Mesožudna koža

Vesna Biga u zbirci pjesama Vidok koža pristupa tijelu kao površini libidinalnih i erogenih intenziteta. Kože se presvlače, odbacuju. Svlačenje može biti potaknuto od nekog drugog, a junakinja može i sama skidati svoju kožu. Ispod jedne kože ima još jedna, a kože se i razlikuju po svojoj prirodi – jedna ima “biljoliku narav”, a druga je mesožudna. Upravo ovu potonju, mesožudnu, poetizira Vesna Biga. Zato se često koristi izrazima vezanima za putenost, ugrize, žudnju. Kože u sebi imaju upisane znakove “otežale /od brojnih srdaca, brodova, sidara”. Nova koža, sasvim je bez znakova, neispisana odlazi u svijet. Ona je ostavljana upisima, prepuštena trenutku, a ne vremenu. Kožom junakinja pokušava pronaći neponovljivo iskustvo, izvan riječi i znakova, vjeruje da “riječ/Koža i nije koža, Riječ, već samo da postoji samo/prva, druga, treća”... Tako nestaju sjećanja, jer odbačen je “album lučkih uspomena”... Nekad je svlačenje kože naprasno, pa ostaje pitanje kad se dolazi do one posljednje kože.

“Kožni poredak” izvan jezika

Pjesnikinja se igra riječju koža, stvara neobične sklopove, koji kao da su “izvađeni”iz bajki – divot-koža, vilen-koža. Tim leksikom, pomalo arhaičnim, prepunim bajkovitih neologizama, kao da se želi prizvati taj neki poseban jezik. Koža bi trebala biti posve nespoznatljiva – a to znači oku nevidljiva, riječima također nedostupna, ali i odvojena od tijela, da se može ponijeti. Ispod kože događa se zapravo igra puti koja nakon noći, biva zaboravljena i sakrivena.

Pjesnikinja opisuje kako na koži koja metaforički biva predstavljena kao poljana, rastu opojne biljke od kojih nastaje bunilo. Ponekad uz kožu veže šumu, zamišlja narode koji se bore “na ugaru raspete kože”, a nekad je pak označuje kao pustinjsku. Stoga zahvaća trenutak kad ono što put nosi odlazi na površinu kože – sva ta zapravo usijana oštra masa. I ustanovljuje kako mi zapravo nismo, kako je pisao Lingis, površine, koliko smo duboke dubine, subjekti skriveni u unutrašnjosti. U koži su upisani tragovi kojih se junakinja želi riješiti, ona želi novu kožu, nova upisivanja, nova iskustva... Istovremeno, ona žudi i za promjenom drugih osjetila – želi, kako ističe, treće oko kako bi došla do “prvog krika”.

Sam pak naslov zbirke objedinjuje razna osjetila – i oko i kožu, dodir i vid. A pjesnikinja želi pronaći neiskustvo koje bi joj omogućilo da na posve novi način sagledava svijet. I nastaje podvojenost – na zemaljsko i nebesko. Nebeskom pripada njezina koža koja želi biti upisana, a junakinja sama ne želi biti ovjekovječena, želi biti besputna. A zapravo želi i što je moguće više postići erogenu osjetljivost – zato u tom prostoru tijela bilježi ulegnuća, ušća, useke, kožice. Njezina treća koža je želja da se ode izvan sjećanja, vremena uopće, da se bude nesputan, ne-izložen autorefleksiji (“još nedostupna vlastitom opisu”), i da se nađe novi jezik jer “riječ koža i nije koža”, ali i slutnja da postoji neki, kako ga naziva, “kožni poredak” koji je još netaknut riječima, izvan jezika, u čistoj osjetilnosti.

Ni nova koža ništa novo ne donosi

Uz novu kožu, pjesnikinja veže metafore rađanja, pupoljka, prvotnosti, hitrosti mlade životinje. Ona je nasuprot svijetu, svijet i ona su razdvojeni, ona se opire, pokazuje zube svijetu. I pjesnikinji je samoj ta treća koža nedosegnuta, jer ne može dosegnuti sve njezine dijelove. Ta koža želi biti lišena erogenosti, želi biti čista, neometana igrama puti – “ova koža bi da je/nad kožama uzvišena”. Treća koža sebi umišlja treću sreću, no to se ne ostvaruje. Jutrom je ona doista takva, glatka, neometana, ali noću, kad se ne može raspoznati niti vidjeti ono što je unutra i ono što je vani, koža je neovisna o junakinji, ona joj se suprotstavlja, njezina je glad velika. I stoga se zapravo pita “događa li se to meni ili mojoj koži” i to pitanje ne postavlja kao odvojena od kože, kao druga, nego pokušava pronaći njezin jezik, zapliće se u tautologiju jer želi pitati “nju samu njom samom”.

Ta drugost kože zapravo i nije drugost, jer ipak je dio njezina tijela, ona sama dotiče kožu koja je druga, a opet koja je ona i zato se retorički pita; “kako sebe ljubiti/svojom vlastitom pokoricom” i ističe “tebe ljubiti, sebe ljubiti”. Cijela igra postaje neka vrsta autoerotike – koža i jastvo međusobno se izbavljuju ili se međusobno spašavaju. No to ja i prati odnos kože same sa sobom – “iza mojih leđa ova se koža sebi inati,/sama se sa sobom svađa...” Koža je sva satkana od kontradikcija koje nastoji pomiriti, ona postaje poput živog bića i dobiva oznake opipa, sluha, vida. I zapravo riječ je o prisjećanju na vrijeme kad je koža bila mlada, kad je put ključala. Sad je put negdje prejedena sebstvom, raspršena po cijelom tijelu, a opet nedodirnuta drugim, i kao da ostaje zaustavljena prije pokreta, pa se u posljednjoj pjesmi junakinja pita “kako onda dalje,/kad taj ne dolazi, iz ovog tijela u koji vrt?” i čini se kako niti nova koža ništa novo nije donijela, jer junakinja, kako ističe, prolazi “mimo svoje puti, mimo same sebe, netaknuta”. I stoga je u pravu kritičar Miloš Đurđević koji u bilješci ističe kako pjesnikinjin glas “u istom mahu svjedoči o posve osobnoj, dakle nezamjenjivoj egzistenciji, koja je onda u bitnome izglobljena, odnosno kao takva je pomjerena kako bi se pripadajućim sadržajima moglo pristupiti s opće prepoznatljivog gledišta”.