Manfred Clemenz  

Metafizika avangarde

Blještavi fenomen apstrakcije magično je privlačio Paula Kleea i Franza Marca. Klee je “apstrakciju” usvojio na sličan način kao i boje (“Ja i boja postali smo jedno”, 1914.): On je sâm dakle sada već “sažet s uspomenama” (1915.). Apstrakcija je za Kleea, kao i za Marca, više od estetske formule: ona je metafizički princip, traganje za “istinskim Bićem”, za “Apsolutom”. U apstraktnom, kaže Marc, dolazi do izražaja “duboka težnja modernog tragatelja” za “univerzalnim”. Jedan od vodećih umova tog neoplatonističkog shvaćanja apstrakcije bio je Wilhelm Worringer, čije je djelo Apstrakcija i osjećajnost, objavljeno 1908. godine, prihvaćeno s oduševljenjem prije svega u krugu Plavog jahača.

Natjecanje za prijateljstvo

Kada su se Klee i Marc 1912. godine upoznali u krugu Plavog jahača, Marc je bio umjetnički razvijeniji, posebno kada je u pitanju način ophođenja s bojama, i bio je bez sumnje daleko poznatiji. Klee je bio polaskan time što se Marc, kao istaknuti član Plavog jahača, izravno natjecao za njegovo prijateljstvo. Bračni parovi Klee i Marc uzajamno su se posjećivali, a Maria Marc uzimala je redovite poduke iz sviranja klavira kod Lily Klee. Istodobno postojala je i značajna suglasnost u spiritulanoj orijentaciji dvojice umjetnika. Otto Karl Werckmeister1 govori 2008. godine o “metafizičkom doživljaju prirode” kod Marca i o “parareligioznoj metafizici” kod Kleea. Duhovna bliskost s Marcom naravno nije sprječavala Kleea u tome da nakon Marcove smrti, 1916. godine, piše o njemu u svojim dnevničkim bilješkama na obezvređujući način, što pokazuje i to da je Marcov duhovni stav i njegove teorijske stavove Klee pretumačio u vlastitom smislu. Jer dok je sebi pripisao “svjetske misli”, Marca je reducirao na “zemaljske misli”. Kleeova težnja ka dotjerivanju samoga sebe bila je očito jača i od prijateljstva i od pijeteta.

Skrivene razlike

Pogled na Kleea i Marca pojašnjava ujedno i teorijske stavove avangarde na početku 20. stoljeća. Pored libertersko-anarhističkih tendencija bile su raširene također i iracionalne, kao što su to i Beymeova istraživanja pokazala. Najzad su i ezoterno-teozofske ideje Helene Blavatsky imale bitan utjecaj (vjerojatno i na Kandinskog i Mondriana). Klee je manje-više ignorirao Marcove okultističke fantazije – pod utjecajem Blavatsky – zatim njegovu djelomice kaotičnu i kontradiktornu recepciju prirodnih znanosti – supruga mu je pisala da on od svega toga ustvari ništa nije razumio, kao i njegove od početka rata ispoljene nacionalističke i djelomice rasističke tendencije, dok je Marc bio samo uzgredno šokiran Kleeovim elitističko-apolitičnim stavovima, te njegovim individualističkim kultom genija. Razlike su ostale skrivene u magli neprozirne metafizike. Neslaganje u mišljenju imali su samo po pitanju rata.

Klee se pokušao legitimirati kao “onostran”, kao umjetnik blizak kozmosu i “prauzroku”, kao “kozmička točka oslonca”. Sebe je vidio bližim Bogu od ostalih smrtnika. U maniri renesansnog divino artista nastavljao je kvazi božanstveno stvaranje, “Genezu”. Kleeovu genijalnu gestu prihvatili su još 1920. godine njegovi prvi biografi Zahn2 i Hausenstein3, unaprijedili Kleeovi galeristi Goltz4 i Walden5, a nakon 1945. godine preobrazili u karizmatičnu auru od svijeta otuđenog, asketskog umjetnika – bio je to proces “kanonizacije”, kako su kasniji biografi ironično primjetili. Kleea rat “unutarnje uopće nije dodirnuo” (Dnevnik 952), a Marcu je pisao 1915. godine gotovo provokativno: “Rat za mene zapravo nije više bio potreban, ali možda jeste bio za sve Druge, koji su još uvijek tako zaostali” (3. veljače 1915.). Marc nasuprot tome u svojim Aforizmima6 oštro kritizira “dokone mangupe europske drame” koji utočište traže u “ruševinama sjećanja” (br. 25).

Očistiti “Augijeve staje”

Marc je svoje razumijevanje rata i predstave o “novoj Europi” sve češće interpretirao metafizički, kao traganje za “istinskim Bićem koje je s one strane svih iluzija čula”, s idejom da se to istinsko Biće može dosegnuti tek u smrti, pri oslobađanju od svih oblika materijalnosti: “Smrću nastaje istinsko Biće, oko kojeg mi živi ljudi uznemireno oblijećemo kao leptir oko svjetla” (Prilog kritici prošlosti, 1914.7). Ta gotovo metafizička čežnja za smrću karakterizira Marcovo razmišljanje o ratu.

Marc govori konkretno o “čišćenju” Europe od duha materijalizma, utilitarizma i “kulture ličnosti”, o “duhovnoj borbi”, pri čemu dolazimo do pitanja zašto bi za to bio potreban rat. Naprosto je zastrašujuće kako Marc neprestano nalazi nove ideje uz pomoć kojih pokušava opravdati ratovanje radi realiziranja tih ciljeva. U “novu Europu” može se stići samo tako što će se “Augijeve staje” očistiti, a “nevidljivi neprijatelji europskog duha” pobijediti: “Zbog čišćenja vodit će se rat i prolijevat će se bolesna krv” (Tajanstvena Europa, 1914.8). Ne saznajemo tko je neprijatelj europskog duha, budući da je on “nevidljiv”, u krajnjem slučaju je to neki “unutarnji neprijatelj”. Ostaje također otvoreno i čija se to “bolesna krv” mora proljevati: neprijateljeva, vlastitih zemljaka ili i jednih i drugih. Marc se tu služi metafizikom “čiste krvi”, idejom koja pripada duhovnom repertoaru fašizma.

Kasnije Marc pokušava “egzaktnu”, “besprijekornu čistotu znanosti” napraviti temeljem “nove Europe”, pri čemu vlastite fantazije o čistoti projicira na jednu antropomorfnu predstavu o znanosti. “Fizika” se treba rastvoriti u “psihi”, priroda se mora nadvladati. “Zbog toga je započet rat” (Visoki tip, 1914/15.9). U njegovim Pismima s bojišta (1914. -1916.)“10 u prvi plan izbijaju misli o grijehu, žrtvi i okajanju. Supruzi piše kako su “grešni” životi i nastojanja sviju nas “proizveli ovo zgarište svijeta – Mislim da si ti u svojoj žalosti i bijesu počela vjerovati u neku posve krivu demokraciju” (9. listopada 1915.) Mariji Marc piše također i o ratu: “Nitko se ne dotiče ove teme tako što će pri tom podnositi i prokletstvo drevnog grijeha nedostatka savjesti.” (21. srpnja 1915.).

Konačno Marc uspijeva iznova stići do točke s koje je krenuo: na mistično-metafizičko shvaćanje povijesti i rata. Ako povijest ima “vlastite imanentne zakone, brižljivo skrivane od očiju čovječanstva”, i ako mi zbog toga nismo znali prepoznati “neizrečenu volju istinskog Bića”, onda slijedi paradoksalan zaključak da se rat vodi takoreći na slijepo, “u nekoj vrsti polusna”. Mi smo pri tom samo “nadničari velikih zakona” (Aforizam br. 15). Budući da telos rata naposljetku nije bio spasenje nego smrt i uništenje, ispalo je to kao Marcovo, u bukvalnom smislu, fatalano nerazumijevanje.

Marc je rat proživljavao u nekoj vrsti “stanja sumraka”, u “rascjepu”, u nekoj vrsti disocijativnog stanja u kojem je bivao sve ravnodušniji prema ratu. Stilizirajući smrt u “spasitelja”, Marc govori o “zadovoljstvu umiranja” kod vojnika, o tome kako su mrtvi “neizrecivo sretni”: “Rane su otriježnjenja” (13. travnja 1915.) U jednom pismu svoj majci, kratko pred njegovu smrt (17. veljače 1916.), spominje kako je prije “prečesto” tražio smrt (aludirajući na svoju depresivnu fazu), i da ništa nije bilo “utješnije od moguće spokojne smrti”. Sada naravno više ne traži smrt, jer njegovo djelo tek je “napola dovršeno”. Njegov stav prema smrti pak ostaje nepromijenjen: “Onome tko stremi ka čistoti i spoznaji, smrt uvijek dolazi poput spasitelja. “ Marcova metafizička žudnja za smrću ostaje nerazumljiva bez njegove osobne žudnje za smrću.

Marc jasno ukazuje na mnogim mjestim kako on ne govori samo o jednom “unutarnjem”, “nevidljivom neprijatelju”, već i o posve konkretnom “vanjskom”. Rat se vodi također i sa ciljem “ponovnog ujedinjenja germanske rase pod njemačkim vodstvom” i protiv antipoda “njemačkog tipa”, Engleza. Borba za novu “vladavinu Duha” u Europi, “koja će zahtijevati još više žrtava i smrti nego krvavi rat”, zbivat će se pod njemačkim vodstvom. “Sve do tada bit će i treba biti rata, i među nas Nijemce ne smije doprijeti mir; jer mi smo ti koji drže sudbinu Europe u rukama” (Tajanstvena Europa, 1914.). Marcov stav prema ratu mijenja se tek 1916. godine, kada počinje naginjati k jednom više kritičkom stavu. Marc tada već shvaća kako su njegove projekcije o ratu kao čistoti, grijehu i okajanju propale. Sluti kako je rat postao “besmislen”, kako Europa ide ususret “fijasku” (pisma Mariji Marc 1. prosinca 1915, 15. siječnja 1916.). Rat je, tako on piše – pred Bitku za Verdun, dva dana prije svoje smrti – “nešto najgore što si ljudski mozgovi mogli izmisliti” (pismo Mariji Marc, 2. ožujka 1916.).

“Uništiti Engleza u Europljanima”

Postoje mjestimično izrazi koji zvuče kao da su iz nekog sektaškog pamfleta o grijehu, smrti i spasenju, ali oni zasigurno nisu samo Marcovi “izumi”. Na mnogim su mjestima njegove misli zapravo slične idejama iz 1914. godine, jednom konglomeratu antidemokratskih i nacionalističkih predstava, kakve su bile raširene među mnogim drugim njemačkim intelektualcima prije i nakon 1914. godine. Centralni koncept tih “ideja” sastojao se u postavljanju njemačke “kulture” kao nadmoćne u odnosu na romansku i englesku civilizaciju. Antiengleske afekte Marc preuzima praktički nepromijenjene: “njemački tip” je taj “koji je jedini pozvan uništiti Engleza u Europljanima” (Aforizam br. 59). Slično kao Marc, tako i mladi Thomas Mann (u Razmatranjima nepolitičnog čovjeka”11, 1914. – 1918.), kaže kako rat oplemenjuje ljude. Ideje o 1914. bile su u velikoj mjeri u skladu s agitiranjem Pangermanske lige, podržavane od strane Hindenburga, koja je najglasnije vodila ratnu propagandu u Njemačkoj. One su kasnije postale dio nacionalsocijalističke misli.

To da oduševljenje ratom nije bila tipična žudnja samo među njemačkim intelektualcima i umjetnicima, nego je bila raširena i među europskom avangardom, pokazuje i Marinettijev futuristički Manifest (1909.): “Mi želimo slaviti rat – tu jedinu čistotu svijeta – militarizam... i prezir prema ženama.” Slične, premda ne u tolikoj mjeri drastično mizogene izjave mogu se pronaći i kod Kleea i Marca. Marc piše: “Tip informiranog i snažnog novog Europljanina bit će muški tip; on će predstavljati čak i erotiku, postat će to iznova njegova stvar, umjesto da je prepusti ženi i dopusti da to bude njezina stvar.” (Aforizam br. 91).

Marc je na početku rata (18. studenog 1914.) pisao Kandinskom na razglednici: “Moje se srce ne ljuti na rat, nego je iz dubine zahvalno, Duh se naime nije mogao probiti ni na koji drugi način u ovom vremenu, a Augijeva staja, stara Europa, mogla se samo tako očistiti.” Klee je nasuprot tome pisao u pismu Hermannu Rumpfu, prijatelju iz Berna (14. prosinca 1914.): “Kakva je nesreća za sve nas ovaj rat, a posebno za mene koji dugujem toliko mnogo zahvalnosti Parizu i njegujem intelektualna prijateljstva s tamošnjim umjetnicima. Kako ćemo se nakon svega pogledati u oči?”

Klee je nastojao procijeniti posljedice rata donekle realistično (između ostaloga smatrao je umjetničku “internacionalu” ugroženom), i povlačio se u vlastitu umjetnost. Marc se nasuprot tome priključio općem oduševljenju ratom i vidio u ratu put ka duhovnoj obnovi Europe pod njemačkim vodstvom. Iznenađuje pritom što se ova kontroverza nije pojavila mnogo prije, budući da je Marc iznio svoja razmišljanja još 1912. godine u almanahu Plavi jahač, iako u nešto blažoj formi, kao mesijanske objave o novoj “duhovnoj” religiji, u tendencioznom i averzivnom ograđivanju od francuske umjetnosti. Marcove objave nisu bile ništa manje od objave o “osvitu” jednog “Novog doba”.

Rat i umjetnost kao Putevi spasenja

Na primjeru Marca i Kleea možemo vidjeti kako važni predstavnici umjetničke avangarde nisu bili kadri, barem ne u vremenu do 1918. godine, jasno vidjeti svoja mjesta u društvu kada su njihove vlastite umjetničke egzistencije u pitanju. Umjesto prosvijetljenosti u kantovskom smislu nastupila je magla difuzne metafizike – rat i umjetnost kao Putevi spasenja – koja će prikriti postojeće klasne strukture i imperijalnu ulogu Njemačkog Rajha. Marcova i Kleeova ezoterijska filozofija između 1912. i 1916. godine može biti promatrana i kao bijeg od političke realnosti, od tog “otrovnog, idiotskog ozračja Godine gospodnje 1914.” (Golo Mann) – a psihoanalitički kao obrambeni mehanizam od rascjepa i potiskivanja. Društveni interesi za dominacijom materijalnog u Europi pojavljuju se isprva kao interesi za jednom duhovnom hegemonijom. Klee i Marc stvorili su umjetnička djela trajne vrijednosti, duhovno su, međutim, ostali uslijed svega toga zatočeni u buržoaskoj ideologiji s početka 20. stoljeća.

S njemačkog jezika prevela Angéla Pataki

Izvorno objavljeno kao „Metaphysik der Avantgarde”, Neue Züricher Zeitung, 10. kolovoza 2014.



Bilješke:

1 Otto Karl Werckmeister, rođen 1934. u Berlinu, njemački je povjesničar umjetnosti i autor, nap. prev.

2 Leopold Zahn (1890-1970) austrijski povjesničar umjetnosti i autor, nap. prev.

3 Wilhelm Hausenstein (1882-1957) njemački pisac, likovni kritičar i povjesničar kulture, diplomat, nap. prev.

4 Hans Goltz (1873. -1927.) njemački trgovac umjetninama, nap. prev.

5 Herwarth Walden (1878. -1941.) njemački pisac, nakladnik, galerist i glazbenik, nap. prev.

6 Franz Marc, “Aphorismen”, u: Briefe, Aufzeichnungen und Aphorismen, P. Cassirer, Berlin, 1920., nap. prev.

7  Franz Marc, “Zur Kritik der Vergangenheit”, u: Schriften, DuMont, Köln,1978., nap. prev.

8 Franz Marc, “Das geheime Europa”, 1914., u: Schriften, DuMont, Köln, 1978., nap. prev.

9 Franz Marc, “Der hohe Typus”, 1914./15., u: Schriften, DuMont, Köln, 1978., nap. prev.

10 Franz Marc: Briefe aus dem Feld, prvo izdanje 1920., nap. prev.

11 Thomas Mann, Betrachtungen eines Unpolitischen, prvo izdanje 1918., nap. prev.

Dr. Manfred Clemenz (rođen 1938. u Stuttgartu) profesor je sociologije i socijalne psihologije, povjesničar umjetnosti, sociolog umjetnosti. Među njegova područja istraživanja ubrajaju se istraživanja biografija, psihoanalitička istraživanja, sociologija umjetnosti, estetska teorija, analiza medija i estetika medija.

Trenutačno vodi istraživanja u područjima psihoanalitičke interpretacije umjetnosti i umjetničkoj kreativnosti, te istražuje biografije Pabla Picassa i Paula Kleea u suradnji s Museo Picasso iz Barcelone i Paul Klee Zentruma iz Berna.

Odgovorni je urednik Interdisciplinarnog godišnjaka za psihoanalizu i estetiku IMAGO. Honorarni suradnik Neue Zürcher Zeitung od 2007. godine.