Lidija Butković Mićin  

Meritorni pogled na grad

Projekt Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) temom "VODA I JAVNI PROSTOR" već treću godinu za redom nadopunjuje ciklus posvećen propitivanju spornih primjera u suvremenom zagrebačkom urbanizmu i komunalnom standardu koji ukazuju na očigledne devijacije u gradskoj politici upravljanja javnim prostorima i dugoročnim urbanim razvojem. Problematični slučajevi poput novih zagrebačkih kvartova koji prolaze sporu i tešku integraciju u gradsko tkivo (Novi Jelkovec) ili deficit javnog prostora (Vrbani III) i zone Tromostovlja, gradskog punkta koji desetljećima vapi za cjelovitim funkcionalnim i estetskim rješenjem, kroz rad projekta su višestrano analizirani i javno diskutirani, ali i nizom konkretnih akcija na kraju godine ostavljeni u boljem stanju od onoga u kojem su zatečeni.

Projekt Ars Publicae (članovi su Saša Šimpraga, Antonija Komazlić i Sonja Leboš), naime, osmislio je i primijenio vlastitu metodologiju koja isprepliće nekoliko područja djelovanja: od znanstveno-stručnog istraživanja, rada u zajednici, realizacije kulturnih programa i umjetničkih intervencija do građanskog aktivizma i povezivanja s drugim akterima na istim ciljevima. Projekt inzistira na demokratičnosti, participativnosti građana u oblikovanju vlastite životne sredine za što su preduvjeti uočavanje i osvještavanje problema, medijacija znanja i izražena medijska prisutnost, često kao dio zagovaračke kampanje za pojedina rješenja. Svi segmenti projektnih aktivnosti međusobno se koordiniraju i podupiru, što je i logično, jer bez sabiranja postojećeg, ali i produciranja svježeg znanja nije moguće formulirati prijedloge poboljšanja kvalitete zajedničkih gradskih prostora, jednako kao što svaki dobro zamišljen i popraćen umjetnički događaj proširuje zainteresiranu publiku i povećava vidljivost zagovaranih ideja.

Za potvrdu dosadašnje uspješnosti i korisnosti ovog modela dovoljno je pogledati zbilja impresivni broj formuliranih i odaslanih inicijativa, animiranih sudionika i stvarnih postignuća projekta, naročito kad se uzme u obzir činjenica da je (još uvijek) relativno skromno financiran iz javnih izvora i podrazumijeva dosta volonterskog zalaganja. Dobrovoljni angažman provoditelja projekta razlog je i što se bavljenje zadanom temom i gradskim prostorom ne okončava s krajem kalendarske godine. Primjer je osnivanje Umjetničkog savjeta knjižnice Novi Jelkovec kao posljedice odlične suradnje tima Ars Publicae sa njenim djelatnicima započete postavljanjem privremene svjetlosne instalacije "Sveta dokolica" Ane Elizabet u ostakljeno prizemlje zgrade za vrijeme odvijanja projekta (2014.), a nastavljene ugošćavanjem Kulturnog lifta (i osmišljavanjem njegove književne inačice) te organizacijom izložbi koje su unijele suvremene umjetničke sadržaje u ovu najmlađu zagrebačku četvrt i tijekom 2015. i 2016. godine tj. bez ikakvog budžeta i u godinama nakon što je formalni program iz 2014. završio. Inicijalni poticaj za umrežavanje i poticanje kulturnih aktivnosti koje je projekt dao, dakle, pretočio se i u naredne godine sa jednakim entuzijazmom, bilježeći kontinuirano povećanje programa i polaganu izgradnju kulturne publike u naselju.

Izdvojiti se može i prošlogodišnji pobjednik natječaja za umjetnički rad na području Tromostovlja autorica Katerine Duda i Vlatke Blakšić, subverzivna akcija instaliranja privremenih sjedišta kod autobusnih perona koja je imala podjednako uspješnu recepciju kod medija i korisnika te osnažila pritisak na gradsku upravu za osiguravanje klupa, javne česme i wc-a na Savskom trgu. Opetovanim urgiranjem, u travnju 2016. godine klupe i wc su napokon postavljeni potvrđujući iskustvo zajedničko svim urbanim aktivistima: za realne promjene potrebna je volja, ustrajnost i strpljenje. U tome smislu suradnja s volonterskom platformom 1POSTOZAGRAD već treću godinu pokazala se uspješnom, pa i od općeg interesa s obzirom na postignuta konkretna urbana poboljšanja. Vrijedno spomena je i ove godine, nakon niza peripetija, uspješno kraju priveden apel 1POSTOZAGRAD za vraćanje u funkciju fontane Josipa Seissela "Kozmički ciklus vode" iz 1935. godine na Krešimirovom trgu, izvanredne modernističke imaginacije intimnog prostora za odmor u sklopu parkovnog rješenja Cirila Jegliča. 

Godina koja se polako privodi kraju sa temom vode u javnom prostoru grada, sigurno neće biti iznimka u dosadašnjoj praksi "prebacivanja norme", jer, nasreću ili nažalost, materijala ne nedostaje. Recentni potezi i najave zagrebačkog gradonačelnika, kao i rekonstrukcije pojedinih gradskih punktova koje su već u zamahu, govore da će ovo pitanje ostati na dnevnom redu stručne javnosti i građana. Sjetimo se samo njegove izjave na gradskoj skupštini u listopadu: "Zagreb ima 46 fontana i odlučili smo ih sve obnoviti te napraviti nove tamo gdje ih treba.” Unatoč sveopćoj iziritiranosti i zasićenju "Bandićevim fontanama", obnovom povijesnog vodoskoka na Tomislavovom trgu koji je zamijenjen novim ili planiranom fontanom na Britanskom trgu, projekt je uspio iznjedriti osvježavajuće uravnotežen, meritoran i sveobuhvatan pogled na trenutačnu situaciju, pa i izdići se iz zatečenog stanja otvaranjem novih perspektiva.

Dok intervencije koje podupiru gradske strukture (a građani plaćaju) uglavnom zahvaćaju samo dekorativnu funkciju vode u javnom prostoru, u vidu "poljepšanja" gradskih parkova i ostalih urbanih predaha, mjesta opuštanja, uživanja i kontemplacije, projekt Ars publicae ulogu vode zahvaća puno dublje i supstancijalnije, tj. želi u fokus vratiti socijalne aspekte koji se prelako zanemaruju, poput dostupnosti besplatne pitke vode putem javnih česmi kao oblika a prirodi demokratskog dijeljenja javnih dobara. Ovih dana stigla je, primjerice, vijest kako je slovenski parlament usvojio promjenu ustava kojem je građanima zajamčeno pravo na pitku vodu te da je kao javno dobro zaštićena od komercijalizacije od strane drugih država ili multinacionalnih kompanija. Zagreb također počiva na bogatim i samoobnovljivim izvorima pitke vode, ali ih nedostatno štiti, ne pruža jednaki nivo protekcije svojih građana od moguće privatizacije ovog resursa i ne ulaže dovoljno u unapređenje vodoopskrbnog sustava, što se vidi i na tretmanu javnih česmi. Na njihovom (ne)funkcionalnom oblikovanju, održavanju i uopće brojnosti, izvrsno se ocrtavaju koordinate socijalno-političkog trenutka, preokupacija i ideja jednog vremena. Naše lice i naličje predstavlja česma na Cvjetnom trgu, postavljena sredinom 90-ih godina prilikom katastrofalne obnove trga (koja do danas kreira nove prostorne nesporazume), za koju je Tomislav Soldo lucidno zapazio da izgleda "kao nezgrapna fatamorgana išetala iz nekih eklektičnih baptisterija". Kao takva, svjedoči ne samo o nekomunikativnosti i anakronizmu umjetničkog izraza 90-ih godina, već i o gubitku cjelovitog planiranja, zajedničkog interesa i kompetencije za odgovorno upravljanje javnim resursima te maćehinskom odnosu svih političkih garnitura prema javnom prostoru.

Nestajanje česmi i množenje fontana povezani su procesi, i samo najnoviji simptom iste kronične bolesti, riječima Snješke Knežević: "Vodoskoci su, ukratko, "Potjemkinova sela" gradske vlasti, koja se nije suočila ni sa jednim esencijalnim gradskim problemom, a  spašava obraz dekorativnim detaljima i populističkom samoreklamom." Za razliku od sadašnjeg stanja stalnog prorjeđivanja mreže česmi i pumpi za vodu u javnom prostoru Zagreba, što je dovelo do toga da se urbana oprema te vrste svela na nekolicinu preostalih "Željeznih Franceka" i niz različito dizajniranih, ali prečesto neprilagođenih i nezgrapnih rješenja, potrebno je djelovati stručno, sustavno i odgovorno. Kako je autor programa i voditelj projekta Saša Šimpraga poentirao: "Umjesto 40 fontana koje zaziva gradonačelnik, Zagreb treba najmanje 40 česmi s besplatnom pitkom vodom u javnom prostoru kako bi se obrnuo trend kojim se pristup besplatnoj pitkoj vodi u javnom prostoru sustavno zatire." Česme i pumpe za vodu su, kao i ostali urbani inventar, pokazatelj javnozdravstvenog, sigurnosnog i komunalnog standarda grada, a Zagreb u tom smislu sve više zaostaje za ostalim europskim metropolama. I dok je pristupačnost pitke vode u kućanstvima i dalje relevantan problem na kojem se skupljaju politički bodovi u infrastrukturno nerazvijenoj periferiji grada, ne razmišlja se uopće o donošenju jasne strategije za nadgradnju vodovodnog sustava mrežom javnih česmi na svim mjestima gdje mogu biti na dobrobit građana, osobito u pješačkim dijelovima centra, javnim parkovima, rekreativnim zonama, duž biciklističkih staza i sl.

Izrada jedne interdisciplinarne studije tog karaktera bila bi, potencijalno, vrlo zanimljiva, ali i zahtjevna za gradske stručne službe jer bi podrazumijevala objedinjavanje urbanističkih, socioloških, ekoloških i umjetničkih faktora prije šire implementacije. Projekt Ars Publicae raspisivanjem javnog natječaja za dizajn javne česme napravio je prvi korak, pokrenuo javni dijalog koji bi Grad trebao prihvatiti i nastaviti organizacijom službenog natječaja, sa realnim očekivanjem izvedbe i vođenog od strane stručnih udruženja. Ovaj svojevrsni pilot-natječaj iniciran je prvenstveno kao reakcija na oblikovnu razinu fonda javnih česmi u Zagrebu utvrđenu terenskim istraživanjem, odnosno na pretežnu praksu instaliranja gotovih, kataloških modela koji ni po čemu ne doprinose gradskom identitetu niti angažiraju lokalne intelektualne i produkcijske kapacitete ali ni ne zadovoljavaju suvremene standarde. Projekt je u tome smislu napravio i bitan iskorak u definiranju smjernica za buduće natječaje. Sudeći po pristiglim prijedlozima i skromnim uvjetima, međutim, natječaj je ugodno iznenadio pokazujući da postoji interes i sposobnost domaće dizajnerske struke za hvatanje u koštac sa predstavljenim zadatkom; činjenica koja bi trebala dodatno ohrabriti i motivirati gradsku upravu. Prvonagrađeni rad "Vodek" autorskog dvojca Nere Nejašmić Kozina i Petra Kozine iz PIN-a izvrsno je potkrijepio argumente koji idu u prilog otvaranju natječaja za dizajn u javnom prostoru kao najboljoj formuli za dobivanje samosvojnih, suvremenih, a opet specifično lokalnih referenci.

"Vodek" je odabran za najizglednijeg kandidata upravo radi usklađenosti funkcionalnih parametara (prilagođenost ispijanja vode građanima različitih dobnih skupina, ali i životinja), mogućnosti domaće i financijski nezahtjevne izvedbe te, naposljetku, kreativne inspiracije zagrebačkom tradicijom i poviješću što ga čini zanimljivim za turistički plasman i  brendiranje grada. Bitno je napomenuti kako je i u ovoj prilici projekt učinio ključne predradnje na privlačenju i senzibilizaciji potencijalnih učesnika natječaja objavljivanjem stručnih tekstova i javnom prezentacijom na Design Districtu u lipnju, dok su natječajni radovi bili izloženi i raspravljeni na tribini u Hrvatskom dizajnerskom društvu u listopadu. Time je otvoreno i pitanje zagrebačke komunalne opreme općenito, a posebno u svjetlu recentnih intervencija npr. kanti za otpad. 

Osim javnih česmi, projekt je apostrofirao neiskorišteni potencijal gradskih potoka i jezera za rekreaciju građana i alternativne pješačke poveznice između gradskih kvartova koji bi se mogao aktivirati revitalizacijom šetnica, obnovom povijesnih mlinova i osmišljenim edukativnim i drugim sadržajima. Povijesti bivših i sadašnjih vodenih površina Zagreba, prirodnih i umjetnih, posvećeno je nekoliko priloga dostupnih na blogu projekta. Vidljivost je dana i marginaliziranim temama, primjerice, zaboravljenim higijensko-zabavnim bazenima za djecu uz škole, naselja i parkove, pa i efemernom prisutstvu kiše u gradu. Jednako kao što su u natječaju za javnu česmu izronila neka manje eksponirana imena hrvatske dizajnerske scene, tako je i urbanološka datoteka, zbirka tematskih intervjua i tekstova produciranih na projektu, prednost dala sugovornicima srednje i mlađe generacije koji o ovoj problematici mogu upućeno govoriti sa pozadinom svojeg obrazovanja i radnog iskustva.

Refleksije suvremenika na (ne)mile promjene u gradskom okolišu izvanredno su važne za detekciju i moguće smjerove razrješenja aktualnih problema te je proširenje kruga anketiranih stručnjaka za svaku pohvalu. Vođene šetnje organizirane u suradnji s platformom 1POSTOZAGRAD, programom Seminar za hodače, međunarodnim projektom ACTOPOLIS (putem kojega su na šetnjama sudjelovali strani gosti, stručnjaci iz različitih područja) i drugim partnerima, provele su zainteresirane građane trasama gradskih vodotokova - Peščeničkog arhipelaga, potoka Črnomerec, Kustošak i Velikog potoka, razotkrivajući za mnoge "nepoznati Zagreb", ekosustave raznolike flore i faune kojima treba osigurati očuvanje krhke ekološke ravnoteže i uključivanje u suvremeni život grada, pa i kroz drugačije, sveobuhvatnije oblikovanje od dosadašnjeg isključivo vodozaštitnog. Šetnje su općenito ponudile odmak od uobičajenih tema i kroz nove perspektive na, primjerice, zagrebačke otoke ili savske rukavce, na nekima od konkretnih inicijativa za afirmaciju vode kao javnog dobra uključile same polaznike: od studenata do umirovljenika. Ta dodatna aktivistička dimenzija projekta jedan je od njegovih uspjeha. 

Privremena rehabilitacija povijesnog potoka Medveščaka, točnije njegovog toka dijelom današnje Tkalčićeve ulice, od Krvavog mosta do Splavnice, bila je predmet u srpnju realizirane intervencije arhitekta Davida Kabalina, nagrađene na javnom natječaju Ars publicae za suvremeni umjetnički rad u javnom prostoru Zagreba. Natječajni segment  neizostavni je dio projekta od 2013. godine, čime se u programe uključuje i veći broj ljudi. Minimalnim sredstvima (mlaz vode i uređaj za pojačavanje zvuka) autor je efektno oživio memoriju na spletove zagrebačkih potoka koji su postupnom urbanizacijom zatrpavani radi formiranja ulica, trgova i građevinskih zemljišta. Zagreb bi se, uz preduvjet razvoja strateškog planiranja, mogao pridružiti europskim i svjetskim metropolama koje kroz svoje projekte urbane regeneracije već desetljećima usmjeravaju nemala financijska sredstva za reanimaciju vodenih tokova u svrhu podizanja kvalitete urbanog prostora te zadovoljstva i zdravlja građana. Samo kroz ovaj projekt i dodatnim zalaganjem polaznika Seminara za hodače, gradskim uredima je predan tucet inicijativa koje bi kratkoročno mogle prevenirati njihovu daljnju degradaciju, a ponegdje polučiti i pozitivan učinak. Težište je stavljeno na popravak postojećih, postavljanje novih česmi, ali i preispitivanje nekih prethodnih zahvata, poput rekonstrukcije Manduševca uoči Univerzijade ‘87 koja je simbolički vratila vodu na glavni zagrebački trg, ali lišene utilitarnosti povijesne česme. 

Ovogodišnje izdanje projekta Ars Publicae afirmiralo je prioritet  javnog interesa i odgovorne skrbi nad javnim dobima od kojih je pitka voda jedan od najdragocjenijih. Ispolitiziranost konteksta oko novih zagrebačkih fontana zasigurno je utjecala na ponešto polemičniji i ostrašćeniji ton nego prethodnih godina, iako mu nikad nije nedostajalo građanske hrabrosti i angažmana. Usredotočivši se ovaj put više na teorijsku razradu problematike, okupljanje relevantnih (i često lansiranje novih) sugovornika, mapiranje i analizu stanja, aktivističke šetnje i provedbu natječaja za idejno rješenje nove zagrebačke česme te zagovaranje prijedloga prema gradskim institucijama, dok su umjetničke intervencije bile malobrojnije, projekt je po profesionalnosti, inkluzivnosti i transparentnosti, predstavljao kontrapunkt prevladavajućoj razini javnog diskursa o ovoj temi, a da ne kažemo stihijskoj provedbi urbanističko-građevinskih planova pod ingerencijom aktualne gradske vlasti koja sustavno devalvira vrijednost stručnog mišljenja i kritike. Iako se uz sve što je ostvareno, neki od rezultata tek mogu očekivati u idućoj i narednim godinama, široka zagovaračka aktivnost ovogodišnjeg programa već sada bilježi male pomake: od najave da će savski nasip po prvi put u povijesti dobiti česme, do najave da će gradska uprava na geoportal uvrstiti punktove s pitkom vodom po gradu. Možda je to prvi korak prema nužnoj nadogradnji mreže javnih česmi, upravo kao što se programom "Voda i javni prostor" zagovara.