Mentalitet prevrata

Uvijek me uznemire vijesti o većim građevinskim pothvatima ili o postavljanju spomenikâ u dijelovima grada koje s dobrim razlozima smatramo već odavno definiranima i definitivnima, pa je tako bilo i kad sam u novinama čitao o planu gradnje velikoga bloka između Cvjetnoga trga i Gundulićeve ulice. Tješilo me je samo to što se već iz prve vijesti vidjelo da je plan sporan i da ga ima tko osporavati. Moj je pak nemir porastao kad sam doznao da plan predviđa rušenje kuće br. 6 u Preobraženskoj ulici. U toj kući rodio se Vladimir Vidrić, jedan od rijetkih hrvatskih pjesnika iz vremena oko 1900. čije se pjesme još i danas mogu čitati na prvi pogled, kao normalni stihovi, bez filološkoga komentara. Za mene je njegovo Jutro, kad sam ga kasnih pedesetih čitao u svojoj pučkoškolskoj čitanci, bilo jedan od tekstova koji su mi razjašnjavali zbog čega postoji poezija i kakvu vrstu razdraganosti pobuđuje dobra pjesma. Pretpostavljam da su svi obrazovani ljudi ove sredine imali sličnih iskustava s njegovim pjesmama.

Ali, bi li prijetnja kući u Preobraženskoj 6 bila zanemariva da se budući pjesnik Jutra rodio drugdje? Naravno da ne bi. Otvorio sam Vidrićeve Sabrane pjesme iz 1969. i među slikovnim prilozima potražio fotografiju kuće. Kuću je, osvijetljenu jutarnjim suncem, snimio Nino Vranić. Iz legende uz fotografiju doznajem da je izgrađena 1874. Njezina fasada, u stilu starijem od historicizma koji se samo koju godinu poslije razmahao u Donjem gradu, mnogo govori o povijesti zagrebačkoga urbanizma i o razvojnim postajama zagrebačke kolektivne samosvijesti. Iza historicističkih višekatnica, uključujući i onu koja se na kuću br. 6 naslanja sa sjeverne strane, naslućuje se nemir, nestrpljivost i ambicioznost sredine koja se odlučila da bude više nego što joj je tadašnji politički okvir dopuštao. U doba kad je građena Vidrićeva kuća toga nemira nije još bilo. I to je povijesna činjenica, okamenjena i dostupna pogledu nas današnjih. Tko digne ruku na tu kuću, uklonit će iz zagrebačkoga središta komad opredmećene prošlosti.

Kad čujem za planove poput ovoga o kojem se upravo sporimo, uvijek se pitam ne bi li bilo prirodnije da se novi graditeljski pothvati bore s još nedefiniranim prostorima, da proširuju grad i urbanitet, da možda oblikuju i nova protusredišta, prema kojima će se Donji grad s vremenom činiti jednako starinskim kao Gornji grad prema Donjem? Okolnost da se to ne događa u vezi je, rekao bih, sa zamršenom i nelijepom političko-povijesnom sudbinom ove zemlje. Mirno širenje grada privilegij je sredina gdje se smjene generacija na vlasti i pri moći odvijaju u okviru istoga društvenog ugovora. Nažalost, u nas se takve smjene događaju samo kao prevrati. Četiri nam se puta u jednom stoljeću – 1918, 1941, 1945, 1990. – dogodilo da zasjedne prevratnička vlast koja nameće novi društveni ugovor, a privrženicima staroga prijeti preodgojem, ispitom podobnosti, duhovnom obnovom, lustracijom ili čime još gorim. U mentalitetu je pak ljudi koji dolaze s prevratima da teže redefiniranju, a ne nastavljanju, ne stvaranju novoga nego preraspodjeli i prenamjeni postojećega. Bojim se da je i projekt “Cvjetni trg – Gundulićeva”, zajedno s drugim graditeljskim navalama na Donji grad, samo još jedno očitovanje toga mentaliteta.

Tekst je pročitan na prosvjedu zbog rušenja rodne kuće Vladimira Vidrića na Cvjetnom trgu u subotu, 27. siječnja 2007.