpretacija Lorenzova djela

Prevoditeljicu je vjerojatno zbunila riječ Verhaltensforschung koja znači proučavanje ponašanja (behavioural research), pa u proširenom smislu ima značenje znanosti o ponašanju (behavioural science, ethology). No ista riječ katkada služi, zbog težnje prema ponjemčivanju svih izraza, i za prijevod engleske riječi behaviourism, “ponašateljstvo”, kako bi glasio kroatiziran izraz na novohrvatskom. Ovaj engleski izraz ime je za biheviorističku psihološku školu, ali se rabi i u općenitijem smislu proučavanja ponašanja. Naravno da u stručnoj literaturi takve višeznačne uporabe riječi ne smije biti. Pa zato i Nijemci kad žele striktno razgraničiti značenja rabe za ime psihološke škole riječ Behaviorismus (engl. behaviourism, behaviourist movement). Od prevoditelja stručnog teksta očekuje se poznavanje stručne terminologije. Kako bi bilo da nekog tko se bavi proučavanjem srednjovjekovnih gradskih komuna nazovemo komunistom!

Nekome se možda ovo čini cjepidlačenjem. No nepravilna uporaba riječi dovodi do nepravilnog shvaćanja i zaključivanja. Pomak u smjeru, na duže staze, dovodi do znatnog odmaka od pravca. Baš kao što bi pogrešna svakodnevna uporaba i zamjena pojmova smjer, pravac, duljina i dužina u matematičkom i tehničkom tekstu dovela do kaosa.

Upravo su takva sitna odstupanja dovela do potpuno pogrešne interpretacije Lorenzova djela koju nalazimo u kratkom prikazu na koricama knjige. Tu se kaže kako: ...Lorenz raspravlja o agresivnosti, traga za ishodištem nagona za borbu kod životinja i ljudi, preispituje njegovu ulogu u održanju vrste, vezu s “ljutnjom” i “zloćom”... kao i ulogu koju ima u neurozama, kao jedan od bitnih čimbenika u ljudskim reakcijama i postupcima...

Je li agresija instinkt?

Kako bismo trebali shvatiti tu rečenicu? Jesu li agresija i nagon za borbu jedno te isto ili nisu? Dalje se izriče kako Lorenz ... tvrdi da je agresija prirođena i instinktivna... Bismo li iz toga mogli zaključiti da je agresija instinkt? Tekst u najmanju ruku sugerira takvo tumačenje. Kada pročitate prijevod djela takvo vam se shvaćanje Lorenza nameće. Dapače, ono je izravno, eksplicitno i izrečeno u prijevodu. Primjera radi navodim opet svima dostupno XII. poglavlje gdje neposredno iza prije navedenih rečenica s početka poglavlja slijedi rečenica u kojoj se izričito navodi agresivni nagon. U engleskom izdanju, naravno, riječi nagon nema, tu se nalazi izraz aggressive drives – agresivni porivi.

Izvorno značenje riječi nagon slično je riječi poriv, poticaj. Nekakva unutarnja sila koja nagoni pojedinca da učini nešto. U hrvatskoj biološkoj terminologiji riječ nagon se rabi kao istoznačnica za biološki teminus tehnicus – instinkt.

Instinkt je pseudoznanstveni metafizički pojam preuzet iz vitalističke filozofije. Iako naizgled duboko humana ideja vis vitalis koja prožimlje živi svijet, na nižim sferama prizemne operacionalizacije, konkretno na primjeru instinkta, osnovna ideja svela se na to da životinje nemaju razum, nego su vođene instinktom, pa je zato dopuštena njihova eksploatacija bez ikakvih moralnih prepreka. Izvrsna ideja za odgoj znanstvenika u primarnoj fazi akumulacije kapitala!

Učenje o instinktu bilo je dominantno u znanosti 19. i početka 20. st. Upravo je Lorenz bio jedan od onih koji su srušili taj koncept kao neznanstven. U ranim se radovima i on služi njime, ali polako izgrađuje potpuno nove ideje. U uvodnom poglavlju Povijesni pregled njegove knjige Temelji etologije može se naći kratak prikaz tog razvoja.

“Skladbe” koje se sviraju u određenom trenutku

Iako je knjiga O agresivnosti pisana naizgled popularno ona je u stvari znanstveno djelo. Popularnost ovdje zavarava, i dovodi do nesporazuma. To je djelo pisano za točno određenu publiku, i to akademsku publiku s medicinskom naobrazbom u njemačkim školama početka 20. stoljeća. Pisana je, u stvari, prvenstveno za američke psihoanalitičare, dakle ljude podrijetlom iz njemačkog jezičnog područja, i njihove učenike, među kojima je Lorenz želio dobiti potporu za svoj rad. To se vidi, iako neizravno, i iz predgovora knjige. Tom je čitateljstvu trebala biti poznata suptilna uporaba bioloških pojmova, ali nisu bili biolozi po struci i način izražavanja kojim su se služili u svojim radovima bio je bliži humanističkim nego prirodoznanstvenim strukama. Toj je akademskoj populaciji koja se bavila proučavanjem i liječenjem ljudi Lorenz želio ukazati na relevantnost proučavanja ponašanja životinja za shvaćanje ponašanja ljudi.

No naslovna teza knjige, da ljudska agresivnost ima temelje u našem evolucijskom nasljeđu, nije popularizacija od prije dokazanog otkrića, nego je prvi put iznesena u ovom djelu. Dakako postojali su i raniji radovi uključujući i klasika poput W. B. Cannona (1929.), a nešto prije objavljivanja Lorenzove knjige O agresivnosti, objavljeno je nekoliko radova slične tematike. No Lorenz je u pristupu drukčiji jer primjenjuje evolucijsko komparativnu metodu. Ponašanje jedne ili deset vrsta životinja uopće ne mora imati nikakve reperkusije na ponašanje čovjeka. No kada cijela filogenetska grana ili dapače cijelo stablo ima zajedničke karakteristike praktički je nemoguć evolucijski korak, odnosno skup mutacija, koji bi ih sve promijenio. Tim prije što se agresija manifestira u elementarnim oblicima ponašanja bitnim za opstanak vrste – prehrani, izboru partnera, teritorijalnom ponašanju... Sličnost čovjekova fiziološkog ustroja s životinjskim svijetom ne dopušta pretpostavku toliko radikalne promjene.

O nekim od tih stvari Lorenz u ovoj knjizi premalo ili uopće ne govori, želeći vjerojatno naglasiti mogućnost da se do istih zaključaka može doći i striktno etološkim proučavanjem. Jer svrha je njegove knjige i popularizacija nove struke – etologije. No medicinaru – psihijatru, kome je knjiga prvenstveno upućena, te su stvari poznate, on zna da prigodom agresije nije samo ruka ta koja mlati protivnika, nego drukčije djeluju i nadbubrežne žlijezde, hipotalamus, koža, kapilare, srce, jetra, probavni organi, ukratko cijeli organizam. Tijekom takve aktivnosti središnji upravljački mehanizam šalje raznim organima niz impulsa koji upravljaju i usklađuju njihovo djelovanje. Središnji tjelesni dirigent evolucijskim je nasljeđem, ili ako želite s nebesa, dobio određenu zalihu skladbi koje treba u pojedinim prigodama odsvirati. Postoje isto tako naslijeđeni elementi prepoznavanja situacija u kojima se pojedina skladba treba odsvirati, i kada treba prestati s njezinim sviranjem. To je ono što nasljeđujemo, a ne neki mistični nagon (instinkt) za agresijom.

Tjelesni dirigent

Problem kod agresije je taj što ona pripada tzv. apetitivnim oblicima ponašanja. Naime, složeni oblici koordinirane tjelesne aktivnosti zahtijevaju prvo uvježbavanje tijela u danoj situaciji. Sustav detekcije, sustav prepoznavanja signala i sustav kretanja trebaju se uskladiti. Oni trebaju isto tako ostati usklađeni i dok tijelo raste i dok tijelo stari. Ako ste uspjeli odskočiti ispred automobila ili bijesnog bika u mladosti, ne znači da ćete i u starosti. Zato pojedini složeniji sustavi ponašanja svako toliko potiču tijelo da ih uvježbava. To se događa i s naučenim složenim radnjama tipa sviranja instrumenata, pa smo sretni kad ih dobro obavimo. Drugi razlog apetitivnog ponašanja su radnje koje bismo trebali periodički obavljati, npr. seks.

Kad tjelesnom dirigentu stigne nalog da odsvira ovaj finale za koji je potrebna složena interakcija s okolinom i pripadnicima vlastite vrste, on “zna”, tako piše u naslijeđenim uputama, da prije toga mora odirigirati cijelu simfoniju ili operetu, u kojima se pojedini stavci odigravaju po određenom redoslijedu: otići do mjesta gdje se potencijalni partner(ica) nalazi, privući pozornost, nadvladati suparnike, gugutati, raširiti perje...

Pojedini od tih stavaka ili neka melodija kompozicije tjelesnog ponašanja ponekad moraju biti zadovoljeni i neovisno o finalu. Etološki podaci ukazuju na to da i agresivno ponašanje pripada takvim melodijama koje moramo svako toliko otpjevušiti, bez obzira na početni smisao koji su imale u kompoziciji. Priroda nam je međutim velikodušno dala mogućnost zamjenskih zadovoljenja. Tako ako nemamo suparnika kojeg ćemo pobijediti, ili je on možda jači od nas, možemo premlatiti ženu, šutnuti mačku, okopati vrt ili skladati IX. simfoniju. Svako prema svojim sklonostima.

A ako ne razumijemo tekst koji prevodimo, izmislimo svoj prijevod i bit ćemo zadovoljni.

No unatoč pogreškama u prijevodu, knjigu bi trebalo imati u biblioteci, ali je za razumijevanje potrebno prethodno pročitati Lorenzove Temelje etologije i možda knjigu Ljudska agresivnost (Human Aggression) Annthonyja Storra.