Memoriranje zločina

U četvrtom razredu osnovne škole, pred kraj školske godine bio je organiziran posjet kolokvijalno rečeno Jasenovcu, gdje smo vidjeli crno-bijeli film koji je dokumentirao nakupine nagih muških i ženskih trupla, nalik na kosture radi pothranjenosti, “stogove” kose i zubiju poput sirovine za neku bizarnu privredu... Taj film nije snimljen in situ no, kako sam poslije saznala u Auschwitzu, a istom se vizualnom parabolom, oslikavajući masovna ubojstva naslaganim tisućama naočala poslužio Spielberg u Schiendlerovoj listi... no sekvence u trajanju od jedne, djelića ili nekoliko sekundi ostale su trajna strašna senzacija u vizualnom pamćenju moga razreda.

Danas, legenda ispisivana na vanjskom zidu modela postava objašnjava prirodu mjesta: višenamjenski logor, sabirni, prolazni, radni – funkcionirajući kao najveća tvornica u zemlji – kažnjenički i zarobljenički, uz napomenu: “U Koncentracijskom logoru Jasenovcu nije bilo plinskih komora, ali to nimalo ne umanjuje tragediju žrtava, nego je čini još grubljom, jer su bile ubijane na najprimitivniji način – klanjem, umlaćivanjem, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom.”

Arhitektura tjeskobe

Novi stalni postav Memorijalnog muzeja spomen područja Jasenovca otvoren je u prosincu 2006. i o njemu će Idis Turato reći: “Arhitekt i njegov postav muzeja posjetitelju ne smije dati ni djelić trenutka za koncentraciju, te ga treba prisiliti da dugo i tjeskobno razmišlja danima-noćima o ovom mjestu-trenutku-vremenu”, u članku u Orisu iz veljače 2007., nazvanom precizno Arhitektura tjeskobe, arhitektura emocije. Autorice postava: Helena Paver Njirić, arhitektica, i Leonida Kovač, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, dobile su za multimedijalan i suvremeni pristup staroj temi jednu od dviju jednakovrijednih Prvih nagrada 41. zagrebačkog salona arhitekture.

Kao i mnoge druge stvari u hrvatskoj kulturi, i novi stalni postav Jasenovca popraćen je skandalom: akademik Dušan Đžamonja 2005. zahtijeva suspenziju ravnateljice Nataše Jovičić koja ga je, njegovim riječima telefonski obavijestila o demontaži monumentalna reljefa što ga je 1968. izradio za obodni zid izložbene dvorane kao integralni dio tadašnjeg stalnog postava, a u međuvremenu kao rad akademika čija je djela Herbert Read uvrstio u povijest skulpture 20. stoljeća, pohranjenog u Gliptoteci HAZU-a. Leonida Kovač odgovara u Vjesniku od 20. prosinca iste godine kako je “svugdje u svijetu uobičajena praksa da se stalni postavi izložbi nakon nekog vremena zamjenjuju novima koji su primjereni duhu vremena”, a da je u spomenutome slučaju riječ o promjeni reprezentacijske paradigme, od totalitarizirajuće prema individualizirajućoj u skladu s tendencijama suvremene historiografije i muzeologije “koja naglasak s općih mjesta prebacuje na proučavanje individualnih slučajeva”. Novost novog postava je ispis sedamdeset tisuća imena jasenovačkih žrtava kao “dokument a ne monument” (riječima Leonide Kovač) vremena, te činjenica da su ključni izložak upravo videozapisi iskaza preživjelih logoraša i logorašica, prema načelu da umjesto govora drugih o žrtvi, žrtva osobno svjedoči o svojemu stradanju. 

Imena žrtava, projekcije, dokumenti...

Prostorna dispozicija izložaka sastavljena je na temelju scenarija stalnog postava autorica Rosane Ratkovčić i Nataše Mataušić: izlošci su označeni kataloškim brojevima sukladno scenariju, a baze podataka ili arhiva logora na izložbi je dostupna posredstvom računala pridajući izložbi dimenziju i tehnološke, uz mentalnu, interaktivnosti. Postav izložbe sastavljen je od pet modaliteta prezentacije: imena i prezimena svih do sada poznatih žrtava koncentracijskog logora Jasenovca ispisana su pjeskarenjem u staklu lamela koje se vertikalno spuštaju sa stropne konstrukcije. Kao središnji objekt izložbe ta prostorna instalacija povezuje nekadašnji izložbeni prostor, auditorij i atrij koje su u prvoj koncepciji postava razdvajala dva odvojena arhitektonska kubusa različitih uloga.

Slijedi video prezentacija svjedočanstava preživjelih, dokumentarni filmski materijal iz razdoblja NDH, dokumentarni fotografski materijal digitalno obrađen za stražnju video, tzv. back projekciju na platna učvršćena metalnim posebno dizajniranim okvirima i ovješena o strop na tankom čeličnom užetu. Projekcije su praćene auditivnim trikom koji potencira povijesni odmak i psihološki učinak tišine, zamuknuća: naknadno je naime montiran zvuk rotacije kolutova filmskog projektora. Predmeti iz fundusa pokazani su u tri vrste staklenih vitrina, a na obodnim zidovima izložbenih prostora, na unutarnjim i vanjskim zidovima metalnih modula kojima je strukturiran izložbeni prostor, izvedeni su grafički otisci faksimila dokumenata, fotografija i uvodnih legendi. “Crni labirint što raščlanjuje prostor muzeja odmah izaziva tjeskobu. Probijanjem kroz slijepe rukavce labirinta, što posjetitelja uvlače u izbe, svjedoči o bezizlaznim situacijama zatočenih. A oni su tu: mrtvi, u projiciranim slikama, preživjeli, svojim svjedočenjem i sjećanjima, živom riječju i pokretnom slikom” (Vesna Kusin u Vjesniku od 4. prosinca 2006.). Zid od cigli slaganih spiralno priziva tri metra visok zid što je okruživao logor sa sjeverne, zapadne i istočne strane, sagrađen od cigle napravljene na licu mjesta. Preživjeli logoraš svjedoči: Zatvorenici iz različitih ćelija međusobno su komunicirali kroz buše, pišući prstom slova po zidu...

U sklopu stalnog postava prikazuju se filmski žurnali Hrvatski slikopis 1941. – 1945., o tome kako Hitler šalje Paveliću mercedes na dar, o Andriji Artukoviću koji kao ministar vanjskih poslova NDH prati Pavelića u posjetu Adolfu Hitleru 6. lipnja 1941. na kojemu Fuehrer preporučuje Hrvatskoj da idućih pedeset godina vodi neosobnu metodu eksterminacije, to jest “nacionalno netolerantnu politiku”, ali i o tome kako je sudbina jasenovačkog logoraša ovisila o volji pojedinog zaposlenika logora, koji je odlučivao o životu i smrti. U dopisu Glavnog stana Poglavnika poslanom župskim i redarstvenim oblastima od 27. travnja 1942. navodi se kako “sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika”. Zatočenici su prema narodnosti obilježeni vrpcama na rukavima: Srbi plavima, Židovi žutim, Hrvati crvenima i Muslimani zelenima, za odjeću također noseći pričvršćene drvene ili kartonske pločice s upisanim nazivom radne skupine. Romi su masovno zatvarani u Jasenovac od 1942. sa svom pokretnom imovinom; nijedan Rom koji je ušao u logor nije preživio, može se pročitati u arhivu kao jednakovrijednom dijelu postava, to jest elementu scenarija izložbe. Zatim: potrebe radne službe logora zadovoljavalo je tri tisuće radnika, a višak zatočenika je likvidiran...

Život u logoru

Židovi su bili u većini u posljednjem, četvrtom jasenovačkom logoru Kožari osnovanom u siječnju 1942., jer su u njemu raspoređeni zatvorenici koji su imali struku vezanu za proizvodnju i preradu kože... Većina preživjelih Židova, nadalje saznajemo, spasila se bijegom, njih 95, a nekoliko desetaka ih je razmijenjeno... Fotografije zagrebačkih pročelja i krupni planovi potpisa arhitekata na njima – izložene su kao osobne stvari zatočenika, ali i svjedočanstvo prijeratne kulture, nalazimo među njima Aškenazi prezimena – izmjenjuju se s osobnim predmetima zatočenika, oduzimanih kod dolaska u logor, kao što su satovi, pušački pribor, spomenar, notes, kuharski recepti, keramičke figurice, srce za pribadače, bonovi za hranu, dopisnice... odvojeni od dijela postava koji predstavlja artefakte iz svakodnevice logora: to je pečat logora, okovi za noge nabavljeni na javnom natječaju ili fotografski portreti strijeljanih i zatim limena porcija za hranu, vuneni prsluk što ga je partizanka, nekad studentica medicine Atifa, umirući od tuberkuloze u logoru Staroj Gradiški isplela od vune ukradene u skladištu i darovala Marijani Kravarić. Prsluk je prezentiran na krojačkoj lutki postavljenoj u vitrini, što je rijetka redundancija postava, kao i referiranje na slomljeno staklo oblikovanjem vitrine, potencirajući emotivni naboj priče...

Tu je i konspirativno pismo pisano nevidljivom tintom, te prevedena izjava preživjelog. Saznajemo da je Granik, mjesto na lijevoj obali Save bilo mjesto likvidacija zatočenika čija su tijela bacana u Savu, što sablasno priziva sliku Krste Hegedušića, bjeličaste puti utopljenika u noćnoj veduti nabujale Save: i koncentracijski logor Jasenovac bio je nasipom zaštićen od poplava... Također saznajemo da je mjesto vješanja zatočenika na tzv. Gradini zvano Topolom uzdaha, a Gajom uzdaha mjesto na kojemu se čekalo na prebacivanje skelom u Gradinu – što opet neizbježno podsjeća na venecijanski most na kojemu je osuđenik udahnuo zrak slobode posljednji put, sprovođen sa suda u zatvor. Sava je danas prirodna granica s Bosnom, definirana u posljednjem, znatno slabijim spomenicima memoriranom ratu. Muzejsku građu spomen parka Jasenovca tada je bila odnijela, srećom ne i uništila paravojska, da bi nakon završetka rata predsjednik Tuđman tamo nakanio podignuti “nacionalni panteon” s galerijom hrvatskih heroja... Novim stalnim postavom hrvatska država potvrđuje svoje antifašističke i humanističke temelje.

Industrija smrti

Vladimir Mattioni reći će kako “display imena izgleda poput nebeskih zastora, kao fluid što se pretvara u kapi i pada na zemlju. Riječi lebde između neba i zemlje. Još nisu postale toliko apstraktne da bi se mogle zaboraviti”: imenovanje svake pojedine žrtve, naizgled beskonačan, kontinuirani tijek imena svih poznatih žrtava jasenovačkih logora ispisuje se preko plazma ekrana dimenzija 140 x 85 cm, svih 70 000 imena nemoguće je iščitati za prosječnog trajanja posjeta izložbi, ipak ispisuju se sporo, vrlo polako pokazujući kako život ipak ima svoje trajanje, a time i težinu: množina imena djeluje dezorijentirajuće na posjetitelja... Osjećaj je to koji učvršćuje u njegovu trajanju i intenzitetu olfaktivna dimenzija izložbe – miris gume i hrđavog željeza od kojih su napravljeni mračni tuneli koji vode do izložaka, kontrolirajući kretanje posjetitelja, gurajući ih naprijed, usisavajući ih kao živi labirint koji nema miris živice, nego samo njezine taktilne kvalitete, čak hrapavost. Vonjajući na materijale metalurgije i vulkanizersku radnju prostor simbolizira “industriju smrti”.

Zgrada muzeja, “no-logo prizemnica. Standardni, korektni projekt iz 70-tih godina”, valorizira je Idis Turato, smještena je na ulazu u memorijalni park u kojemu veličinom i simboličnom formom dominira 30-metarski betonski cvijet Bogdana Bogdanovića (autora tvrdnje koja vrijedi za svaku društvenu tranziciju “grad na kraju pobjeđuje”, koji je u tadašnjoj državi izradio čak dvadeset i jedan memorijal); do betonskog cvijeta vodi staza usporedno s metalnim pragovima napuštene trase željeznice na čijem kraju su parnjača i stočni vagoni kojim su u logor prevoženi ljudi. Materijal, međusoban odnos i dimenzije elemenata novog izložbenog postava pritom prizivaju kompoziciju vlaka, osjećamo se uguranim u jedan takav vagon nalazeći se u modulu kojim se želi problematizirati pitanje pojma dimenzije u smislu prostorno-vremenskih odnosa. Do parka sa začudnim izbočinama koje markiraju mjesto masovnih ukopa nalik na divovske krtičnjake, rijetka svjedočanstva mjesta koje je samo uništilo svoje tragove (logor je krajem rata, naime, demontiran), vodi “vijugava loša cesta prepuna granata iz posljednjeg rata. Blatnjav teren, niz nesređenih i nelogičnih prostornih sklopova i nakupina”, Turatovim riječima; iza je uništeno selo. Friedrich Achleitner, s tvrdnjom kako je betonski cvijet primjer nadrealističke arhitekture u austrijskom časopisu architektur.aktuell iz 2005. opisuje lokaciju: “Dočekuje vas široki (ekspanzivan) krajolik aluvijalnih livada, u kojemu je “cvijet” čija veličina i volumen precizno odgovara mjerilu mjesta, pejsažom transformiranim u artefakt. Pomislite nevoljko (ali nekako posramljeno, i izvjesno s dozom iritacije) na engleske pejsažne vrtove, ili bolje na njemačke romantičarske vrtove, poput Wörlitz, te simbioze klasicizma i romantizma, prosvjetljenja i poezije s vizualnim kolebanjem između klasičnih kultura, pa ipak uz obećanje bolje vrste humaniteta ili postojanja boljih ljudskih bića”. Bogdanović piše kako je odbijao proučiti dokumentaciju na početku posla na iznalaženju simboličke komemorativne forme (spomenik za Jasenovac projektiran je 1959. a podignut 1966. kada je autor uspio obraniti pred Partijom njegovu “formalnu sintaksu”), ali kako je shvaćao i osjećao metafiziku zločina te je, zahvaćen svojevrsnom filozofijskom groznicom snagu principa zla, mehanizme dobra i zla, postojanja i nepostojanja, krivnje i pokajanja pokušao izraziti arhitektonskom formom: “simboli su glasnici različite realnosti ljudi u koje možete ponrijeti jedino intuitivno, potpomognuti čudom osobne mašte”.

Memorija traje u modusima promjena

 “Osvrćem se u mraku sobe, na željeznom panelu slika. Logoraš koji u odvratnoj grimasi i boli skida svoj prsten s ruke na ulasku u Jasenovac”, opisuje Turato prvi susret s postavom. Vjerojatno vjenčani prsten, gotovo urezan, srastao s mesom, nošen na tradicionalan način... Novi stalni postav Spomen područja Jasenovca koncepcijom izložbenog prostora-kao-inscenacije teme izložbe pridružuje se Liebeskindovom Židovskom muzeju s metalnom oplatom perforiranom simbolički, u koji se ulazi prema dolje, u tunel sugerirajući egzil, ili Holocaust-Denkmalu Petera Eisenmana u Berlinu, podignutom 2005. na simboličnome mjestu “mrtve zone” u podijeljenoj Njemačkoj, u neposrednoj blizini Hitlerova ureda kancelara ili bunkera kao navodnog mjesta samoubojstva. Spomenik se sastoji od 2711 kvadratnih stupova usađenih u svojevrsnu rupu, pauzu u javnom prostoru. Židovska zajednica u Njemačkoj spomenik je ocijenila preapstraktnim, i promašenim u smislu komuniciranja pitanja njemačke krivnje.

U Hrvatskoj je radu Helene Paver Njirić i Leonide Kovač usporediv još jedino most u funkciji spomenika i ujedno utilitaran, tanak pješački Most hrvatskih branitelja s jedne strane zaslonjen dvama monolitima, podignut na Mrtvom kanalu u Rijeci prema projektu studija 3LHD nagrađenom na natječaju za spomenik.

Mattioni zaključuje u tekstu o Time-Capsulama, čahurama-modulima kao prostorima iskustva i sjećanja u novom stalnom postavu muzeja Jasenovca: “Memorija nije nešto što kao trajni oblik može biti sačuvano. Ne može se kao predmet “zaštititi” ili “konzervirati”. Memorija traje samo u modusima promjena. Za svako vrijeme na način tog vremena. Ako bismo je “konzervirali” – nestala bi u hrpama zaboravljenih i izgubljenih stvari.” 

Spomen-područje Jasenovac također je dobilo, prema projektu zagrebačkog arhitektonskog ureda Produkcija 004, nove učionice Obrazovnog centra: na njihovu je podu nacrtan dijagram korištenja stolica koje učenici skidaju sa zidnih konzola, odabiru svoje mjesto na dijagramu na koje će se smjestiti, dakle staviti stolicu i sudjelovati u edukacijskom programu...

Tekst je emitiran u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija, 10. travnja 2007.