Neven Jovanović  

Noga filologa - Mi bismo još!

poezija

Lani se pojavilo četvrto izdanje našeg omiljenog jednojezičnog hrvatskog rječnika (izbor, doduše, nije velik – uz ovaj postoji još jedan): Anića . Njegov autor, Vladimir Anić, umro je 30. studenoga 2000., i ovo je izdanje postumno; dovršili su ga suradnici.

Rječnici su work in progress, rad na njima nikad ne završava, i oni najbolji žive u stalnoj mijeni kao što živi i njihov predmet, tj. jezik. Tako se stalnopromijenio i ovaj četvrti Anić. Izdavač nam predlaže da ga zovemo Velikim Anićem ; knjiga jest deblja i opsežnija od ranijih (hrvatski leksikografi, ili barem njihovi izdavači, uvijek su malo slabi na zakon velikih brojeva: “što više riječi, to bolji rječnik”, iako je to tek ješka za površne) – ali zapravo je ono zbog čega je ovaj rječnik posebno velik upravo to što ga čini malim .

Veliki je Anić , naime, prvi jednojezični hrvatski rječnik koji ima i svoje elektroničko izdanje – svoju CD-ROM verziju. I ova će Noga govoriti prvenstveno o tome. Ovo, dakle, nije toliko prikaz Anićeva rječnika, koliko prikaz njegova CD-ROM izdanja (osim CD-a, rječnik prati još i poseban sveščić Pravopisnog priručnika ); ne toliko prikaz sadržaja , koliko prikaz medija.

Guzivalcer

Za mene – za nekoga tko radi jezikom (hehehe), tko jezik neprestano uči i poprilično o jeziku razmišlja – jednojezični je rječnik jedan od trikova s pomoću kojih izlazim iz sebe.

Kažu lingvisti da za aktivnu upotrebu nekog jezika – govor i pisanje – moramo znati između 2000 i 10.000 njegovih porodica riječi. Pripazite, dragi Watsone, na ovo. Primjećujete, prvo, da raspon toga “između” nije nimalo beznačajan; početni je skup pet puta manji od krajnjega (navodno se, dok odrastamo, fond riječi povećava za 1000 porodica godišnje). Primjećujete, nadalje, da se ne spominju riječi, nego njihove porodice (riječi žive u klanovima – “gust” se čvrsto drži rodijaka kao što su “pregust” i “gustoća” i “zgusnuti”). Primijetit ćete, napokon, da je riječ o aktivnoj upotrebi: ne o riječima koje razumijemo kad ih čujemo ili pročitamo, nego o riječima koje će nam pasti na pamet – doći na jezik – kad nam zatrebaju.

Izmetak

Znate li onaj osjećaj mutavosti? Kad se – svim klanovima i porodicama riječi usprkos – batrgate i lamatate, točno znate što hoćete reći, a ne znate kako? . Ili – još gore – kad nam sijevne prava riječ, ali ona je na krivom jeziku – kad vidimo da su za ono što nam treba riječ smislili Angloamerikanci, ili Rimljani, ali ne i Hrvati (ili barem ne oni od kojih smo mi učili hrvatski... ili oni kojima bismo hrvatski htjeli govoriti)?

E, jednojezični rječnik možemo pozvati upomoć protiv te mutavosti. A posebna je caka u tome što to ga možemo koristiti na mnogo načina. Od vrlo trezvenog do sasvim šašavog.

Trezveno je i racionalno, recimo, sjetiti se nečeg sličnog onome što želimo reći i vidjeti je li to u rječniku definirano s pomoću sinonima, riječi sličnog značenja. Također je tr. i r. provjeriti znači li riječ doista ono što mi mislimo da znači. Ili, recimo, naglašava li se doista onako kako mi mislimo (jako važno ako prevodite u stihovima, na primjer). Šašav je, pak, način upotrebe (da prostite kalambura) dati riječ rječniku – otvoriti ga nasumce, ili prelistavati tek onako, pa što se nađe. Često se nađe nešto deseto, ali baš je u tome štos!

Prpati

Rječnike se u kompjutorima dade odlično sfaširati . Rječnici se, naime, sastoje od velike količine identično organiziranih podataka (slova i brojki; potom, svi rječnički članci imaju natuknicu, pa gramatički opis, pa odrednice, pa definicije...); rječnici se ne čitaju linearno, nego napreskokce – rekao bi jedan moj profesor, “njih se ne čita – u njih se gleda”; ono što treba pročitati uvijek je kratko, pa se može pokupiti s ekrana bez velikog zamora naših napaćenih očiju; mašina “prelistava” rječničke natuknice znatno brže od naših prstiju; i napokon, ako već imate kompjutor (kojemu, ruku na srce, treba više mjesta i više struje nego bilo kojoj knjizi), rječnik na CD-u ili u memoriji zauzet će neusporedivo manji dio onih 20 kvadrata vašeg stana nego što to čini njegov oknjiženi brat. A i lakše se nosi sa sobom, na put, na faks... Brži, manji, fleksibilniji: junak našeg doba (ili barem jedan od njih).

Floćati

Veliki Anić na CD-ROM-u (programiranje: Miroslav Jeras i Softleks d.o.o., dizajn: Denis Stankov i Studio D i M d.o.o.) za “gledanje u rječnik” prava je pjesma: radi glatko, koristi se lako – toliko lako da je praktično sve što morate znati gdje se u kompjutor umeću CD-i. Sučelje je pregledno: podijeljeno u tri stupca, pri čemu su u prvom natuknice, u srednjem tekst rječničkog članka, u trećem kratice i ostale pomoćne informacije. Prelistava se najobičnijim tipkanjem: što više slova utipkate, to ste bliži željenoj riječi (pomažu i one strelice poznate iz igrica). Dodate li tome još i okolnost da sučelje izgleda ugodno (blago podsjeća na dobro znani Internet Explorer), moramo zaključiti da su dizajneri i programeri svoj zadatak obavili odlično: napravili su kompjutorsku verziju Anićeva rječnika koja je svakome dostupna.

Ali i ništa više.

Žlempa

Uvjereni smo da će Rječnik na CD-ROM-u, prvi u tom obliku u Hrvatskoj, pomoći korisniku da lakše ostvari davnu želju Vladimira Anića, koji je smatrao da će se hrvatski jezik “tek u igri nađenoga-netraženog otkrivati u ukupnosti značenja, pravih i prenesenih metafora, slika i predodžaba.”

Tako kaže Izdavač u Predgovoru. Ova izjava uzbuđuje, ispunjava nadom: obećava igranje. Nažalost, barem u ovom izdanju Velikog Anića, autorova oporuka ostaje neizvršena.

Veliki Anić na CD-ROM-u, naime, ne omogućava “igru nađenog-netraženog”. Točnije, tu igru CD ne potiče ništa više no što čini knjiga: ako baš hoćete, možete to raditi, ali otprilike koliko i u knjizi.

A upravo su kompjutori krasan pješčanik za igranje rječnikom.

Velikog Anića na CD-u, naime, možete pretraživati samo po natuknicama. Dakle, dragi Watsone, samo po riječima onog niza “a, aati, aba, abahija” itd. U člancima uz natuknice mjestimično postoje, doduše, hiperlinkovi (plavo potcrtani izrazi na koje kliknete pa odmah “skočite” na povezani članak) – obično tamo gdje tiskano izdanje kaže v., tj. “vidi” – ali to je sve. Amen.

Ne može se pretraživati cijeli tekst rječnika.

Ne mogu se izvoditi pretraživanja s pomoću tzv. regularnih izraza.

Jedva su taknute mogućnosti korištenja raznih boja za prikazivanje različitih elemenata natuknice (što bi, ako su boje dobro poslagane, olakšalo i ubrzalo upotrebu rječnika).

Rječnik i ne pokušava “iskočiti iz svoje kože” odvodeći nas, recimo, u www svijet, npr. do vlastitih dopuna i poboljšanja na Internetu.

Gargača

Kad bi bilo moguće pretraživati cjelokupan tekst Velikog Anića, a ne samo “a, aati, aba” natuknice, rječnik bi smjesta postao deset puta bolji izvor sinonima; mogli bismo vidjeti ne samo kako je neka riječ definirana nego i gdje je sve iskorištena u definicijama drugih riječi ; pa i u kojim se sve primjerima pojavljuje naša riječ (tako bismo “krpati” pronašli i u živopisno-šovinističkom “tko te prpa nek te krpa: kad muškarac ima prijateljicu onda je pravo da se ona brine oko njega, a da to ne traži od druge žene”). Ova je opcija ostvariva na gotovo banalan način; ima je, recimo, CD-ROM reizdanje “klasičnog” školskog latinsko-njemačkog rječnika, ni po čemu iznimno ili osobito luksuzno – kao što je ima i ostalih stotinjak naslova istoga niza (Digitale Bibliothek, Berlin: Directmedia).

Kada bi, pak, bilo moguće pomagati se pri pretraživanju regularnim izrazima, mogli bismo od kompjutora zahtijevati da nam potraži ne samo sve riječi koje počinju na “lud-” (kako, uostalom, traže i naše oči po stranici) nego i sve koje završavaju na “-aš”, ili “-daš” (pjesnici! zamislite! rimovali biste kao Luko Paljetak!) – pa i sve koje počinju na “lu-”, završavaju na “-aš”, a između imaju jedno slovo ili više... O palindromima i sličnim jezikolomijama – koje sve regularni izrazi mogu naći – da i ne govorimo.

Zločesti bi filolog napomenuo: kao da je više kreativnog napora uloženo u zaštitu CD-a od umnožavanja nego u istraživanje mogućih pristupa njegovu sadržaju.

Kakojstvo

Veliki Anić na CD-ROM-u nije pješčanik. To je doslovna elektronička verzija knjižnog Velikog Anića. Anić na CD-ROM-u odlično je izveden; ako imate struje i kompjutora, brži je od knjige, lakši za nošenje, zauzima manje mjesta pri skladištenju. I tu priča završava. Veliki Anić na CD-ROM-u ne nudi mojem jeziku – mojoj jezičnoj personi – ništa šire mogućnosti za nadilaženje sama sebe nego Veliki Anić na spljeskanom mrtvom drveću (kako bi rekli na Internetu). A danas je vrlo lako dostupno i ostvarivo više od toga.

Mi bismo još!