Pogled na livadu kao na višenamjensko blago urbane sredine – prostor za socijalizaciju, kreativnost i imaginaciju – svakako je pogled vrijedan pažnje
URBANE LIVADE_igre i slike rad je Tonke Maleković odabran na ovogodišnjem javnom natječaju projekta Ars Publicae (projekt je poznat i po imenu starog bloga 1POSTOZAUMJETNOST) čija je tema bila središnja zelena površina u jednom od novih zagrebačkih stambenih naselja, Vrbanima III.
Rad je izveden u listopadu 2014. godine, a njegovim izvođenjem nastavlja se ove godine započeta zajednička zagovaračka kampanja platforme 1POSTOZAGRAD i projekta Ars Publicae za formiranje javnog parka na predmetnoj lokaciji, čime bi Vrbani III. dobili park koji naselju nedostaje, i to na jedinoj preostaloj slobodnoj lokaciji u središtu kvarta koja je sad, nakon nekoliko prenamjena, namijenjena za izgradnju crkve.
Dječja igra kao otisak u prostoru
Što ste izveli u Vrbanima III.?
Riječ je o radu koji sam u nekom obliku prvi puta realizirala u sklopu izložbe u Gradskom muzeju Virovitice 2013. godine, u gradskom parku, a u ovom slučaju pozicija konkretne livade između vrtića i škole u Vrbanima III. za koju je bio raspisan natječaj, potaknula me da ga ponovno aktualiziram. Predložila sam radionicu namijenjenu odraslima i djeci. Odrasli su bili potaknuti da se prisjete igara koje su igrali na otvorenom u vlastitom djetinjstvu. Želja je bila da se kroz međugeneracijsko prenošenje afektivnog i energetskog učinka igre stariji sudionici, to jest roditelji i npr. djedovi i bake djece podsjete na užitak i važnost igre u javnom prostoru, a da djeca od starijih nauče neke društvene igre koje možda polako odlaze u zaborav. Općenito sam radom/radionicom željela uputiti i na važnost prepoznavanja višestrukih potencijala javnih gradskih površina za proizvodnju šireg društvenog kapitala i ugodnog i kvalitetnog iskustva življenja u kvartu/gradu. Odnosno sagledati prazni – neispisani, nedefinirani i neodređeni prostor kao metaforu nulte točke, mjesta zamišljanja drugih, mogućih slika stvarnosti, a za što je jedna od važnih vježbi upravo igra u djetinjstvu, u kojoj su važni faktori: dječja kreativnost i sposobnost imaginiranja i uživljavanja u stvaranje privremenih svjetova-sistema koje svi sudionici razumiju i poštuju, u kojima se donose pravila, ali se i mijenjaju prema potrebi i kroz konsenzus, uz prisutnu svijest o (ne)ozbiljnosti tih sustava i njihovoj validnosti toliko dugo dok svi u njima "profitiraju".
Koliko je u ovom i drugim vašim radovima bilo lako ili teško pridobiti građane na sudjelovanje i kako pritom vrednujete utjecaj rada na sudionike?
To je uvijek stresan i nepredvidljiv faktor u takvim tipovima radova i zato je uopće teško planirati neki scenarij i predvidjeti ishod akcije. U ovom slučaju prvo sam bila dosta skeptična oko uspjeha akcije jer, osim što općenito nije lako ljude pridobiti na sudjelovanje, vanjski uvjeti nisu bili idealni. Radionica se trebala izvesti u listopadu, a par dana ranije lijevala je kiša i zamišljeno igranje na livadi moralo je dijelom biti malo izmješteno pa je osim livade uključivalo i betonski plato pored livade, a bilo je i dosta hladno. Međutim, zahvaljujući samoj temi radionice koja je očito inspirativna i odrasloj i mlađoj populaciji, odaziv je ipak bio znatan, a rezultat uspješan u smislu da su djeca koja su sudjelovala naučila nekoliko novih igara od starijih, a stariji su se, uz njihovu pomoć, prisjetili užitka igranja na otvorenom. Dio rada bilo je i arhivsko bilježenje sjećanja starijih na te igre koje su se igrali dok su bili djeca.
Osim toga, važno mi je naglasiti da se u takvim akcijama ne ocjenjuje uspjeh samo brojem sudionika koji je ovdje bio znatan, već također i brojem promatrača, jer i za izvanjske promatrače slika akcije ili aktivnosti postaje dijelom memorije prostora, odnosno slika njegove moguće i potrebne sadašnje i buduće namjene. I sam rad zove se URBANE LIVADE_igre i slike, jer se, dakle, ne radi samo o radionici za djecu, već pokušaju proizvodnje memorijskog vizualnog otiska u prostoru, odnosno u sjećanju korisnika i promatrača – stanovnika kvarta.
Livada – mjesto odmora i slobode
Urbane livade tema su više vaših radova. Možete li navesti neke i pojasniti što vas privlači kod takvih i sličnih "praznih" prostora unutar gradova?
U fokusu mog rada najčešće su grad i njegovi procesi; participacija, memorija, materijalnost, urbana koreografija, urbane transformacije itd., a često i istraživanje urbano-ruralnih relacija i potencijala njihovih spajanja. S time da su reakcije uglavnom site-specific, odnosno nastaju kao reakcija na neku postojeću situaciju, fenomen ili kontekst. I to su onda pretežno privremene intervencije ili participativne akcije u javnom prostoru, ili multimedijalne instalacije galerijskog tipa koje se bave spomenutim temama.
Taj interes prema prostoru, gradu, društvenoj i ekološkoj problematici proizlazi iz moje osobnosti, kao i afinitet prema kreativnom i kritičkom preispitivanju i preslagivanju uzoraka stvarnosti koju zapravo gledam kao neku materiju pogodnu za oblikovanje, rekomponiranje i zaigravanje kao i u klasičnom likovnom procesu. Mislim da je važno tako pristupati i stvarnosti, da je ne bismo doživljavali fatalistički i postali njezini zatočenici, odnosno da ne bismo izgubili hrabrost i svijest o tome da na nju možemo utjecati zauzimanjem stava i aktivnom uključenošću – opažanjem, razumijevanjem i (su)djelovanjem.
Konkretno me na bavljenje temom urbanih livada potaknula spoznaja da su livade, odnosno neizgrađene parcele na kojima sam se igrala kao djevojčica, sada nedostupne ili izgrađene. Na jednoj od njih izgrađen je mali privatni motel s terasom i parkiralištem, druga je u cijelosti ograđena u svrhu privatnog vrtića, čak i nekad javno igralište – sa spravama koje mi je također bilo značajno, kao i svim mojim vršnjačkim sugrađanima – sada je dio drugog privatnog motela i ograđeno te roditelj mora biti konzument restorana da bi se dijete moglo tamo igrati. Samo bih još spomenula da radim distinkciju između igrališta sa spravama koje na neki način imaju točno propisane upute za korištenje i urbanih livada kao neizgrađenih parcela, odnosno raznih praznih pa i zapuštenih prostora za igru na otvorenom gdje je jedino oruđe dječja imaginacija i upravo tu su nastajale i igrale se zanimljive društvene igre bez pomagala, a koje danas sve više odlaze u zaborav. Mislim da te igre imaju posebno koristan učinak, ne samo na zdravlje djece, radi fizičke aktivnosti i boravka na otvorenom, već i zbog potencijala da razvijaju imaginaciju i društvenost.
Tako sam počela više promišljati važnost neizgrađenog prostora u gradu i pokušala se prisjetiti koje su to sve igre i aktivnosti koje smo kao djeca igrali i poduzimali na mjestima gdje nije bilo doslovno – ničega. I otkrila da me upravo uz te prostore "ničega" vežu najbogatije slike i sjećanja.
Tako je krenuo niz sekvenci u radu u kojima se bavim tom temom.
Naravno, tu se ne radi samo o livadama, već i raznim drugim neizgrađenim površinama koja služe djeci za igru, a livada mi je tu zanimljiva i kao element spajanja seoskog i urbanog i potrage za kvalitetama iz jednog i drugog miljea, a koje je također predmet mog interesa. Livada je metafora slobode, prostor neispisan pravilima i uputama koje su karakteristične za gradski prostor, ali ta livada može biti i betonski plato i bilo kakva prazna površina na čekanju ili dapače, urbanističkim planiranjem predodređena u svrhu igre, boravka u javnom prostoru ili naprosto odmaranja pogleda od informacija, uputa, reklama, oblika, tj. općenito obilja sadržaja koji čini gradski prostor.
Priroda u gradu dio je vaših preokupacija i kroz aktualni projekt koji razvijate s Valentinom Gulin Zrnić. O čemu se radi?
S etnologinjom i urbanom atropologinjom Valentinom Gulin Zrnić prvi put sam surađivala na projektu Krugovi u vrtu u organizaciji Goethe-Instituta Kroatien. Tema su bili uklonjeni divlji vrtovi u Travnom, kao jedan malen segment šire fascinacije divljinom grada u njezinim različitim vidovima, a koju obje gajimo. Prepoznavši se u senzibilitetu i tim zajedničkim interesima, kojima pak pristupamo iz različitih pozicija, nastavile smo komunikaciju i inspiraciju malim urbanim fenomenima, nereguliranim ili samoreguliranim manifestacijama života grada na mikro i makro razini. Odnosi se to na gradsku floru i pitanje divljine u gradu, ali također povlači različita pitanja društvene problematike i to od načina upravljanja prostorima grada do ekologije u gradu, samoorganiziranih praksi, alternativne ekonomije itd. Trenutno surađujemo na site-specific ediciji Zidnih novina Bacača sjenki, pod nazivom 8 fragmenata urbane divljine, a vjerujem da će se suradnja u nekom vidu nastaviti i na projektu izložbe Futurobotanika koja se treba održati u 2015. godini u galeriji Forum.
Urbanističkim maštarijama do kvalitetnijeg života
Kakav dojam imate o naselju Vrbani III., odnosno Novom Jelkovcu, kao nekima od novih, cjelovito projektiranih i izvedenih zagrebačkih kvartova koji su kroz program Novi kvartovi ovogodišnji fokus projekta Ars Publicae?
Zahvaljujući programu Novi kvartovi i prijavi na natječaj Ars Publicae, zapravo sam prvi put posjetila Vrbane III. i moram reći da sam ugodno iznenađena vanjskim planiranjem kvarta, tj. njegovim javnim prostorom. Zapazila sam da je velika pažnja posvećena upravo oblikovanju javnih površina koje djeca – a kvart pretežno naseljavaju mlade obitelji s djecom – obilno koriste za boravak i igru; od standardnih igrališta sa spravama za igranje, preko praznih platoa uz zgrade, do manjih i većih zelenih površina, s različitim stupnjem kultiviranosti. Središnji trg i općenito naselje npr. obiluje klupama na kojima se odmaraju i druže roditelji dok čekaju djecu nakon škole ili dok se djeca igraju u toj, od prometa potpuno zaštićenoj zoni čija je livada, tema mog spominjanog rada, sastavni dio. Vrbani III. su na mene ostavili dojam izrazito ugodnog kvarta za život, dok Novi Jelkovec, iako također posjeduje brojne gore opisane kvalitete, još uvijek ostavlja dojam izoliranosti. Možda se to u budućnosti promijeni izgradnjom biciklističke staze do Zagreba i boljom prometnom povezanošću. Npr. osim novouvedene autobusne linije do Glavnog kolodvora, bio bi poželjan i neki direktni južni prilaz sesvetskom željezničkom kolodvoru, npr. možda kroz zgradu obližnjeg silosa. To bi značilo pet minuta biciklom do kolodvora i deset minuta vlakom do centra grada, što je brže i od sadašnjih autobusnih linija, pa i od tramvajske linije od Vrbana lll. do centra, no to je zasad samo moje maštanje.
Vaš rad u Vrbanima III. nastavlja se na zajedničku zagovaračku kampanju projekta Ars Publicae i platforme 1POSTOZAGRAD za formiranje javnog parka na lokaciji tematizirane livade čime bi naselje dobilo javni park koji kvartu nedostaje i to na jedinoj preostaloj slobodnoj lokaciji koja je sad, nakon nekoliko prenamjena, namijenjena za izgradnju crkve i stanova za kler. Taj prostor nalazi se u samom srcu naselja, između vrtića i škole te se integralno nadovezuje na kvartovski trg i šetalište, a i sam voditelj autorskog tima urbanističkog rješenja Vrbana III., prof. dr. sc. Tihomir Jukić, podržava nastojanja da se tamo ništa ne gradi, tj. da se livada uredi kao javni park. Što mislite o ideji parka na toj livadi?
Uistinu mi je teško tamo zamisliti neku građevinu, mislim da bi narušila vizualnu i simboličku komunikaciju koja sad postoji u prostoru, osobito onu između vrtića i škole. Taj centralni prostor u Vrbanima III. jest dosta prostran i čini mi se da u praksi uistinu funkcionira kao živahna višenamjenska pješačka zona, ali ako se s južne strane kvarta, tamo gdje je sad zeleni pojas prema Jarunu, izgradi planirana prometnica, a na livadi crkva, ono malo preostalog zelenila u toj pješačkoj zoni svest će se na puku dekoraciju, mrvice u prostoru koje ne doprinose bitno kvaliteti boravka. Osim zelenila, umanjila bi se i količina svjetla koja sada oplemenjuje prostor kroz otvorene vizure, koje su u današnjoj praksi zagušenja izgradnjom rijedak profit. Svakako bi "oplemenjena" livada ili park bili dobro, lijepo i zdravo rješenje koje kvartu nedostaje, uzevši u obzir urbanističke planove za njegove rubne dijelove.
U suradnji s Tanjom Vujasinović i Ivanom Meštrov unutar aktivnosti Slobodnih veza – Udruge za suvremene umjetničke prakse vodite projekt nazvan Grad na drugi pogled. O kakvom je projektu riječ i koji su planovi?
Radi se o eksperimentalnom edukacijsko-izložbenom projektu koji putuje u različite gradove po Hrvatskoj. Projekt je prvi put realiziran krajem 2013. godine u Velikoj Gorici, kroz suradnju Galerije Galženica i udruge Slobodne veze, a sad se nastavlja kroz udrugu PUNKT, u suradnji s izlagačkim prostorima u gradovima u koje putuje.
Grad na drugi pogled na inovativan i eksperimentalan način povezuje praktičnu edukaciju mladih iz područja suvremene umjetnosti i vizualne kulture, angažirano promišljanje i istraživanje grada, produkciju city-specific umjetničkih radova renomiranih hrvatskih umjetnika te dugoročno povezivanje lokalne zajednice s izložbenom institucijom u kojoj se projekt odvija.
Umjetnici koji sudjeluju u projektu realiziraju nove umjetničke radove, a istovremeno vode i radionice s učenicima lokalnih srednjih i osnovnih škola te sa studentima lokalnih fakulteta. Osnovni medij u kojem se reagira je video, a glavni alat učeničkih radionica – priručna tehnologija; mobilni telefoni, tableti i fotoaparati, čime želimo potaknuti njezino kreativno korištenje.
Završni produkt je izložba – multimedijalno ambijentalno tijelo kroz koje su zajedno predstavljeni radovi umjetnika i učenika.
Uz izložbe se planiraju i predavanja namijenjena učenicima, studentima i široj javnosti, na temu umjetnosti u javnom prostoru, urbanog aktivizma i urbane antropologije.
U 2015. godini projekt će se održati u Rijeci u suradnji s MMSU-om, u Zaboku u suradnji s galerijom Green Room te Koprivnici u suradnji s Muzejem grada Koprivnice. U prosincu, u galeriji Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, održat će se izložba s prezentacijom cjelogodišnjeg projekta. Ako taj projekt zaživi, odnosno ako bude financijski održiv, planiramo ga nastaviti, prenoseći ga svake godine u nova tri grada.